Melankoličan i nježan zvuk harfe, uz polagano kretanje izvođača i publike iz središta tijesnih ulica pulske starogradske jezgre prema znamenitim Zlatnim vratima (poznatima i kao Slavoluk Sergijevaca), otvorili su ovogodišnji pulski festival alernativnog teatra PUF. Tradicionalni performans »Anno domini«, svake godine osmišljen iz iskustva aktualno okupljene pulske umjetničke zajednice u suradnji s pozvanim redateljskim gostom, ove je godine redateljski potpisala španjolska koreografkinja Sol Picó, podnaslovivši ga »Halab«.

I tako su se pred vratima istovremeno starorimskog i novoeuropskog grada Pule sreli Halab, kao drevno ime sirijskog grada Alepa, suvremeni kafići i dućančići, publika pulskih gradskih starosjedilaca, baš kao i veća grupa slučajnih turista. Ovaj spoj kultura, zemalja porijekla i epoha odmah je nagovijestio da će PUF i ove godine njegovati princip radikalne dobrodošlice: predstave se ne naplaćuju, ali ni ne podilaze površnoj zabavljačkoj logici brzopotrošne turističke ponude. Svaka od predstava donosi i neki oblik umjetničkog pitanja.

Poruke u boci

Izvođači performansa »Anno domini 2018« svoj su prolazak kroz »portal« Pule odigrali sporo, na ramenima noseći veliki gumeni čamac, koji je publiku i prije verbalnog obraćanja podsjetio na izbjegličke brodove Sredozemlja, prepune sirijskih ratnih stradalnika i egzilanata s Arapskog poluotoka. Tijela na čijim ramenima počiva čamac polagano i usuglašeno napreduju, zastaju, osluškuju glazbu, ponovno se pokreću, kao da su jedno. Na pulskom slavoluku iz prvog stoljeća prije Krista je ratna kočija koju vuku konji, tako da se živa tijela koja vuku suvremeni čamac za spašavanje vizualno upuštaju u dijalog s povijesnim slikama ratišta. Tik po prolasku performera kroz Zlatna vrata, čamac je spušten na tlo. Izvođači ulaze u njega i simuliraju sporo ljuljanje ljudskih tijela pod jakim valovima.

Glazba ne prestaje. Ekspresivnost tijela koja vape pomoć u oluji sve je jača (nabrojimo izvođače: Kristina Lazić, Maja Tuka, Martina Benić, Pino Ivančić, Toni Flego, Eleonora Vrdoljak, Nina Peruško, Lana Crnogrčić, Mirjana Andrić, Michelle Salome Kucsar, Alja Erljavac, Iva kovač, Davis Rovis, Melisa Malešević). Smjer njihova kretanja signalizira da su im već mnogi gradovi pokazali (izlazna) vrata. Pa premda smo posljednjih godina vidjeli brojne umjetničke apele za pomoć izbjeglicama, ovaj skromni ples ljudi u čamcu čijim tijelima upravlja podivljala voda, katkad u tišini, katkad uz glazbenu pratnju harfe, djelovao je i nepretenciozno i suosjećajno, osvještavajući gotovo snovitu nesigurnost ljudi bez ikakve adrese, prepuštenih prisilnom, sablasnom lutanju.

Izvedba se dalje razvija kroz kontakt s publikom i molbu da svatko od prisutnih na ponuđene papiriće napiše poruku ljudima koji se u ovom trenutku bore s putovanjem na sigurnije mjesto, nakon čega su poruke zalijepljene na ogromni prozirni balon u obliku boce, čiju unutrašnjost zaprema i harfist Pere Jouo, nastavljajući svirati. Poruke na talijanskom, engleskom, ruskom, francuskom, njemačkom i hrvatskom jeziku sadržavale su crteže, šale, ohrabrenja i dobre želje putnicima. Empatični učinak izvedbe ostao je lebdjeti nad Zlatnim vratima svih dana festivala, a s obzirom na to da se PUF-ova publika nastavila kretati različitim prizorištima festivalskih izvedbi, prolaz kroz Zlatna vrata stalno nas je iznova vraćao početnoj čežnji dobrodošlice i politici otvorenosti. Mislim da je riječ o performansu koji bi se mogao nadovezati na daljnje »mekšanje« političkih granica, možda i mimo festivalskog vremena, pozivajući pulsku umjetničku i građansku scenu na nove odgovore našoj velikoj izbjegličkoj epohi.

Svemirski brodovi

Češka predstava »Pulsar« koreografa Michala Zahore pokušala je evocirati prostor »čiste forme« ili plesačkih tijela koja su svjetlosnim efektima (obično refektorima koji su smješteni u pozadini izvođača, tako da izravno osvjetljavaju samo lica publike) toliko apstrahirana da ih doživljavamo isključivo kao bezlične geometrijske figure, pokretne vertikale, paralelne pravce, čunjeve, poluge. Kostimografija Zuzane Kubičkove također naglašava forme poput »lepezastih« rukava koji se otvaraju i zatvaraju u maniri kakvih organizama iz matematičke mašte. Koreografski je naglasak stavljen na integraciju i dezintegraciju grupe figura, odnosno na njihovu stalnu potrebu prerastanja iz pojedinačnog u zajedničko, komunalno tijelo.

I predstava »2062« španjolskog para u sastavu Karle Kracht i Andresa Beladieza bavi se prostorom budućnosti, koristeći stop-animaciju na sceni i prethodno montirani animirani film o postapokaliptičkoj, ratovima poharanoj Zemlji. I ovdje je namjera odvesti gledatelje što dalje od svakodnevnih krajolika, ali i upozoriti na prijetnju od različitih oblika suvremenog vojnog terora. Animirane figurice nalik žaruljicama ni ovdje nemaju individualna lica. Kreću se u grupi i bivaju zbrisane s lica zemlje u povorkama, sahranjene u masovnim grobnicama. Padaju poput kamenčića i kotrljaju se prostorom scenske slike kao da je ljudski život potpuno bezvrijedan. Predstava ne vjeruje da ljudska vrsta uči na svojim greškama: premda je svijet tijekom animiranog dijela predstave do temelja uništen, pa zatim obnovljen na način izgradnje logora za preživljavanje na drugim planetima, ljudska stvorenja na novim svemirskim adresama pokazuju se jednako autodestruktivna kao i za njihova prethodnog boravka na Zemlji.

Brodovi pobunjenika

Predstava »Balade Petrice Kerempuha 2« u izvedbi šarmantnog performera Vene Mušinovića i njegova glazbenog banda Mokre gljive dovela je na PUF-ovu pozornicu pučku tradiciju gorkog pobunjeništva i moćan Krležin jezik, tako da smo u isti mah dobili i najmračnije dijagnoze društvene korupcije i najprkosniju pratnju glazbe, smijeha i plesa pod vješalima. Mušinovićovo bavljenje Krležinim pjesništvom svakako zaslužuje nove festivalske nastavke, nove goste i nove izvedbene formate, kao i veću medijsku pozornost. Riječ je o koncertnoj bravuri koja osvaja publiku ne samo zbog svoje drske zaigranosti i provokativnosti, ne samo zbog užitka pri burnim sudarima stihova, guranja pjevačeve glave pod užad vješala i stalne ritmičke glazbe, nego i zbog tretiranja »Balada« kao predloška najveće političke aktualnosti.

Mušinovićeva najjača karta je dramska, glumačka ekspresivnost lica i geste, a najslabija točka mu je jezična nerazgovjetnost. Ovaj mladi performer, naime, s tolikim užitkom skreće u autentični kajkavski dijalekt da ga je nemoguće pratiti bez velikog napora »dekodiranja« progutanih samoglasnika i suglasnika. U tom smislu Mušinoviću svakako preporučujem rad na dikciji i čišćem scenskom govoru. Svim ostalim Kerempuhovim vrlinama, u rasponu od depresivne jadikovke nad beznađem ljudske gluposti, pa sve do ljutite osude ljudskih strahova i sluganstva, Mušinović svakako vlada i darovito i scenski suvereno. Štoviše, mogao bi na domaćoj pozornici patentirati novi žanr »baladiranja« na razmeđi stand-upa i pjevanja.

Beogradska predstava »Kralj Ubu« u režiji Gorana Jevtića toliko se priklonila vulgarnim gegovima na temu života koji izvire iz zahodske školjke i ponovno se u nju vraća (scenografija ogromnog nužnika s poklopcem: Viktor Kiss) da sve do samog završetka nije izazvala ni smijeh ni zgražanje okupljene publike. Previše je sličila na petparački televizijski reality show. Čak ni kratko pojavljivanje operne pjevačice Katarine Jovanović, kojoj kralj Ubu preporučuje da »ubuduće pjeva na dječjim rođendanima«, jer nikog drugog njena umjetnost »ne zanima«, ne uspijeva uspostaviti protutežu općem derneku kao tobožnjoj koncepciji čitave izvedbe.

Gomila Jarryjevih šekspirijanskih referenci i filozofskih oštrica prolazi posve nezapaženo, a glavni glumac i redatelj Goran Jevtić uzima si toliko ovlasti da na kraju nema ni glumačku ni redateljsku kontrolu nad cjelinom i ritmom izvedbe. Tek u završnoj reviji internetskih dank-memova (humornih filmskih montaža na temu »predsjedničkih« gluposti) predstava se uspjela probiti do gledatelja, izazvavši smijeh.

U toj filmskoj dionici izvedbe, »Ubu« nam poručuje da su Trump, Putin i Marine Le Pen praktički ista ideologijska hobotnica besmislene okrutnosti, čije krakove vrijedi ismijati, ako ih već ne možemo odrezati. No ova je predstava i na osobit način apolitična, samim time što se utječe svim mogućim stilskim banalnostima, ne uspijevajući uspostaviti ni kritički odmak ni filozofsku dubinu. Ne sumnjam da joj je namjera pobunjenička, ali nažalost rezultat je previše konvencionalan.

Brodovi mašte

Eksperimentalna poljska predstava »Revija vatre« Teatra Cinema posvemašnja je suprotnost beogradskom »Ubuu«. U »Reviji vatre«, naime, sve je namjerice začudno. Svaka scenska slika strateški je pomaknuta prema teatru oživljenih objekata i novocirkuskoj igri sa svakodnevnim predmetima, sada kao tajanstvenim, nepredividivim, eksplozivnim materijama. Nema narativa. No zato stolci imaju noge koje se svojeglavo ljuljaju i vise na štapićima, prozori na scenu ubacuju odijela koja se transformiraju u samostalne likove, tijela se stapaju, filmski likovi i scenska lica udvajaju se i promiču zidovima… Predložak izvedbi čini poezija Edmonda Jabesa, s time da je princip slučajne kombinatorike toliko jak da su festivalski gledatelji komentirali nedostatak koherencije niza zanimljivih »specijalnih efekata«. Ipak valja naglasiti da se filmski i kazališni dio ove predstave izvanredno lucidno prožimaju i da je »Revija vatre« iznimno inspirativna i značenjski bogata predstava, posebno za publiku koja pristaje na izazove nadrealizma i scenske poezije.

Kolumbijska predstava »Columbario« također »izbacuje« svoje izvođače iz velike drvene kutije/lijesa (kamo se finalno i vraćaju) u prostor mašte, ali njezin je istraživački fokus na ritualnoj gesti i mogućnosti da plesači dodirnu prostor zagrobnosti. Od kolumbijskog pogrebnog plesa do intenziteta butoh-krikova, »Columbario« nastoji otključati prostor duboke psihe i onoga što ostaje u svojevrsnom »teatru smrti«, a njezino troje izvođača (Ana Maria Benavides, Santiago Marino i Esteban Cordoba) veoma su vješti u stanjima povišene predanosti obrednom plesu.

Ulaskom u imaginarni prostor Shakespeareove »Oluje« bavila se i poljska predsava »Otok«, odigrana na Forumu, glavnom pulskom gradskom trgu. Uprizorila je osnovne motive brodoloma, Prosperove suigre s duhovima čarobnog otoka i publikom, atmosferu i rekvizitu devetnastostljetnog putovanja oca i kćeri te finalno Prosperovo odricanje od magije.

Ratni brodovi

Predstava »Ja, Sizif« bugarske redateljice Veselke Kuncheve nemalom se dramskom naivnošću upustila u kompleksni prostor mita o Sizifu. Priču gradi dramski naglašeno neprijateljstvo između živog glumca i njegove umanjene verzije u tijelu lutke. Zahvaljujući sugestivnom glumcu Stoyanu Doychevu, koji igra averziju prema svom »malom Ja«, posebno prema velikoj povjerljivosti i zaigranosti Manjeg Sebe (doslovce u jednom trenutku odgrizavši glavu svojoj dvojničkoj lutki), ova izvedba uspijeva otvoriti prostor egzistencijalne tjeskobe, ali na tome i ostaje. Drugim riječima, umjesto da krene od početne točke apsurdne »obezglavljenosti« ljudskog postojanja, na toj se točki zaustavlja.

Najveću nijansiranost i filozofskih i umjetničkih materijala na PUF je donijela izraelska predstava »Posvećenje proljeća« u koreografiji Yossija Berga i Odeda Grafa. Ovo je »Posvećenje«, naime, otvorilo originalan pogled na glazbenu i dramsku partituru Igora Stravinskog. Umjesto zadanog buđenja mladenačke seksualnosti i žrtvovanja djevice, ovdje su u nezaustavljivoj ratnoj mašini žrtvovani izraelski mladići. Od prvog leša zamotanog u žutu tkaninu kojim se predstava otvara do završne sječe leševa u istim tkaninama/zastavama, izraelsko »Posvećenje proljeća« upozorava koliko je kratak put od dječjeg igranja lukom i strijelom ili pištoljima na vodu do stvarnog ubijanja na bojnom polju. Ono što počinje kao igra nadmetanja i kontrole muške grupe ili eros zamišljene bitke previše lako se pretvara u surovo bojište. Tekst predstave naglašava besmislenost odrastanja ako je njegova cijena vojna žrtva i vojna sječa ljudskih života: »Prvi svjetski rat. Drugi svjetski rat. Ratovi zvijezda. Depresivno«. Na ovaj način predstava ironizira tobožnji »sveti krug« ratne ritualnosti, na mjestu ozbiljnosti nudeći ironiju i osobito tamni humor.

PUF se nije događao samo na pozornicama Istarskog narodnog kazališta, Rojca i gradskih trgova. Važan dio ove manifestacije činila su ponoćna koncertna događanja i čak jedno predavanje o povezanosti umjetnosti i medicine neurologinje Srđane Telarović. Time još jednom naglašavam da je PUF manifestacija koja ima veliki potencijal transformiranja u cjelogodišnji program kulturnih događanja, što Puli kao gradu slabe frekvencije kulturnog života izvan turističke sezone itekako nedostaje. Naglasak dugogodišnjeg selektora Branka Sušca na eksperimentalnim formama k tome unapređuje prilično učmali repertoar Istarskog narodnog kazališta, pozivajući Pulu na umjetničko sazrijevanje, odrastanje i prihvaćanje izazova odmjeravanja s međunarodnom kvalitetom.