Daleko više od boli koju je izazvao iznenadni fizički napad, bolila me duša što sam takav divljački napad doživio u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi nedaleko Gradske vjećnice grada čiji vlastodršci ne propuste niti jednu priliku istaknuti kako se radi o posebno tolerantnom i multikulturalnom gradu, u kojem nema diskriminacije prema bilo kome
Budući da nisam mogao nazočiti na konferenciji za medije koju je 26. kolovoza u Rijeci organizirala Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Rijeke, molim Vas da objavite moje priopćenje za medije koje se nalazi u privitku.
Naime, izjave PU primorsko-goranske o tzv “incidentu” tijekom prosvjeda u Rijeci, a koje je Novi list objavio, ne odgovaraju činjenicama koje su se dogodile na prosvjedu UHDDR-a Rijeke u nedjelju 23. kolovoza 2015. godine.
Duboko se nadam da ćete, u duhu slobode govora i medijskog izvještavanja, objaviti barem one dijelove priopćenja u kojima sporim izjavu PU primorsko-goranske, obratio se mr. sc. Antun Babić našoj redakciji. Njegovo priopćenje donosimo u cijelosti:
“Prema medijskim izvješćima (Hina i Novi list) u Rijeci je 26. kolovoza održana konferencija za medije, na kojoj se, između ostalog, govorilo i o fizičkom napadu na moju osobu, koji se dogodio tijekom prosvjeda protiv intendanta HNK Olivera Frljića u Rijeci u nedjelju 23. kolovoza. Predsjednik riječkih dragovoljaca Mile Biondić, kako su prenijeli mediji, istaknuo je da se radilo o “planiranom napadu na umirovljenog diplomata i novinara Antuna Babića”. Hinino izvješće prenijeli su i neki poznati portali.
Nažalost u tim izvješćima prenesena je i navodna izjava PU primorsko-goranske “kako se dogodio samo manji incident u kojem su sudjelovala dvojica sudionika prosvjeda, te da je utvrđeno kako je riječ o nesporazumu među njima, te da nitko od njih nije podnio prekršajne prijave policiji”.
Ovdje kategorično odbacujem da je bila riječ o bilo kakvom nesporazumu s moje strane. Bio sam žestoko napadnut s leđa i iznenada. Udarac po ruci u kojoj sam držao fotoaparat bio je izuzetno jak, pa sam tijekom cijele večeri i noći osjećao bol. Napadač se nije s tim zadovoljio nego je, kako su registrirali drugi fotoreporteri, nastavio s pokušajima da me dodatno udari, urlajući da sam ja provokator.
Daleko više od boli koju je izazvao iznenadni fizički napad, bolila me duša što sam takav divljački napad doživio u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi nedaleko Gradske vjećnice grada čiji vlastodršci ne propuste niti jednu priliku istaknuti kako se radi o posebno tolerantnom i multikulturalnom gradu, u kojem nema diskriminacije prema bilo kome.
Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine živio sam više od dvadeset godina u Melbourneu (Australija) koji je vjerojatno najmultikulturalniji grad u svijetu, s preko dvjesto etničkih skupina. Kroz to vrijeme bio sam suorganizator i jedan od govornika na brojnim velikim prosvjedima hrvatskih iseljenika, ispred parlamenta države Viktorije, protiv komunističke Jugoslavije. Ne samo da me nitko nikada nije napao u tom gradu nego je policija uvijek bila nazočna u funkciji zaštite svih prosvjednika, što, nažalost nije bio slučaj u Rijeci na prosvjedu 23. kolovoza 2015. godine.
Nakon što je jedan simpatičan policajac, koji je bio u blizini događaja, nakon napada na mene uzeo moje podatke (ne znam što je kasnije bilo s napadačem), rekao sam mu u velikoj ljutnji da ću podnijeti kaznenu prijavu. U utorak ujutro 25. kolovoza nazvao me je policajac (ime za sada nije potrebno objavljivati) koji je od mene uzeo izjavu i rekao mi sljedeće: Gospodine Babić, “šef mi je rekao da Vas nazovem i kažem da možete podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača”. Odgovorio sam kako imam previše vrlo velikih obiteljskih problema i da se ne želim natezati na sudovima. Bilo bi mi to ispod svakog dostojanstva.
Međutim, izražavam veliko žaljenje što PU primorsko-goranska nije sama podnijela kaznenu prijavu, kao što to policija u Hrvatskoj čini kad je netko napadnut iz “projugoslavenskih, prokomunističkih ili tzv. liberalnih skupina u Hrvatskoj”.
Sve što ovom prigodom tražim je da PU-primorsko-goranska objavi ime i prezime osobe koja me je smišljeno i planirano fizički napala. Ako je istina da se radilo o nesporazumu s njegove strane, držim kako je to moguće ispraviti samo na taj način da se ta osoba, čije podatke policija ima, meni javno, pod punim imenom i prezimenom, ispriča. Ako ta bude iskrena, ja ću ju otvorena srca prihvatiti i zaboraviti da se taj napad na mene dogodio.
Za one koji postavljaju pitanje jesam li novinar i član Hrvatskog novinarskog društva imam sljedeći odgovor. U Australiji sam preko petnaest godina bio glavni urednik hrvatskih novina Hrvatska istina i Hrvatska sloboda, kroz cijelo to vrijeme bio sam i član Australskog udruženja novinara.
Osim što pišem političke komentare i izvješća za portale u Hrvatskoj, u zadnje dvije godine redovno pišem izvješća i za hrvatske tjedne novine u Australiji (Sydney) BokaCroPress. Potrebno je naglasiti da u Hrvatskoj, kao i drugim zemljama svijeta, nisu svi novinari članovi novinarskog udruženja, osim možda u Sjevernoj Koreji i na Kubi.
Držim kako bi bilo vrlo opasno svako razmišljanje da bilo tko ima pravo fizički napadati fotoreportera ili novinara koji radi svoj posao, a koji nije član novinarskog udruženja te da policija u tom slučaju nije dužna podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača”, navodi mr.sc. Antun Babić.
