Ellen Stewart zbilja je bila iznimna žena, čiji biografski put bilježi uspon od crnopute modistice i dizajnerice odjeće do upraviteljica teatra na čijim se je daskama predstavila krema američkog performerskog izričaja i najutjecajniji europski i azijski eksperimentatori 20. stoljeća. Njeni sljedbenici danas je diviniziraju
Gledajući predstavu »La MaMa Cantata« u režiji Elizabeth Swados, u kojoj je ravnateljica jednog njujorškog eksperimentalnog kazališta doslovce proglašena sveticom i opjevana u duhu kršćanske mučenice i spasiteljice kozmopolitske duhovnosti, barem dijelu publike nametalo se pitanje zbog čega umjetnici toliko vole divinizirati druge umjetnike. Odakle tolika potreba za uzorima koji daleko nadmašuju ljudsku mjeru?!
Sveti Genet, tvrdio je Sartre u istoimenoj knjizi. Sveti Artaud, smatrala je francuska filozofska kritika. Nedavno je sveticom plesa postala i koreografkinja Pina Bausch (opjevana u Wendersovu filmu), a sad se na taj panteon popela i legendarna La Mama, punim imenom Ellen Stewart, kojoj su glumci i pjevači vlastitog teatra priredili oproštajnu kantatu.
Intuicija ili trend?
Ostavimo li po strani općepoznatu žudnju kazališne zajednice da je vode osobe koje izvođačima poklanjaju »apsolutnu toplinu« i »apsolutno razumijevanje« (a nije im teško ni pomesti za glumcima nakon probe), Ellen Stewart zbilja je bila iznimna žena, čiji biografski put bilježi uspon od crnopute modistice koja upornošću i radom postaje dizajnerica odjeće, pa onda i upraviteljica teatra na čijim su se daskama javnosti predstavila imena poput Sama Sheparda, Al Pacina, Richarda Foremana, Meredith Monk, Petti Smith, Roberta Wilsona i mnogih drugih autorskih osobnosti koji zaista predstavljaju kremu kreme američkog performerskog izričaja.
Ista Ellen Stewart zaslužna je za predstavljanje američkoj javnosti Grotowskog, Kantora, Andreja Serbana, Kazua Ohnoa, dakle najutjecajnijih europskih i azijskih eksperimentatora druge polovice 20. stoljeća.
Možda najzanimljiviji dio predstave čini citat Stewartove koja objašnjava zašto prezire blebetavu, kvazirealističnu dramu brodvejskih pozornica, u kojemu svi moraju biti žrtve okolnosti i jadikovati bez prestanka. Umjesto toga, La MaMa povezuje kazalište s cirkusom, s različitim iskustvima fizičke izvrsnosti i fizičke ekspresivnosti kojima je svjedočila kao dijete, zbog čega se veliki dio njezine »intuitivne« metode sastoji u interesu za jaku koreografsku gestu, spoj ekspresivne glazbe, poezije i pokreta, kao i za egzotične, teško dostupne ili američkoj publici slabije poznate izvedbene kulture.
Najkvalitetniji period La MaMe pripada šezdestim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, što se vidi i po glazbenom stilu same kantate, a i po dizajnu odjeće današnjih performera: sve su to nova, možda čak vječna djeca šezdesetosme, s dubokom potrebom da slave slobodarski duh i bore se za nove dimenzije angažirane umjetnosti. U tom smislu, Ellen Stewart zaslužna je za iznimno važan trend unutar povijesti američkog teatra, čije premise nesumnjivo nastavljaju njegovati i njezini nasljednici.
Karizmatski glasovi
Zadržimo se još malo na samoj predstavi. Pred mikrofone stupa devet pjevača, iza čijih leđa pratimo dokumentaciju života Ellen Stewart (uglavnom je riječ o fotografijama), izloženu na ogromnom projekcijskom platnu. Zadivljujuće je koliko američki izvođači snažno, sugestivno, neobuzdano i školovano pjevaju, pod vodsvom glazbenog redatelja Krisa Kukula i scenske redateljice Elizabeth Swados. Kvaliteta njihovih glasova kao da dolazi iz neke zone o kojoj hrvatski izvođači, čak i oni profesionalno posvećeni pjevanju (recimo, u kazalištu »Komedija«), mogu samo sanjati.
U tom je smislu gostovanje »La MaMa kantate« vjerojatno mišljeno kao neka vrsta američke terapije za dugotrajnu depresiju europskih kazalištaraca: evo, poručuju selektori Festivala svjetskog kazališta, ugledajte se na Ellen Stewart i popnite se od trnja do zvijezda, uvijek ljubeći samoga sebe kao najvećeg kreativnog genija. Jest da bi nam samopouzdanost u svijetu umjetnosti stvarno dobro došla, ali malo ju je teško zadobiti tako »jednokratnom« pomoći.
A što se tiče domaćih kazališnih ravnatelja i selektora, oni se već ionako ponašaju kao lokalna, politički nesvrgljiva božanstva. Dakle njima zbilja nije potrebna dodatna lekcija iz »hodanja po oblacima«, na čijoj visini više ne postoji ni tračak samokritičnosti. Zbog toga je ova biografska kantata možda najkorisnija kao predmet žive rasprave na temu što je to mentorstvo u umjetnosti, a ne kao naputak za egomaniju ijednog scenskog ravnatelja.
