Lako je raditi predstave koje potvrđuju nametnuti društveni konsenzus. Ali to kazalište, kazalište s kojim se najviše slažemo, najviše laže
S nedavno završenog sarajevskog MESS-a redatelj Oliver Frljić vratio se sa »Zlatnim lovorovim vijencem« za režiju predstave »Otac na službenom putu« Ateljea 212 iz Beograda, a ista je predstava dobila i »Srebrni lovorov vijenac« u programu »Mittel Europa«. Sve više inozemnih angažmana i uspjeh u regiji Frljiću su donijeli neslužbenu titulu regionalne redateljske zvijezde.
Oliver Frljić vezan je i uz Rijeku, gdje je u HNK Ivana pl. Zajca režirao kultni »Turbofolk« i »Škrca« u Brodogradilištu »3. maj«.
Postoji li mogućnost da ponovno režirate u Rijeci?
– Moje obaveze su za sada precizirane do 2013., ali se nadam da će se suradnja s Rijekom nastaviti jer imam jako lijepa iskustva u radu s ansamblom HNK Ivana pl. Zajca. I bilo bi dobro ostvariti neki kontinuitet.
Samo u ovoj godini dobili ste Sterijinu nagradu za »Kukavičluk«, »Zlatni lovorov vijenac« MESS-a za režiju »Oca na službenom putu«, dok je predstava »Mrzim istinu!« trijumfirala na Gavellinim večerima. Što vam osobno znače sve te nagrade?
– Te nagrade jesu određena vrsta satisfakcije i legitimacije. Dobivene su na festivalima koji imaju dugu tradiciju, koji su bili reprezentativna mjesta domaće dramske produkcije još u vrijeme Jugoslavije i koji su i danas relevantni.
U posljednje vrijeme režirali ste nekoliko predstava u različitim zemljama bivše Jugoslavije. »Kukavičluk« je postavljen u Subotici, »Otac na službenom putu« u beogradskom Ateljeu 212, »Leksikon Yu mitologije« na festivalu Ex ponto u Ljubljani, dok je nedavno na MESS-u premijerno izvedena predstava »Pismo iz 1920«. Spomenimo i dvije dječje predstave – »Matildu« u Dječjem kazalištu Dubrava i »Družbu Pere Kvržice« u GK Žar ptica. Na prvi pogled radi se o prilično velikoj produkciji u relativno kratkom vremenu. Kako uspijevate toliko režirati i koncentrirati se na tolike raznolike projekte?
– Uvriježena je ideja o redatelju koji režira jednu ili maksimalno dvije predstave godišnje, a ostatak vremena, valjda, sjedi u sobi izoliran od ostatka svijeta i smišlja svoj sljedeći genijalni projekt. Ta slika romantičnog genija je zgodna i zavodljiva, ali nema puno veze s uvjetima kazališne proizvodnje danas.
Paradigma tranzicijskih procesa
Većinu vremena radim na nekoliko projekata paralelno. Recimo, dok režiram jednu predstavu, iz rada na njoj dobivam skice za neku koja dolazi možda tek za godinu dana. U nerealiziranim idejama za neku dječju predstavu vidim obrise predstave koju ću raditi za odrasle.
Kakvi su vam sljedeći planovi?
– Trenutno sam na festivalu »Dialog« u Wroclawu. Nastupamo s ljubljanskom predstavom »Proklet bio izdajica svoje domovine«. Nakon toga se vraćam u Zagreb i nastavljam probe u »Gavelli« gdje radim tekst »Prolazi sve« Dubravka Mihanovića. U siječnju sam u Kranju gdje postavljam »Tri sestre«. Zatim idem u Beograd gdje radim Aristofanove »Ptice« u adaptaciji Gorana Stefanovskog. Sve to će biti ispresijecano različitim gostovanjima, a na ljeto ću, nadam se, ići na odmor.
Oko predstave »Pismo iz 1920.« razvila se prilično žestoka polemika između vas i glumca Emira Hadžihafizbegovića. S kakvom nakanom ste u predstavu uključili Hadžihafizbegovićev tekst »Godine prevare«, odnosno koja je njegova funkcija u kontekstu predstave?
– Kroz Hadžihafizbegovićevu monodramu »Godine prevare« najprije sam htio govoriti o kolektivnom i individualnom zaboravu kao stvarima koje omogućavaju trenutnu društvenu pat-poziciju u Bosni. Ta dva zaborava omogućavaju da se određene političke oligarhije u toj zemlji održavaju na vlasti već skoro dvadeset godina.
Medijski linč
Sada se, ne prvi put, dogodio pritisak na vašu umjetničku slobodu. Koja je razlika između »slučaja Hadžihafizbegović« i »slučaja Bakhe«?
Zlatni lovorov vijenac (MESS, Sarajevo) za režiju »Otac na službenom putu«.
– Štrljić je zabranom predstave pokušao zaštititi tadašnjeg hrvatskog premijera, a danas osumnjičenika za ratno profiterstvo Ivu Sanadera. Emir Hadžihafizbegović je telefonskom prijetnjom koju mi je uputio pokušao zaštititi samog sebe od onoga što je javno radio u prvoj polovici devedesetih. Osim toga, u slučaju Hadžihafizbegovića medijsko podmetanje otišlo je ispod svake civilizacijske razine. U tome mu je sekundirao i dio sarajevskih medija koji su, objavljujući tobožnje kritike predstave, pokrenuli medijski linč protiv mene.
– Živimo u kulturi laži u kojoj se porazi pretvaraju u pobjede, u kojoj su notorni ratni zločinci heroji, u kojoj je obitelj svetinja, iako se u njenom okviru i daleko od oka javnosti događa prvotna traumatizacija koja nas treba pretvoriti u poslušne građane. HDZ je zaboravio gotovo sve što je govorio i radio. Zaboravio je duhovnu, ekonomsku i kulturnu devastaciju koju je napravio i još uvijek radi ovoj zemlji. Jadranka Kosor je zaboravila da je participirala u vladi za čije odluke danas bez ikakvih problema optužuje svoje dojučerašnje kolege s kojima je te iste odluke kao članica te iste vlade donosila.
Lako je raditi predstave koje potvrđuju nametnuti društveni konsenzus. Ali to kazalište, kazalište s kojim se najviše slažemo, najviše laže.
U nekim vašim predstavama obračunavate se i s nacionalističkom i drugim mitologijama. Što je vaša polazna teza u »Leksikonu Yu mitologije«?
Odgovornost prema djeci
Režirate i predstave za djecu, koje također dobivaju nagrade. Kakva je, po vašem mišljenju, situacija u hrvatskom kazalištu za djecu? Podcjenjuje li se možda dječja publika?
– Situacija u hrvatskom kazalištu za djecu se mijenja nabolje u smislu predstava koje nisu od odraslih djeci nametnuta vizura na svijet, nego pokušaj slijeđenja specifičnog dječjeg senzibiliteta. Sad već postoji cijeli niz projekata koji pokazuju taj pomak. Međutim, zvanične kulturne politike još uvijek kazalište za djecu vide kao nešto manje vrijedno u odnosu na kazalište za odrasle. Dovoljno je pogledati dotacije koje dobivaju kazališta za djecu i sve je jasno.
Čini mi se jako bitnim dosta ulagati u ovaj segment, i to ne samo financijski, nego i pedagoški, jer loša inicijalna iskustva djece s kazalištem mogu odrediti njihovo trajno odustajanje od ovog medija.
Da li predstave za djecu za vas predstavljaju drugačiju vrstu odgovornosti i izazova od predstava za odrasle?
– Da, i to zbog nekoliko razloga. Djeca su puno neposrednija u svojoj reakciji. Tu nema nikakve kurtoazije. Zatim, kazalište uvijek prenosi određeni sustav vrijednosti. A kako se ovdje radi o specifičnoj populaciji, koja je u procesu etičkog formiranja i kojoj tek predstoji pounutrašnjenje vrednota koje im prenosimo, jako je važno što im i na koji način kazalište komunicira.
