Teatar Exit

Kultna predstava “Kako misliš mene nema” stiže na Trsat

Ivana Kocijan

Foto:  LUKA STANZL/PIXSELL

Foto: LUKA STANZL/PIXSELL

Ova je predstava vrlo životna i predstavlja izraz kazališta koje je teško dijeliti na dramu i komediju. Ono što je tako dugo drži živom je to što je ona proizašla iz nas, Amara Bukvića i mene, našeg kvarta i naših života, kaže Juričić



RIJEKA – Višestruko nagrađivana predstava Teatra EXIT »Kako misliš mene nema?!« čije su zvijezde zagrebački glumci Amar Bukvić i Filip Juričić, jedna je od najdugovječnijih i najgledanijih domaćih predstava. Premijeru je imala 2007. godine, a zanimanje za njom dalje ne jenjava… U njoj će ove nedjelje moći uživati i riječka publika u Trsatskom kaštelu, u sklopu Ljeta na Gradini. Tim povodom razgovarali smo s glumcem Filipom Juričićem koji se veseli nastupu pred prepunim gledalištem.


Koliko je sinergija s publikom zaslužna za odrađivanje kvalitetne izvedbe?


– To ćemo publici ostaviti kao zagonetku (smijeh), a nama glumcima srce je uvijek prepuno kad čujemo da je potražnja velika. Ova je predstava iako je možda pogrešno tako se izraziti – djelomično komedija – pa nam je izuzetno važna sinergija i komunikacija s publikom. Ima i momenata gdje razgovaramo s publikom pa su gledatelji krila te predstave, bez njih ne ide. U Rijeci smo već igrali puno puta i uvijek smo bili dobro prihvaćeni tako da uopće ne sumnjam da će ovo biti predivna večer i da će se riječka publika ponovno pokazati kao vrlo, vrlo dobra.


Čvrsta baza


U opisu predstave piše kako je to »farsična i iskrena, kalamburična i dramatična, istodobno smiješna i gorko-tužna igra«. Za one koji još uvijek ne znaju – što nam ovaj opis zapravo govori?


– To znači da je ova predstava vrlo životna i izraz kazališta kakvo bi trebalo biti danas – kazališta koje je teško dijeliti na dramu i komediju. Prave predstave u sebi sadržavaju oba aspekta i baš kao život trebaju imati i smiješnih i gorkih trenutaka. Ono što ovu predstavu tako dugo drži živom je to što je ona proizašla iz nas, našeg kvarta i naših života. Protagonisti ove predstave su dva dečka – kako bi se u Dalmaciji reklo »ridikula«, ali vrlo simpatična i draga. Teza predstave je njihova težnja za odlaskom na more, a ona ujedno može predstavljati i težnju za nekim boljim životom, težnju da ih netko primijeti, da i oni postoje. Dok prolaze kroz različite životne okolnosti, pokušavaju skupiti novce za more i suočiti se sa svime što im se nađe na putu, vidimo kakav život žive ti »mali« ljudi. Oni su za mene vrlo veliki! Sve je to jako dobro prihvaćeno među publikom jer u svakom mjestu – pa i onom najmanjem – postoje dva slična lika koja žele da ih netko primijeti i pogleda u njihov svijet. Otuda je i proizašao i naziv predstave »Kako misliš mene nema?!«. Najbolji recept da publici sve to iznesemo je da ih zabavimo, da sve krene kao komedija, a onda se radnja okrene u nekom drugom smjeru i postane jasno kako to nije samo šala, već junaci zaista imaju teških momenata. Najljepši dio predstave je kad gledatelje dobro nasmijemo, a onda odjednom cijela dvorana zamukne. Za neke sam stvari skeptičan, ali za ovu sam predstavu u potpunosti siguran da jako dobro korespondira s publikom!


Ova je predstava i društveno angažirani projekt. S obzirom na to da je kroz godine izvedena zaista mnogo puta – koliko se je zapravo izmijenila od svojih početaka?




– Predstava se u bazi, nije mijenjala i to je izuzetno bitno. Kad baza nije čvrsta i kad se nešto počne mijenjati, vrlo se lako i raspline. Neke aktualnosti i sitnice koje su se spontano mijenjale kroz godine mi zapravo nismo ni primijetili, ali publika koja dođe na predstavu nakon par godina primijeti da je nešto drugačije od zadnjeg gledanja. U strukturi, priči i onome što želimo poručiti, nije se od prvog dana promijenilo ništa, a igramo je već 12 godina.


Pohvale motiviraju


Može li se išta usporediti s glasnim aplauzom publike nakon uspješno odrađene predstave?


– Aplauz je velika nagrada, a posebno se odnosi na predstave na kojima smo po dva sata na sceni – ponekad nam bude vruće i teško, potrošimo puno energije, želje i glasa. Lijepo je kad si na kraju nagrađen i kad osjetiš publiku koja zdušno navija i ljude koji su sretni jer su uživali u predstavi. Kod televizijskih serija taj trenutak izostaje, ali isto tako možeš osjetiti atmosferu kad dođeš u grad ili na more gdje je serija gledana. Dogode se i situacije kad snimimo seriju koja lošije prođe, ali i to je dio našeg posla i jednostavno je tako. I kazalište i snimanje su rizik u kojeg ulaziš, a svakako je najveća ljepota kad si nagrađen pljeskom ili dobrim komentarom. Često znam reći da mi glumci živimo od honorara, ali i od pohvala. Kad dobivaš pohvale, posao koji radiš dobiva smisao i motivira te da sutradan opet probaš biti bolji i kvalitetniji, stalo ti je da dalje radiš na novom tekstu jer želiš nešto prenijeti ljudima. Oni to uvijek vrate!


Vi ste publici najviše poznati s malih ekrana. Iako je atmosfera na setu nešto što se treba doživjeti, otkrijte nam u čemu leži čar glume na pozornici pred ljudima?


To su dva potpuno različita medija, a meni je najdraža usporedba kako je predstava bliža nogometnoj utakmici nego filmu jer svaki se put iznova rađa, živi i umire. U jednom trenutku odvežeš taj brod i isploviš na more, a što će se sad događati – hoće li biti uzburkani valovi ili bonaca, ne možeš znati dok se ponovno ne privežeš na drugu obalu. Snimanje je iscjepkano, svaku sekundu možeš nešto mijenjati i popravljati. Puno je drugačije jer nemaš izravan kontakt, energiju i snagu kao u kazalištu, a nju ti daje publika kad dobro reagira, kad je s tobom i kad živi. Meni je najljepše što kroz karijeru i dalje mogu kombinirati oboje – čvrsto sam vezan za kazalište, a ipak s vremena na vrijeme nešto i snimam.