Dubina odnosa zaista jest kraljica teatra. Još da je prati i redateljsko znanje o montiranju i uređivanju prizora, DK Gavella zasigurno bi imalo hit predstavu. Ovako imaju nespretnog, ali simpatičnog scenskog mamuta
Bogata jezična ironija, iznimna vještina karakterizacije i toplina Baretićeva romana »Osmi povjerenik« zadugo ostaju s čitateljima. Svatko tko je s piscem proputovao lokalnim otokom Trećićem, prateći načine na koji su mještani odoljeli »okupaciji« izaslanika vlasti, odbijajući i jezik povjerenika vlasti i njegove sanitarne čvorove i njegovu ideju o novoj liniji trajekta, ali zato od »domorodaca« učeći osebujna pravila igre protucivilizacijskog zajedništva, ujedno je postao prijatelj Baretićeva zamišljenog, pa opet posve stvarnog svijeta.
Redatelj Saša Anočić i dramaturginja Dora Delbianco na »Gavellinoj« pozornici svim silama nastoje ponoviti Baretićevu spisateljsku gestu uspostave prijateljstva sa svekolikim čudaštvom ljudskog roda (ipak je kazalište specifična vrsta »izoliranog otoka« živog kontakta, smještena na rubu zemljovida svevladajućih virtualnih medija), što im svakako uspijeva na razini rada s glumcem, ali ne i kroz redateljsko formatiranje izvedbe.
Redateljski amaterizam
Anočićeva predstava, naime, još jednom boluje od vidljivog manjka ozbiljnije redateljske edukcije na planu montiranja i uređivanja prizora, dok o selekcijskoj kompetenciji, razlozima za ove ili one dramaturške izbore ili za motivirano upostavljanje scenskih prioriteta nema ni govora. Gomila prizora naprosto ostaje gomila prizora. Na isti način na koji gomila prikupljenih zanimljivih predmeta zasigurno neće biti izložba sve dok je »istovarena« bez jasne diferencijacije. Glumački školovan Saša Anočić uporno ostaje amaterski »priključen«, da ne kažem prikrpan, redateljskoj vokaciji, ničim ne odajući da poznaje bilo njezinu zanatsku povijest, bilo njezine (brojne) suvremene mogućnosti.
Ne samo da je predstava preduga (premijerna je izvedba trajala tri i pol sata), nego se momenti kvalitetne suigre u pravilu događaju samo na mikrorazini situacije. Anočić i dalje (nakon svih dobronamjernih i zlonamjernih kritika kojima je obilato isticano da mora početi pratiti suvremeno kazalište i učiti o režijskim postupcima ne samo iz glumačke pozicije) pojma nema kako povezati prizore ikakvom drugom montažnom tehnikom osim gašenja svjetla u međuprizorima, pa onda premještanjem rekvizite, pa onda opet paljenjem svjetla. Samo prizor odlaska brodice prema lijevom kutu scene i onda opet povratka brodice dijeli posve nepotrebna »pauza« od punih dvanaest sekundi prazne i zatamljene scene. To su nedopustive i k tome posve nepotrebne scenske neukosti, sustavno ponavljane tijekom dugotrajne izvedbe, što je tim bolnije jer Anočić u »Gavelli« radi s glumačkom ekipom koja izvrsno zna svoj posao.
Ne znam u čemu se sastojao utjecaj dramaturginje Dore Delbianco, jer predstava se opet kao pijan plota drži Anočićeve naivne i scenski promašene ljubavi prema policijski shvaćenoj »kronologiji događaja«, umjesto da redatelj već jednom prepozna da se ništa u umjetničkom mediju ne mora ispričati po načelu »što se prvo dogodilo«, pa onda još »i što je dalje bilo«. Pogotovo se kazališnoj publici ne treba pripovijedati pomoću stalnog glasa u offu, što je tipični postupak filmske retrospektivne naracije. Činjenica je da su već i prvi epovi shvatili ovu lekciju o većoj dinamici pripovijedanja namjernim ispadanjem iz kronologije. Jer da bi nešto bilo književnost ili kazalište, nije bitno »što« se dogodilo i kojim se to redosljedom dogodilo, nego »kako« to pripovijedamo.
Glumački darovi
Primjerice, Anočićeva je predstava mogla posve mirno i bez ikakve štete početi u drugom satu svoje izvedbe, od bezuspješnog pokušaja protagonista da okupi otočke mještane. Takav »rez« odmah bi postigao intenzitet izvedbe, poštedjevši publiku mukotrpnog probijanja kroz banalne etape napuštanja zagrebačke civilizacije te promjene ovih i onih prometala. A moment surovog premijerova ponižavanja glavnog lika zbog epizode s prostitutkom sasvim se lako mogao umetnuti i u kasniji tijek prijateljevanja došljaka i otočana. Kompletna »Gavellina« ekipa glumaca, predvođena odličnim Jankom Rakošem kao povjerenikom Sinišom i podjednako dojmljivim Enesom Vejzovićem kao nekom vrstom ultrapristojnog mediteranskog zen-učitelja Tonina, istinski uživa u inscenaciji Baretićeva teksta. Na svim je glumačkim dionicama uspostavljeno dragocjeno načelo igre. Ono vrijedi i kad glumci izvode žestoke provale ljutnje, kao u slučaju Hrvoja Klobučara (orkanski gnjevan i primitivan premijer) ili pak Filipa Šovagovića (Toninov bolno autokratski, nasilnički otac). Vrijedi i onda kad igraju neku vrstu čarobnjaka, primjerice u izvedbi dojmljivo dostojanstvenog Svena Medvešeka (Svjetioničar) ili lokalnog vladara u sjeni, Selima Farhatovića, u interpretaciji maštovitog i duhovitog Ranka Zidarića.
Barbara Nola s izvanrednom mjerom golemog mira i nadljudskog strpljenja igra prostitutku zlatna srca Zehru. Sven Šestak prolazi kroz različite metamorfoze između vladinih službenika i oštrozubih bakica. Biserka Ipša razoružava potragom za bilo kime tko bi mogao nadomijestiti njezina nestala sina. Antonija Stanišić Šperanda precizno postavlja i djevojčicu i bakicu naviklu na otočke gubitke nade i romantike. Ivana Rošćić sugestivna je i u roli »bacanja munja« prevarene ljubavnice i pod teškim kostimom ekscentrične otočke bakice. Slavica Knežević dvostruko je sjajna u igranju nepostojećeg trećićkog narječja izgovorenih visokim tonovima ogorčene bakice, kao i u paraengleskom obredu vračanja nad bolesnim zubom osmog povjerenika.
Prijateljska saga
Šteta je što ni konzervativna kostimografija Danice Dedijer ni nepotpisana, ali zato karikaturalno fašnička maska glumaca (umjetni brkovi, umjetno gigantske uši i povećane lubanje) ni na koji način ne pridonose većoj slikovnoj originalnosti predstave. Oskudnost i neupečatljivost rekvizite karakterizira i scenografiju Miljenka Sekulića, uz iznimku odličnog lutkarskog rješenja autohtonih otočkih vrsta glodavaca i dlakavaca.
»Autor« prepjevane ili samo pjevane mediteranske baladne glazbe je Matija Antolić, stari Anočićev scenski drug, ovdje i izbornik izrazito patetičnih rješenja i nepotrebnog paradiranja scenom s glazbalom u ruci.
Najveći posao ipak su odradili povjerenik Janko Rakoš i »domorodac« Enes Vejzović. Već je i »Exitova« predstava »Njuške« pokazala do koje mjere ovaj glumački par inovativno i sukreativno surađuje na sceni, a uz podršku Baretićeva teksta u prvi je plan izbio neobičan spoj njihovih diskretnih, gotovo dječjih nježnosti i zajedničke humorne neobuzdanosti. Zahvaljujući Rakošu i Vejzoviću, Anočić će ponovno profitirati i kod publike, spremne kazalištu oprostiti sve i svašta pod uvjetom da ih pogađa odnos među ljudima.
Dubina odnosa zaista jest kraljica teatra. Još da je prati i redateljsko znanje o montiranju i uređivanju prizora, DK »Gavella« zasigurno bi imalo hit predstavu. Ovako imaju nespretnog, ali veoma simpatičnog scenskog mamuta.
