Izložba Bojana Šumonje

What has our fight given us: Jeste li stoka sitnog zuba?

Maja Hrgović

Kritika umjetnika Bojana Šumonje izložbom »What has our fight given us«, jednako žestoko udara i političare i pop-kulturu koja ih je, putem medija, inkorporirala 



ZAGREB Narod je ovisan o bipolarnostima; o postojanju dvaju jasno suprotstavljenih polova između kojih je lako opredijeliti se, zauzeti stranu i postojano ostati na njoj: s jedne strane desni, s druge lijevi, s jedne strane Srbi, s druge Hrvati, s jedne badbluebojsi, s druge hajdukovci. Ta je ovisnost o olakšavajućoj bipolarnosti izbora objašnjenje i za najpopularniju hrvatsku igru graničara – s jedne strane partizani, s druge ustaše. Ali što se dogodi kad i desni i lijevi govore i rade isto, kad glasati za SDP više ne znači glasati protiv HDZ-a? 



Za ovoga pulskog slikara, objava da je car gol nije nova. Umjesto navijanja za »jedne« ili »druge«, Šumonja je odavno zauzeo jedinu intelektualno moguću poziciju, onu onkraj binarnih podjela, i umjesto naivnog preferiranja neke od stranaka ili političkih opcija, pokazao nadmoćni, gorki prezir prema svima koje je narod na izborima autorizirao da lažu i kradu. Njegov prijašnji slikarski ciklus znakovitog naziva »Ovce« metafora je ovoga društva i njegovih sudionika.


    – Tim je ciklusom umjetnik nenametljivo, ali iznimno kritički progovorio o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer primarni je cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušnike koji će ovisiti o milosti korporacijskih vlasti, kaže Mladen Lučić.





    Što kad se polovi približe, a suprotnosti nestanu – tim se pitanjem bavi slikar Bojan Šumonja na izložbi »What has our fight given us« u Galeriji Vladimir Bužančić.    – »What has our fight given us « priča je o tome kako iz konteksta izdvojen citat jedne socrealističke pjesme postaje drugo ime za rezultat svih dosadašnjih globalnih i individualnih procesa koji su nas definirali svojim sadržajima i posljedicama i učinili nas onim što sada jesmo, kaže autor.    Nije slučajno što su Šumonjini trodimenzionalni portreti političara, čija se lica prelijevaju iz jedno u drugo kako se promatrač kreće prostorom, izloženi baš u »Bužančiću«, galeriji s poviješću, kojoj je zatvor u susjedstvu, znameniti Remetinec, oteo svu medijsku pažnju. 

   Hologrami političara


Šumonja je neke od svojih protagonista »preselio« baš iz Remetinca – Ivu Sanadera, na primjer. Iznad njegova čela na slici piše ona fraza iz naziva izložbe: »Što je nama naša borba dala«. Pomaknete li se korak udesno, Sanader će se preobraziti u nacereno lice Stjepana Mesića. Korak ulijevo značit će pak metamorfozu u Jadranku Kosor ili Franju Tuđmana. Lice Radimira Čačića pretvorit će se u dugonosog Pinokija, samouvjereni smiješak Druga Tita promijenit će se u napeto pućenje usnica Ive Josipovića, iz određenog kuta ukazat će se i bezizražajni pogled ispod naboranog čela Slavka Linića. Razlike između političara iste ili različitih vlasti – nema. Navijači su ostali bez svojih momčadi. 

  – Šumonjino stajalište o onima koji nama vladaju slično je stavu većine stanovnika ove zemlje, odnosno porazno iskustvo jasno mu govori da predizborna obećanja ostaju samo obećanja, a stvarnost je sve teža i teža, kaže kustos Mladen Lučić.


    Mediji i javnost zdušno su prigrlili Šumonjine holograme političara; ovo je izložba o kojoj se u Zagrebu priča na svak om koraku, uz obavezan zaključak, izrečen s ciničnim gađenjem: »svi su oni isti«. Šumonja je dosad najizravnije od likovnih umjetnika oblikovao tu misao; rekao je naglas »car je gol!« i ostavio publici da dalje razmatra kako se nositi s tom objavom.


    »Are you a small teeth cattle?«, pitanje je otisnuto na jednome hologramu. Jeste li stoka sitnog zuba? Na to se pitanje svodi ovaj Šumonjin ciklus, obilježen s dosad najviše multimedijalnosti i društvene kritike u njegovu opusu.   


Portreti Jadranke Kosor


Koordinatni sustav gnušanja nad nepravdom dijakronijski zahvaća u prošlost, od Maršala Tita i Tuđmana do Josipovića, njegova kritika jednako žestoko udara i političare i pop-kulturu koja ih je, putem medija, inkorporirala. Na jednome se zidu galerije, kao u sobi kakve sebeljubive tinejdžerice koja je u maniri Warholove serije s Marilyn Monroe dala izraditi vlastite drečave portrete, nalazi serija portreta Jadranke Kosor; njezino nasmijano lice preneseno je u onu legendarnu Warholovu šprancu odvažnog kolorita. Politika je postala pop-kultura.    Šumonja se nije suspregnuo od udaranja i po Crkvi. To je i pošteno; da nije onog holograma na kojemu se lice pape izobličuje u demonsku priliku praznih, krvavih duplji, slika neuralgija današnjeg društva ne bi bila potpuna. Naslov »Abuse of Trust?« (Izdaja povjerenja) komentar je koji dovoljno govori u ulozi Crkve u općem padu humanosti.

    I dok je u ovim portretima kritika prožeta humorom, a karikaturalnost s iskričavom duhovitošću, u jednome dijelu svojih radova Šumonja je mrtav ozbiljan. Hrvatska zastava, razapeta na jednome zidu, golema je i bijela, sugerira predaju. (Ponovo, nimalo slučajno, njoj preko puta nalazi se neonska instalacija s natpisom »KORUPCIJA«.) Poput one novčanice za kojom pod vodom poseže beba na omotu Nirvaninog albuma »Nevermind,« hrvatska je zastava uronjena u plavo more – to bi imalo sugerirati da je građanima ove zemlje voda već došla do ušiju. Na trećem pak mjestu, zastava je izložena uz obavijest o rasprodanom artiklu. Lijepa naša – prodana.