Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
'Malograđani'

Propadanje kao obavezni smjer? Uz novu predstavu Paola Magellija u "Gavelli"

 Boris Svrtan, Ranko Zidarić i Ksenija Pajić u prizoru predstave
Boris Svrtan, Ranko Zidarić i Ksenija Pajić u prizoru predstave
Autor:
Objavljeno: 8. listopad 2019. u 14:49 2019-10-08T14:49:30+02:00

Kao prvi naslov ovogodišnje »Gavelline« sezone, »Malograđani« kao da svjedoče u prilog stereotipa i konzervativnog beznađa, umjesto da ih uzdrmaju

ZAGREB  Gledanje Magellijeve kazališne produkcije posljednjih godina ostavlja dojam kao da stalno gledamo jednu te istu predstavu. U njoj su neke žene u elegantnim haljinama, s viskijem ili votkom u ruci. Njima je strašno dosadno i jedino što ih stvarno zanima je neka vrsta erotske avanture, koju u pravilu ne dobivaju.

Tu su i muškarci, nešto originalnijih osobnosti od žena, kojima je također užasno dosadno, ali njima ne pomažu ni seksualna gimnastika ni goleme količine alkohola. I time se iscrpljuje sva politika Magellijevih protagonista: nemoć, bezvoljnost, povremene provale urlanja, cinični zaključci o tome da je svijet ionako otišao kvragu.

Još je ozbiljniji problem što svi dramski pisci u obradi Paola Magellija i njegove stalne dramaturginje Željke Udovičić Pleština na kraju scenski izgube svoja razlikovna obilježja. Čehov, Brecht, Gorki, Pommerat, Williams – sve to postaje isti mađelijevski krajolik umorne prezasićenosti, praznine i očaja.

Ruski modernizam

Vjerojatno je »utapanje« pojedinačnih dramskih stilova u kazališnu izvedbu, koja je prepoznatljivo »Magellijeva«, redateljev cilj i zaštitni znak (za koji je svakako karakteristično da glumice u lijepim haljinama obavezno moraju zadizati suknje ili se svlačiti), ali iz pozicije profesionalnog gledatelja ili kritičara moram priznati da mi u najnovijoj »Gavellinoj« premijeri Maksima Gorkog ipak nedostaje još netko osim Magellija.

Ne mora to biti baš Maksim Gorki kao autor teksta, odnosno ne mislim da je »vjernost tekstu« cilj bilo koje kazališne izvedbe, ali nedostaje mi priprema predstave koja bi uzela u obzir, primjerice, kontekst ruskog modernizma (kad već radi dramu iz tog perioda). Francuski literarni teoretičar Jean-Michel Rabaté u svojoj studiji europskih modernizama ističe kako se kulminacija ove umjetničke formacije u Engleskoj i Francuskoj događa dvadeset godina nakon Rusije. Na ruskom govornom području, priprema modernizama kreće već oko 1902. godine, kada su napisani i »Malograđani« Maksima Gorkog.

Vrhunac novih estetika donose Mandeljštamova zbirka poezije »Kamen«, roman Andreja Bijelog »Petrograd« te izvedba »Buđenja proljeća« Igora Stravinskog, sve iz 1913. godine. Nakon toga kreće Prvi svjetski rat pa Oktobarska revolucija, s kojom središnje mjesto u javnosti zadobiva agitacija te rastuće ideologijsko ukalupljivanje umjetnosti. Stoga je period u kojem je nastala drama Gorkog zapravo posljednji ruski period radikalnog estetičkog eksperimenta – i to eksperimenta s »dekadencijom«.

Iako je Gorki kasnije postao Staljinov apologet i državni pisac, nikad se javno ne izjasnivši o samoubojstvu Majakovskog i državnoj zabrani čitanja Jesenjina (nakon čega je slijedilo i Jesenjinovo samoubojstvo), ali zato javno zahtijevajući zabranu igranja Dostojevskog i dekanonizaciju Tolstoja kao »zlih genija« koje »dobri marksisti« moraju iskorijeniti iz ruske kulture, užas o kojem govore »Malograđani« ima izravne veze s dijagnostikom ljudske pasivnosti i nemoći, takozvanog ruskog ropskog mentaliteta, o kojem inače vrlo slično i uporno govore svi pisci ruskog XIX., XX. i XXI. stoljeća.

Strojovođa Nil i glumačka lokomotiva

Opreku ropske pasivnosti u drami »Malograđani« čini lik željezničkog strojovođe Nila. Čehov je čak predlagao da ga u ruskoj praizvedbi »Malograđana« igra Stanislavski, jer jedino je takav »veliki čovjek« u stanju nositi na sceni radnički idealizam za kojim teži Gorki. To mora biti čovjek »nemilosrdan i uporan kao mač«. No Čehova nisu poslušali, a i u zagrebačkoj verziji Nila igra Janko Rakoš, srčano, energično i toplo, ali daleko od toga da njegova rola dominira izvedbom. U središtu Gavelline glumačke postave je lik malograđanske kćeri Tanje u izvedbi melankolične Tene Nemet Brankov, vječito nezadovoljne i ogorčene, kao i njenog brata Petra, propalog studenta i mrtvog puhala u humorno bezvoljnoj interpretaciji Živka Anočića.

Obzirom da ova dva lika ne mogu »ni lijevo ni desno« od udobnosti svog obiteljskog salona, trunući u kući koju nimalo ne poštuju i ne vole, pozornicom dominiraju likovi negativaca. Prvenstveno lik oca obitelji u izvrsno pogođenoj narcističkoj i nabusitoj izvedbi Borisa Svrtana (Besemjonov) te jednako tako lik sebeljubive mu supruge, u moćnoj glumačkoj interpretaciji Ksenije Pajić. Pozornicu bi im mogli ukrasti Enes Vejzović kao Perčihin, lovac i prodavač ptica pjevica, imun na sitno malograđansko nezadovoljstvo, kao i Barbara Nola kao nekonvencionalna stanarka Jelena, ali nijednome od glumaca nije redateljski otvoren prostor punog zamaha uloga koje grade.

Vejzovića se gura prema simpatičnom, ali nemoćnom »čudaštvu«, dok je Barbara Nola usmjerena prema manirama jeftinog zavodništva. Ni Jelena Miholjević (učiteljica Cvetajeva), ni Ranko Zidarić (sardonični, gorki Teterev) ne uspijevaju razobličiti jalovost malograđanske dnevne sobe, premda su oboje izabrali određenu surovost u pristupu svojoj roli. Možda je najslobodniji lik ove predstave Bojana Gregorić Vejzović kao sluškinja Stepanida, na mnogo diskretnih načina (primjerice sporost kojom izlazi kad joj narede da istog trena donese ručak ili nagluhost kojom ne čuje agresivne naredbe) ismijavajući tiranska raspoloženja svojih gospodara. I Bojanu Gregorić Vejzović se moglo redateljski tretirati kao istinsku pobunjenicu ovog komada koja svako malo slavi svoj »Figarov pir«, ali za to ponovo nije bilo redateljskog i dramaturškog interesa.

Stječe se dojam da su glumci dobili upute da svoje likove moraju igrati kao slijepe ulice, pa neki u tome grade humorne minijature (Nenad Cvetko kao stoički na sve oguglao lik Doktora), dok neki grade melodramatski pathos (Ivana Roščić kao udavača Polja). U svakom slučaju, onoga zbog čega su »Malograđani« drama koju i danas vrijedi igrati na »Gavellinoj« pozornici nema. Nema autentične pobune. Nema borbenosti. Nema drskosti. Završni prizor vjetra koji nosi komade namještaja stražnjim planom pozornice dok se Jelena Miholjević i Andrej Kopčok (Šiškin) plesno trzaju kao marionete, ne samo da je kazališno banalan nego je ispuhan i kao politička metafora.

Ima propadanja i propadanja

Time dolazimo do pitanja kakva je razlika između propadanja koje sa sobom donosi energiju revolta nasuprot bezglavog, rutinskog, inercijskog propadanja. Za Gorkog, mnogi su likovi »Malograđana« gnjevni nezadovoljnici i pobunjenici. Burevjesnici. Za Magellija, likovi samo slijede neku svoju davno uspostavljenu entropiju. Zbog toga i »Gavellina« predstava ostavlja dojam zamora, učmalosti, praznog hoda. Scenografija Lorenza Bancija od salona radi tobogan ili kosinu na koju je pričvršćen namještaj, pa s nje svako malo klize i glumci, ali ta intervencija u prostor pozornice ne pridonosi bitno mišljenju same drame. Kao prvi naslov ovogodišnje »Gavelline« sezone, »Malograđani« kao da svjedoče u prilog stereotipa i konzervativnog beznađa, umjesto da ih uzdrmaju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.