25. obljetnica Montažstroja

Glazbeni revolver i političke arije

Nataša Govedić

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Najveća vrlina ove predstave je glazbena angažiranost, u smislu »dizanja glasa« i »urlanja protiv« oportunističke šutnje na koju je javnost navikla, ali i odluka da proslavi svoju prvu četvrtinu stoljeća pjevanjem, a ne prozaičnim jadikovanjem



Godine 1981. producent Enco Lesić i izdavačka kuća Jugoton objavljuju ploču »Paket aranžman« s glazbenim materijalima tri novovalna benda: Idola, Šarla Akrobate i Električnog orgazma. Ploča postaje temelj alternativne kulture osamdesetih i devedesetih godina, dostižući kultni status u svim republikama bivše Jugoslavije te naposlijetku postaviši i temom dvije recentne korske izvedbe skupine Montažstroj. Najprije glazbenokazališnog performansa »Mali čovjek želi preko crte« (kako se zove i jedna od pjesama Šarla Akrobate s navedenog albuma), nakon čega Montažstroj i njegov »Zbor malih ljudi« (sastavljen od lezbijske skupine Le Zbor i drugih neprivilegiranih, nezaposlenih, umirovljenih i imigrantskih članova hrvatskog društva) dobivaju tužbu zbog neovlaštenog korištenja tuđe glazbe. Predstava se prestaje izvoditi, Montažstroj sklapa izvansudsku nagodbu s autorima originalnih songova, a zatim »Paket aranžman« postaje okosnica i najnovije predstave Montažstroja, nazvane »A gdje je revolucija, stoko?«. 


  U posljednjem proplamsaju nostalgije za pankerskom epohom, Montažstroj zahtijeva sva prava nad umjetničkim, posebno glazbenim djelima koja izvodi, tvrdeći da ne vjeruje u intelektualno vlasništvo i uzimajući si pravo da uživa u »zajedničkom dobru« jugoslavenskog Novog vala. 


  O tome kako tretirati vlasništvo nad glazbom, filmovima i tekstovima u doba interneta vode se žestoke debate već dvadeset godina, kao što se već dugo bijesno raspravlja i o tome gdje su točno granice citata i plagijata. Šeparovićeva predstava deklarativno se proglašava lopovskom, ali faktički poseže za obradama poznatih pjesama na način koji je recimo posve legitiman u jazzu, dakle dovodi u pitanje i zakonsku i kolokvijalnu demagogiju »suverenog autorstva« nad popularnim melodijama. 


 Stari i novi krokodili


I sama ploča »Paket aranžman« tretirana je kao povijesna revolucionarna praksa koja kao takva ne može pripadati državi koja je propala (SFRJ), još manje glazbenoj kompaniji koja više ne postoji (Jugoton), ali ni autorima pjesama (već i zato što na Montažstrojevoj pozornici dolazi do novih intervencija u melodijsku i ritmičku strukturu originala, kao i u sam tekst pjesama). Svaki Novi val stoga pripada samo i jedino svojim novim izvođačima. Petero performera i pjevača (Buga Klara Blanuša, Andreja Dodig, Nataša Mihoci, Konrad Mulvaj i Ante Perković) diskretno mijenjaju originalne tekstove, uslijed čega čuveni melodramatski refren Šarlo Akrobate »Ona nema nikoga da joj kaže ti si moja« kod Montažstroja postaje bitno samopouzdaniji »Ona nema nikoga da joj kaže ti si svoja«, kao što i sveprisutno zagađenje »plastikom« iz teksta Idola postaje sveprisutno hrvatsko zagađenje »svastikom«. U obradi pjesme »Nebo« Električnog orgazma pojavljuju se i videomatrijali konclogora i zaziva se Srebrenica, ali pojavljuje se i klupska ekstatičnost ženske siluetete Nataše Mihoci koja pleše u realnom vremenu predstave stegnutih pesnica, ocrtavajući se na snimkama neba koje se plavi na gigantskom, stalnom aktivnom videozidu pozornice. Pri spominjanu »drugova« iz pjesme »Maljčiki« izvođači traže minutu šutnje za radničku klasu, ističući kako u njoj i dalje čuju šutnju malog čovjeka, koji uvijek bira sitan profit, a ne revolucionarni rizik. Finale predstave je ponovno gorka intervencija u tekst Idola »Kenozoik nije za tebe«, pretvoren u »Kapitalizam nije za tebe, socijalizam nije za tebe«, s refrenom: »Komunizam nikad nije bio kao sad; razigran, bezobrazan i prijeko potreban«, dok Nataša Mihoci optrčava pozornicu s velikom crvenom zastavom u rukama. U navedenim je parolama stalno prisutna ironija i samoironija, posebice po pitanju toga kako se točno postaje »etablirani buntovnik« – bilo da je riječ o ikonama panka, kazališta ili aktivističke scene, ali prisutna je i doza idealizma koju nikada ne možemo odvojiti od revolucionarnog zanosa.  

»Pjesma se ori«




Zbog toga obljetnica 25 godina trajanja Montažstroja nije samo vojnički strogi nastup izvikivanja, pjevanja na mikrofon i klupske koreografije koncertnog skakanja petoro izvođača, nego i predstava koja odlično razumije revolucionarnost rugalica i okorjelost cenzure, prkoseći brojnim modelima pristojnog zatiranja političke pobune. Njezina je najveća vrlina glazbena angažiranost, u smislu »dizanja glasa« i »urlanja protiv« oportunističke šutnje na koju je javnost navikla. Pa i sama odluka da proslavi svoju prvu četvrtinu stoljeća pjevanjem, a ne uobičajenim prozaičnim jadikovanjem, veliki je argument u korist vitalnosti Montažstrojeva umjetničkog programa. Srećom nismo slušali još jednu narcističku »Ave Maria« varijaciju; Montažstroju daleko bolje pristaje numera »Ave Anarchia«. A daleko je zdravija i za građansku Hrvatsku, govorimo li ne samo o statusu ljudskih prava, nego i horizontu umjetničkih sloboda.