Riječke ljetne noći

“Radnice” Gorana Ferčeca: Pasija razapetog radništva

Kim Cuculić

»Radnice« Fringe ensemblea iz njemačkog Bonna / Snimio Silvano JEŽINA

»Radnice« Fringe ensemblea iz njemačkog Bonna / Snimio Silvano JEŽINA

U brechtijanskoj sinergiji barokne glazbe i brutalne tranzicijske i kapitalističko-neoliberalne zbilje, muka izrabljivanog radništva izjednačuje se sa zadnjim danima života  Krista te njegovim razapinjanjem na križ



U sklopu Riječkih ljetnih noći s predstavom »Radnice« gostovao je Fringe ensemble iz njemačkog Bonna. Riječ je o drami Gorana Ferčeca, suvremenog hrvatskog dramatičara, dramaturga i romanopisca, koja je nastala u okviru projekta kojim su se obilježavale stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata i dvjestogodišnjica Bitke naroda pokraj Leipziga.


Projekt se odvijao u znaku pitanja »Gdje je nova fronta?«, a Ferčec je kao temu uzeo osmodnevni štrajk glađu radnica Kamenskog. Štrajk se odvijao 2010. godine, a radnice su štrajkale na Trgu Francuske Republike jer pet mjeseci nisu dobile plaću, a skoro dvije godine nisu im bili uplaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.


Na ovu temu nije ostalo imuno ni kazalište, pa je 2011. u režiji Lenke Udovički izveden performans »Neraskidive niti: radnice u kulturi za radnice Kamenskog«. U komadu Gorana Ferčeca polazišna točka je štrajk radnica, no njegov tekst proširuje se na globalni problem rada i degradaciju radništva u tranzicijskom kapitalizmu i privatizaciji.




U temu uvodi narator, koji na odjelu tehnike neke robne kuće na mnoštvu televizijskih ekrana prati vijesti iz svijeta. Za slučaj radnica Kamenskog doznaje iz novinskih izvještaja, a njihova muka u predstavi se na zanimljiv način kontrapunktira s Bachovom pasijom i mitskim likom Isusa koji ispašta za čovječanstvo. Spominje se i mitska figura Saturna, koji postaje sinonim za kapitalizam koji proždire radnike kao vlastitu djecu.


Na vizualnom planu predstava »Radnice«, u režiji Franka Heuela, priziva ozračje crkve, ali bez konkretnih religijskih simbola i ikonografskih oznaka. S jedne strane pozornice postavljena su postolja sa šivaćim mašinama za kojima stoje četiri radnice, a s druge je muški zbor s četiri izvođača koji predstavljaju glasove poslodavca i vlasti.


Na ovaj način radnice su poput tragičkoga zbora, koji u recitativima izgovara Ferčecov tekst koji kroz osam dana prati agoniju radnica Kamenskog. Forma predstave pritom je doista pasija, dok je sadržaj o Kristovoj muci zamijenjen govorom o obespravljenim i degradiranim radnicama, koje se u neljudskim uvjetima žele izboriti za svoja prava.


U začudnoj, brechtijanskoj sinergiji barokne glazbe i brutalne tranzicijske i kapitalističko-neoliberalne zbilje, muka izrabljivanog radništva izjednačuje se sa zadnjim danima života Isusa Krista te njegovim razapinjanjem na križ.


Bachova glazba i šum strojeva za šivanje pritom zvuče kao jedinstvena melodija. U scenografskom smislu izmučene radnice djeluju poput motiva baroknog slikarstva, a efekt chiaroscura postignut je mrežastom strukturom koja se spušta na pozornicu i kroz koju se probijala prigušena svjetlost iz gledališta HNK Ivana pl. Zajca (predstava je izvedena s publikom na pozornici).


Predstavu »Radnice« izveli su Maciek Brzoska, David Fischer, Justine Hauer, Nicole Kersten, Manuel Klein, Bettina Marugg, Andreas Meidinger, Laila Nielsen i Valentin Stroh, koji su ispraćeni pljeskom i nekoliko puta pozivani na poklon.