Interes redateljice Nore Krstulović za poetski jezik, čiju je intimnu dimenziju istraživala predstavom »Šuma, drvo, skroz, skroz«, baš kao i za politički zaoštren problem intelektualnog vlasništva u predstavi »Priroda i društvo«, otkrivaju nam zrelu autorsku osobnost, nepravedno zapostavljenu u domaćim repertoarnim kućama
Što tinejdžeri znaju o autorskim pravima i umjetničkom radu? Sudeći po trinaestogodišnjacima i petnaestogodišnjacima u ZeKaeM-ovoj publici, predstava »Priroda i društvo« redateljice Nore Krstulović dobrodošla je edukacija na temu stvaralačkih profesija, za koje se u medijima čini da vode »spektakularnom« i »lagodnom« životu, premda u stvarnosti često znače dekade i dekade učenja, nadasve skromnog življenja, političkog i osobnog rizika te mukotrpnog nošenja s kritikom.
Umjetnik je mnogo više prezaposleni mravac nego dokoni cvrčak, tvrde songovi i tekst predstave »Priroda i društvo«, baš kao što to potvrđuje i iskustvo bilo kojeg stvaralačkog rada.
Redateljica Nora Krstulović, dramaturginja i pedagoginja Maja Sviben te glazbeni umjetnik Vedran Peternel okupili su mali, ali duhoviti i predani tim ZKM-ovih glumaca, zavrtivši radnju svoje predstave oko uprizorenja TV emisije na temu intelektualnog vlasništva. Na taj način je indirektno prozvana i sama televizija kao medij površnosti i slave za svakoga tko je spreman podvrgnuti se strogo kontroliranom žutilu malih ekrana.
Hrvatska medijska noćna mora
Ajvar i glazba
Predstava je paralelno osmišljena i kao glazbeni cabaret na temu kapitalističkog prezira prema autorskom radu, s posebnim fokusom na nepravdi izjednačavanja cijena za materijalna i umjetnička dobra. »Ne mogu ajvar i glazbeni album stajati na polici supermarketa kao istovjetna roba« – poručuje predstava. Jednako tako, kao što nećemo krasti ajvar s polica, ne bismo se trebali ni umjetničkim djelima na internetu služiti kao da su svačije vlasništvo (predstava je veliki neprijatelj otvorenih mreža za skidanje podataka i umjetnina).
Tu je i niz točaka kojima je cilj dokazati da kapitalizam planski laže kad svemu što ljudi proizvode nastoji nalijepiti istu vrstu cijene i tržišne distribucije. Scene razgovora o privatnom i zajedničkom vlasništvu u dramski uprizorenom TV studiju smjenjuju se s glazbenim numerama i ironičnim komentarima izvođača.
Anđela Ramljak igra glazbenicu koja traži da se njezina autorska prava adekvatno financijski vrednuju i pravno zaštite; Jasmin Telalović zalaže se za posvemašnje ukidanje vlasništva nad umjetničkim proizvodima i njihovu svedostupnost putem interneta, a Edvin Liverić nastupa kao producentska, očinska i svećenička figura licemjernog odmjeravanja koristi od umjetnosti ovisno o kontekstu njezine najunosnije distribucije.
Tu su i Dora Polić Vitez kao neka vrsta redateljske figure i povijesnog pripovjedača te Zoran Čubrilo kao iskusni, pristojni i samim time od kolegice mlađe generacije zlostavljani TV voditelj. Politički, predstava je najbliža liberalnom zagovaranju naplate intelektualnog vlasništva i pravne zaštite kreativnog kapitala, s povremenim komentarima na račun socijalne skrbi za umjetnost, obzirom da »čak ni mnogi geniji nisu uspijevali svojim radom sastaviti kraj s krajem, niti je njihova genijalnost bila prepoznata za njihova života«.
Vizualni jezik predstave, posebice »jeftinu« kostimografiju šljokica i minica uz izrazito nezgrapne, natapirane ženske perike potpisuje Marita Ćopo, promašujući za mladu publiku osmisliti originalniji ili bar očuđeniji slikovni jezik uprizorenja. No zato je glazba jaki adut ove izvedbe, a njezini su autori Vedran Peternel, Dušan Duco Vranić i glumački ansambl.
Prema zvukovnoj igri
Ipak, čak se i na zvukovnom krajoliku ove predstave moglo dublje i eksperimentalnije raditi, nadmašivši okvir povremenih songova i jedne jedine numere sempliranog skladanja zvukova, pristankom na pravu pravcatu tinejdžersku operu. Dakako, to bi zahtijevalo još proba i intenzivniju suradnju na relaciji glumci/kompozitori, ali mislim da je idealni format ove predstave otvorena zvukovna igra, za koju okupljeni tim ima snage i potencijala, čak i s mogućnošću da se nekoj vrsti iskušavanja zvuka pridruži i sama publika. Nekoliko domaćih kazalištaraca posljednjih godina istražuje izvedbeni prostor zvuka (uz Vedrana Peternela i Noru Krstulović tu su i braća Sinkauz te Pavica Bajsić s različitim grupama glazbenih suradnika), stvarajući kvalitetan pod-žanr glazbenog teatra, otvoren i suradnji s plesačima i pjesnicima.
Interes redateljice Nore Krstulović za poetski jezik, čiju je intimnu dimenziju istraživala predstavom »Šuma, drvo, skroz, skroz«, baš kao i za politički zaoštren problem intelektualnog vlasništva u predstavi »Priroda i društvo«, otkrivaju nam zrelu autorsku osobnost, nepravedno zapostavljenu u domaćim repertoarnim kućama. Posebno mi je važno istaknuti da se Krstulović s godinama okreće temama sve veće osobne ranjivosti, na taj način osnažujući i sebe i svoju publiku.
Dodamo li tome da ZeKaeM već dugo nije imao kvalitetnu predstavu za mlade, »Priroda i društvo« pravovremeno popunjavaju tinejdžersku glad za inspirativnim, debati otvorenim kazališnim sadržajem.