U travnju 1986. pitanje cijena u turizmu i ugostiteljstvu ponovno je došlo u središte javne rasprave – tema koja, čini se, ne gubi na aktualnosti ni desetljećima kasnije. Već tada su se lomila koplja oko istog problema: jesu li cijene prilagođene stvarnosti ili su previsoke i dugoročno štetne za turizam.

Prema tadašnjim podacima Saveznog zavoda za statistiku, ugostiteljske usluge bile su skuplje nego godinu ranije, a poskupljenja su zahvatila gotovo sve – od hrane do pića. Alkoholna pića poskupjela su gotovo sedam posto, bezalkoholna nešto manje, dok je rast cijena prehrambenih usluga dodatno opteretio potrošače. U takvom kontekstu otvorila se i rasprava o tome tko zapravo snosi teret tih povećanja.

Predstavnici turističkog sektora tvrdili su da su cijene za strane goste i dalje konkurentne, osobito u usporedbi s inozemstvom. Isticalo se da je odnos dinara i stranih valuta činio jugoslavensku ponudu privlačnom, pa su strani turisti i dalje dolazili. No s druge strane, sve je više upozorenja dolazilo iz redova domaćih potrošača, ali i pojedinih stručnjaka, da takva politika cijena zanemaruje domaćeg gosta.

Posebno je problematično bilo to što su marže u ugostiteljstvu bile visoke, a istodobno se upozoravalo da one ne smiju nekontrolirano rasti. U praksi se, međutim, događalo upravo suprotno – cijene su rasle, a opravdanja su se tražila u troškovima, inflaciji i tržišnim uvjetima.

Rasprava o „slobodnom formiranju cijena“ dodatno je zakomplicirala situaciju. Iako je tržište formalno bilo liberalizirano, u stvarnosti su se i dalje vodile polemike o granicama prihvatljivog poskupljenja i o ulozi države u regulaciji. Pritom su najglasniji bili upravo oni koji su upozoravali da bi pretjerano dizanje cijena moglo narušiti konkurentnost i dugoročno štetiti turizmu.

Ova priča iz travnja 1986. zvuči iznenađujuće poznato i danas. I tada, kao i sada, turizam je balansirao između želje za većom zaradom i potrebe da ostane pristupačan. Između stranog gosta koji može platiti više i domaćeg koji sve teže prati rast cijena. Pokazuje se da su neke dileme – osobito one o cijeni turizma – trajne i da svaka generacija iznova traži vlastiti odgovor na isto pitanje: koliko je zapravo previše.

Novi list, travanj 1986.