Tri desetljeća imali smo praksu da se nedjeljom moglo raditi, i sve te godine svatko je znao da se radnike izrabljuje
Svaki čovjek trebao bi imati pravo na rad, ali i pravo na odmor. U tržišnoj ekonomiji svaki bi poduzetnik trebao imati pravo na poštenu tržišnu utakmicu i na mogućnost zarade. Problem nastaje kada te dvije temeljne postavke dođu u koliziju. Zato je tu državna vlast koja bi trebala urediti zakonodavstvo na način da trvenje bude što manje. Ali nije to nimalo jednostavno, što pokazuje zabrana rada nedjeljom koja je stupila na snagu 1. srpnja ove godine. Kada bi se provela načelna anketa među stanovništvom ima li radnik pravo na odmor, vjerojatno nema nikoga tko ne bi odgovorio da nema. Podrazumijeva se da čovjek nije stroj i da se ima pravo odmoriti, a ni stroj nije perpetuum mobile da se može vječno vrtjeti nakon što se klatno jednom pokrene. Problem nastaje kada se odredi koje djelatnosti moraju zatvoriti svoja vrata nedjeljom. Što god se stavi na list papira, pojave se nezadovoljni poduzetnici koji traže izuzeća. I sve bi to bilo u redu da nije povijesnog iskustva koje nas u zadnjih 30-ak godina uči o potpuno nepoštenoj praksi poslodavaca u trgovini koji su zakidali radnike na sve moguće načine, od toga da su im branili pravo na odmor, do toga da im nisu pošteno plaćali prekovremene sate i rad nedjeljom. To su svi znali, ali su šutjeli. Išlo je dok je išlo, a onda je Vlada napisala zakon koji je Sabor prihvatio. I čim je krenula implementacija, pojavile su se fotografije redova u kojima ljudi čekaju ispred objekata kojima je omogućen rad nedjeljom. Onda su se pojavile fotografije i snimke iz supermarketa koji su otvorili vrata nakon što su ta vrata bila jedan dan zatvorena. Ispalo je da je bila riječ o apokalipsi neviđenih razmjera koja je dovela stanovništvo do ludila zbog toga što jedan dan prodavaonice nisu ostale otvorene. Može biti da su zatvorena vrata zaista izbezumila ljude, a može biti i da su ljudi neinformirani pa se nisu organizirali na vrijeme kako se ne bi doveli u situaciju da cijeli dan lutaju poput duhova i pokušavaju otvoriti vrata pekarnica i prodavaonica.
Legitimno je da u udruzi Glas poduzetnika pozivaju lokalne vlasti da po dobrom starom običaju nađu rupu u zakonu i da proglase sajamske dane kako bi se ljudima omogućilo da za blagdan Vele Gospe dobiju priliku za zaradu. Njihova logika je jasna – mi smo turistička zemlja, kod nas sezona traje nekoliko mjeseci, pa što se ugrabi, ugrabi se. Tih nekoliko mjeseci valja potrpiti kako bi se što više novca zaradilo pa se onda taj novac razvukao na još nekoliko mjeseci do nove sezone. Sirenskom zovu zarade podlegli su neki čelnici lokalne samouprave i oni će postupiti upravo na taj način. Postoje inspekcijska tijela pa neka utvrđuju jesu li čelnici lokalnih samouprava na taj način prekršili zakon ili nisu, sve dok se čeka ocjena Ustavnog suda kada je riječ o ustavnosti zakona kojim se zabranjuje rad nedjeljom.
Načelnica Općine Omišalj i saborska zastupnica SDP-a drukčijeg je mišljenja i ona je iznijela načelan stav kada je ova problematika u pitanju. Ona se protivi ograničavanju rada trgovina nedjeljom, ali je svjesna da je državni parlament zakon prihvatio. U isto vrijeme naglašava da nema namjeru donositi odluku o sajamskim danima ili posebnim manifestacijama s obzirom da bi to bilo protivno zakonu.
Njezin kolega iz Baške Toni Juranić već je donio odluku kojom je omogućio rad blagdanom jer smatra nelogičnim da u trenutku kada tamo boravi oko 11 tisuća turista ne rade štandovi i manji trgovački objekti, poput suvenirnica. Dodaje Juranić da Baška ima kilometre plaža i svakog dana brojnim kupačima trebaju kojekakvi rekviziti za uživanje u moru.
– Zar bismo im trebali onemogućiti kupovinu. Pa onda bi se zaista sveli samo na sunce i more, naglašava Juranić.
Jasno je i Juraniću da se neće stranim gostima ništa dogoditi ako jedan dan ne budu radili štandovi i da neće biti nikakva tragedija ako ostanu bez kojekakvih rekvizita. Ali ljepše je to tako reći i izraziti bojazan da se ne svedemo samo na sunce i more, nego se založiti za pravo poduzetnika da zarade.
Tri desetljeća imali smo praksu da se nedjeljom moglo raditi, i sve te godine svatko je znao da se radnike izrabljuje, da im se uskraćuje pravo na poštenu naknadu za prekovremene sate i rad nedjeljama i blagdanima, ljude se ucjenjivalo na razne i na vrlo brutalne načine. I uglavnom se šutjelo. Htjelo se i jare i pare.
UVODNIK
Odmori se, zaslužio si
Damir Cupać
09. kolovoz 2023 14:25
Foto Sergej Drechsler
Tri desetljeća imali smo praksu da se nedjeljom moglo raditi, i sve te godine svatko je znao da se radnike izrabljuje
Svaki čovjek trebao bi imati pravo na rad, ali i pravo na odmor. U tržišnoj ekonomiji svaki bi poduzetnik trebao imati pravo na poštenu tržišnu utakmicu i na mogućnost zarade. Problem nastaje kada te dvije temeljne postavke dođu u koliziju. Zato je tu državna vlast koja bi trebala urediti zakonodavstvo na način da trvenje bude što manje. Ali nije to nimalo jednostavno, što pokazuje zabrana rada nedjeljom koja je stupila na snagu 1. srpnja ove godine. Kada bi se provela načelna anketa među stanovništvom ima li radnik pravo na odmor, vjerojatno nema nikoga tko ne bi odgovorio da nema. Podrazumijeva se da čovjek nije stroj i da se ima pravo odmoriti, a ni stroj nije perpetuum mobile da se može vječno vrtjeti nakon što se klatno jednom pokrene. Problem nastaje kada se odredi koje djelatnosti moraju zatvoriti svoja vrata nedjeljom. Što god se stavi na list papira, pojave se nezadovoljni poduzetnici koji traže izuzeća. I sve bi to bilo u redu da nije povijesnog iskustva koje nas u zadnjih 30-ak godina uči o potpuno nepoštenoj praksi poslodavaca u trgovini koji su zakidali radnike na sve moguće načine, od toga da su im branili pravo na odmor, do toga da im nisu pošteno plaćali prekovremene sate i rad nedjeljom. To su svi znali, ali su šutjeli. Išlo je dok je išlo, a onda je Vlada napisala zakon koji je Sabor prihvatio. I čim je krenula implementacija, pojavile su se fotografije redova u kojima ljudi čekaju ispred objekata kojima je omogućen rad nedjeljom. Onda su se pojavile fotografije i snimke iz supermarketa koji su otvorili vrata nakon što su ta vrata bila jedan dan zatvorena. Ispalo je da je bila riječ o apokalipsi neviđenih razmjera koja je dovela stanovništvo do ludila zbog toga što jedan dan prodavaonice nisu ostale otvorene. Može biti da su zatvorena vrata zaista izbezumila ljude, a može biti i da su ljudi neinformirani pa se nisu organizirali na vrijeme kako se ne bi doveli u situaciju da cijeli dan lutaju poput duhova i pokušavaju otvoriti vrata pekarnica i prodavaonica.
Legitimno je da u udruzi Glas poduzetnika pozivaju lokalne vlasti da po dobrom starom običaju nađu rupu u zakonu i da proglase sajamske dane kako bi se ljudima omogućilo da za blagdan Vele Gospe dobiju priliku za zaradu. Njihova logika je jasna – mi smo turistička zemlja, kod nas sezona traje nekoliko mjeseci, pa što se ugrabi, ugrabi se. Tih nekoliko mjeseci valja potrpiti kako bi se što više novca zaradilo pa se onda taj novac razvukao na još nekoliko mjeseci do nove sezone. Sirenskom zovu zarade podlegli su neki čelnici lokalne samouprave i oni će postupiti upravo na taj način. Postoje inspekcijska tijela pa neka utvrđuju jesu li čelnici lokalnih samouprava na taj način prekršili zakon ili nisu, sve dok se čeka ocjena Ustavnog suda kada je riječ o ustavnosti zakona kojim se zabranjuje rad nedjeljom.
Načelnica Općine Omišalj i saborska zastupnica SDP-a drukčijeg je mišljenja i ona je iznijela načelan stav kada je ova problematika u pitanju. Ona se protivi ograničavanju rada trgovina nedjeljom, ali je svjesna da je državni parlament zakon prihvatio. U isto vrijeme naglašava da nema namjeru donositi odluku o sajamskim danima ili posebnim manifestacijama s obzirom da bi to bilo protivno zakonu.
Njezin kolega iz Baške Toni Juranić već je donio odluku kojom je omogućio rad blagdanom jer smatra nelogičnim da u trenutku kada tamo boravi oko 11 tisuća turista ne rade štandovi i manji trgovački objekti, poput suvenirnica. Dodaje Juranić da Baška ima kilometre plaža i svakog dana brojnim kupačima trebaju kojekakvi rekviziti za uživanje u moru.
– Zar bismo im trebali onemogućiti kupovinu. Pa onda bi se zaista sveli samo na sunce i more, naglašava Juranić.
Jasno je i Juraniću da se neće stranim gostima ništa dogoditi ako jedan dan ne budu radili štandovi i da neće biti nikakva tragedija ako ostanu bez kojekakvih rekvizita. Ali ljepše je to tako reći i izraziti bojazan da se ne svedemo samo na sunce i more, nego se založiti za pravo poduzetnika da zarade.
Tri desetljeća imali smo praksu da se nedjeljom moglo raditi, i sve te godine svatko je znao da se radnike izrabljuje, da im se uskraćuje pravo na poštenu naknadu za prekovremene sate i rad nedjeljama i blagdanima, ljude se ucjenjivalo na razne i na vrlo brutalne načine. I uglavnom se šutjelo. Htjelo se i jare i pare.