Turizam i industrija slobodnog vremena suočeni su s potražnjom za emocijama od svojih početaka, a posebno u razdoblju koje nas očekuje u post-korona periodu gdje trebamo postići povjerenje da gost izabere upravo našu destinaciju i da se emotivno s njom poveže, reći će dr. sc. Romana Lekić, profesorica na Edward Bernays koledžu u Zagrebu, inače kako će reći »Opatijka na radu u metropoli«.

Za ovu turističku stručnjakinju s pravom se može reći kako je pravi izvor inspiracije i tema koje se vrlo lijepo mogu inkorporirati u turističku ponudu. Od mitova i legendi Liburnije, poput one priče o Perunu, Velesu i Mokoši, koja povezuje mitski trokut Trebišća-Volosko-Trsat, do nekih novih ideja kao što je povezivanje osoba koje su dale svoje pečate u povijesti Opatije i Liburnije, Isadore Duncan i Ive Robića, kroz – ples. S dr. sc. Lekić razgovarali smo stoga o tome kako će ubuduće gosti donositi odluke, na koji način turizam može pomoći u prevladavanju i psihičkih posljedica pandemijskog razdoblja, kao i tome na koji način ostavštinu Isadore Duncan i Ive Robića još bolje uključiti u turističku priču Liburnije, ali i sam život lokalnog stanovništva.

I znanstveno se bavite turizmom, stoga što reći, kako turisti donose odluke o putovanju?

– Odluke o putovanju donose se na temelju emocionalne vrijednosti putovanja odnosno procjene koliko će putovanje biti u skladu sa životnim stilom i hoće li omogućiti neku vrstu kreativnog, fizičkog ili duhovnog razvoja. Putovanje tako postaje emotivna potreba. Pritom je imidž ključni činitelj u privlačenju posjetitelja koji prvi put dolaze, dok je milje destinacije svojevrsna metarazina koja cijelim svojim prostorom poziva na dolazak, a tu je bitna i prošlost i sadašnjost ali i zamišljena budućnost.

Inženjering za imaginaciju

Gdje je u tome Opatija?

– Za Opatiju je kreiran poseban model koji uključuje specifični set instrumenata kojima se odgovara na tu potražnju u turizmu, a naziva se imagineering kao »inženjering za imaginaciju«. Imagineering je umijeće kojim se kombinira duhovnost i profesionalnost kroz inspirirajuće i kreativne aktivnosti i akcije. Slično marketingu, to je set instrumenata koji se mogu iskoristiti za postizanje komercijalnih, ali i društvenih održivih ciljeva u destinaciji. Od marketinga se razlikuje po tome što ovdje potrošač, dakle gost ne određuje početak i kraj, nego to čini »kreativna zamisao« turističke destinacije. Cilj je pružanje posebnih iskustava koji vode do transformacije, a Opatija kao turistička destinacija tako postaje svojevrsna »pozornica za doživljaj«.

Ako Opatija može biti svojevrsna pozornica u kojoj će gosti imati prilike doživjeti mnogo toga, što je u toj priči s lokalnim stanovništvom, je li i ono uključeno u taj doživljaj?

– U tom kreativnom procesu izuzetno je bitno što osjeća lokalna zajednica, što je to što postoji i živi u kolektivnoj memoriji. Osim prošlosti koje se sjećamo i s kojom se možda poistovjećujemo, u nama postoji razina prošlosti koja je mnogo dublje skrivena. To je nesvjesna prošlost koja uvjetuje naš život, osobito kroz iskustva ranoga djetinjstva. Također postoji i kulturalno uvjetovanje, koje je povezano s tim gdje živimo u zemljopisnom smislu te u kojom povijesnom razdoblju živimo. Može li prošlost biti istinska inspiracija za budućnost? Na primjeru Opatije i slavnih ličnosti iz davne i ne tako davne prošlosti kreirane su kroz ovu metodu priče i s njima povezani sadržaji i aktivnosti koji sadrže arhetipski integritet. Te priče postaju tako »vitamin za dušu«, a Opatija mjesto gdje se susreću snovi – zapravo prošlost i kolektivna memorija postaju inspiracija za budućnost. U današnje vrijeme kada su masovni mediji zagospodarili našim životima, strasti duše sve češće ostaju neizgovorene, slika i elektroničke naprave na sebe preuzimaju ulogu cjelokupne komunikacije u kojoj čovjek tek pasivno sudjeluje.

»Animirani« lokalitet

U tom kontekstu upravo arhetipska priča može od mrtvog lokaliteta učiniti »animirani« lokalitet, dati mu onu životnost i atmosferu i određenu dramatičnost koja mu nedostaje. Opatija na taj način može nuditi posebnu atmosferu, »recept« koji kroz fenomen turizma djeluje ozdravljujuće, iscjeljujuće jer kroz priče i arhetipove uspostavljamo izgubljenu ravnotežu koja se iskazuje kroz umor, slabosti, depresije, zbunjenost, frustriranost, osjećaj straha, stanje bez nadahnuća, bez radosti i bez živosti. Za stvaranje, odnosno pobuđivanje osjećaja sreće kroz imageenering posegnulo se za kreativnom animacijom i performansom kao oblicima kreativne industrije.

Što to konkretno znači?

– Na prvom mjestu je direktni kontakt s vodičem, u obliku performansa, animacije i »living history« programa. Zatim povezivanje s izvedbenim umjetnostima, posebno plesom te zvukom i pjesmama u vanjskim i unutarnjim prostorima, ali i s mobilnih platformi i putem pametnih klupa. Iskorištavanjem univerzalnih simbola i arhetipova koji su pojačani posebno osmišljenim kostimima vodiča i animatora i suvenirima, a koji su ispričani kroz skeč, anegdotu, legendu, pjesmu i priču dočaravaju se slike koje stvaraju »relikvije«. Koristeći svečane protokole, mjesta, simbole, prakse i artefakate takvu priču prenosimo preko najširih mogućih raspona prostorne i vremenske stvarnosti. S jedne strane, lokalna zajednica može se interaktivno uključiti u ta kretanja i snažno se identificirati s pričom i energijom kojom je prožeta turistička ponuda. Lokalno stanovništvo tako mora predano sudjelovati, ne samo u pružanju usluga posjetiteljima i turistima, oni bi trebali moći vidjeti mjesto očima turista, moraju ga cijeniti i biti s njim u interakciji kao i turisti. To briše podjele na domaćin-gost koje vode do čestih kritika turizma kao poticatelja društvene nejednakosti, inscenirane autentičnosti ili komodifikacije.

foto: eph

Isidora i Ivo

Vaša ideja je u turističku priču jače uklopiti povijesne ličnosti poput Isidore Duncan i Ive Robića. Zašto baš njih?

– Izabrani lokaliteti, vanjski prostori i određeni hoteli povezani su s poznatim ličnostima, a tu, ustvari, svoje mjesto imaju prije svega umjetnici pa izdvajam Isadoru Duncan. Snažan arhetip ove umjetnice koja se smatra majkom suvemenog plesa, koja je posjetila Opatiju i boravila u villi Amalia, dakle, depandansi hotela Kvarner, daje savršenu inspiraciju i pozornicu za poseban doživljaj. Osim u plesu, slobodu je tražila i u privatnom životu zbog čega je njezina životna priča krajem 19. i početkom 20. stoljeća njezinim suvremenicima djelovala skandalozno. Sama biografija Isadore Duncan, ispunjena je njenom obnaženosti, slobodnim odnosom prema ljubavi, sklonosti prema nekonvencionalnom oblačenju te krajnje neuobičajenim životnim stilom koji je iznova šokirao publiku toga doba. Iako, možda poznatija kao žena ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, bila je inspiracija mnogima, pa tako i nekim našim velikim piscima. Zato je izabran upravo lik Isadore Duncan i njezin arhetip kao moćna sila i kreativna energetska poveznica koje određuju ponašanje i utječe na emocije. Sama Isadora Duncan utjelovljuje arhetip Afrodite, boginje ljubavi i ljepote i Jungovski rečeno ona je boginja alkemije ili transformacije. Ona je najljepša i najprivlačnija od svih boginja na Panteonu, hramu Bogova. Generira ljubav i ljepotu, erotsku privlačnost, senzualnost, seksualnost i novi život. Ulazila je u veze po vlastitom izboru i volji i nikada nije bila žrtva. Na taj način sačuvala je svoju autonomiju, ali i ostvarila značajne emotivne odnose. Njena priroda je i fokusirana i receptivna, otvorena za druge. Arhetip Afrodite motivira da vrednujemo kreativnost i stvaranje, i budemo otvoreni za promjenu.

U praslavenskoj mitologiji taj arhetip utjelovljuje Lada, boginja ljubavi, ljepote i proljeća.

Tako Opatija postaje svojevrsni hram za ovu rasplesanu i raspjevanu privlačnu energiju, otvara svoje parkove i terase i šalje poziv na ples! Ples kao oblik istinske interkulturalne komunikacije dovodi do stanja u kojem nestaje trema, nestaju strahovi, nestaje podjela na »mi« i »vi«, »ti« i »ja«. Isadora je plesala uz klasičnu glazbu čime je izazivala čuđenje među publikom. Fokusirana na prirodne pokrete tijela, a ne više toliko na stroge forme koje propisuje klasični balet. Inspiraciju za svoje pokrete dobila je u njihanju palmi u opatijskim parkovima i to je naglašavala u svojim intervjuima. Isadora je dobila inspiraciju u Opatiji, a sada Opatija vraća i dobija zamah inspirirana njenom arhetipskom energijom.

Festivali

Duncan je sinonim za plesni pokret, može li onda Opatija biti turistička plesna pozornica?

– Opjevana Opatija sada može biti rasplesana i raspjevana kroz različite vrste plesa u različitim prostorima, tako kreiramo svojevrsni vremeplov kroz ples i plesne pokrete. Polazeći od onih oblika valcera kada je Opatija postala klimatsko lječilište za austro-ugarsku aristokaciju pa se vremeplov nastavlja i plešemo dalje black-bottom, charleston, tango, a zašto da ne i malo jazza, pa dixieland i swing. Društveni običaji postali su opušteniji dolaskom optimizma zbog kraja Prvog svjetskog rata, a charleston se, kao simbol tog vremena, proširio po svijetu. Popularna se glazba izvodila u tim vremenim na raznovrsnim proslavama, plesnim zabavama, kavanama i u velikim dvoranama hotela Kvarner i Imperial, ali i na otvorenom na hotelskim terasama. Veliki povratak i popularnost se nakon kraćeg prekida zbog Drugog svjetskog rata nastavlja zahvaljujući Opatijskom festivalu zabavne glazbe. I onda i inspiracija opet nalazi svoj izvor. Kako je poznato, prva se festivalska priredba u Opatiji održala davne 1958., i to u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner. Opatijski festival bio je, znamo, zamišljen po uzoru na tada vrlo popularni Festival talijanske kancone Sanremo, i bio je značajna glazbena manifestacija u kojoj je sudjelovala krema tadašnje domaće zabavne glazbe. Stvarao je čarobnu atmosferu i cijela regija živjela je tada u ritmu glazbe. I sama i danas imam knjigu s autogramima poznatih pjevača koji su obilježili moje djetinjstvo.

Va Opatije

I sami kažete kako su te pjesme i pjevači obilježili i Vaše djetinjstvo. Ta energija ustvari živi i danas u Opatiji i Rivijeri općenito, možda ne u takvom obimu, ali ipak da…

– Mnogo pjesama prisutno je i danas i u modernim obradama. Slavni Ivo Robić postao je simbol Opatije uz mnogobrojna popularna imena čiji hitovi su ostavili energetski otisak utisnuti u Lungomare, u prostore parkova, plaža i hotela… I dan danas osjećamo duh tih vremena u ljepoti kamelija, njihanju palmi i romantičnim zalascima sunca, u mirisu i šaptanju valova. Inspiracija ide i kroz festival Melodije Istre i Kvarnera. Znamo kako ono ide pjesma – »In Abbazia, i found my love forever… Va Opatije ja vale san zbudil…« Stoga, doista mislim kako vrijeme rasplesane i raspjevane Opatije opet dolazi, ono je tu već sutra…

Morgen

A poruka svima nama su riječi pjesme Ive Robića Morgen koje su više nego simbolične, inspirativne i imaju u sebi snažnu arhetipsku poruku. Floskula da je »turizam prodavanje i ostvarivanje snova« ovim »pozivom na ples« dobiva stvarnu održivu vrijednost i nije samo marketinški trik, moguće je da tog našeg gosta uvedemo u bajku i pomognemo mu da ostvari svoje snove. Pri tome je važno i bitno da tu »čaroliju« podijelimo i mi koju pružamo uslugu i oni koji je primaju i tada to »očaravanje« postaje hologram i zrcalo koje nam vraća ono što dajemo.

Morgen, sutra
bit ćeš kraj mene ti
jučer, jučer
već preboljesmo mi
ipak, to bješe
lijepo doba za nas
Danas još ja lutam sam
Danas još si osamljena ti
To je tužno, ja to znam
Ali sutra, sutra, morgen, morgen, morgen
Morgen, sutra, opet zajedno mi
Morgen, sutra, sretni ćemo biti ja i ti…..

Drugačija vizija

– Kroz ovu revitalizacijsku paradigmu u Opatiji pruža se drugačiji pogled i pristup fenomenu turizma, a to je pogled umjetnosti, a manje znanosti jer to nije analitički jezik kojim bi se brojila noćenja, koliko je gostiju ušlo a koliko izašlo, koliko je članarine i boravišne pristojbe pobrojano, koliko je ležajeva prodano, reći će dr. sc. Lekić govoreći o uključivanju energija Duncan i Robića u opatijsku turističku priču. Dodala je kako takav pristup daje drugačiju viziju i gledanje na Opatiju kao turističku destinaciju, ali i živi organizam.