Piše: Valentin ŠTANTE

Sidriš maleni brod uz rub uvale, tamo gdje more prelazi iz tamnog u ono svjetlije, gotovo nestvarno zeleno.

Otočići oko tebe nisu ništa posebno na prvi pogled — komadi kamena, niska vegetacija, bez hlada i bez vode.

Ali u proljeće postanu nešto drugo.

Kadulja ih prekrije tiho, bez najave.

Nema dramatičnog trenutka kad procvjeta — samo jednog dana shvatiš da je sve oko tebe obojano u onu prigušenu ljubičastu-plavu koja sama po sebi ne traži pažnju.

Iz daljine čuješ pčele.

Ne jasno, samo kao da zrak lagano vibrira.

Ne vidiš ih, ali znaš da su tamo, među cvjetovima, u svom životnom ritmu.

Miris dolazi kasnije.

Sladak, ali ne težak.

Nije napadan, samo se pojavi u svakom udahu, kao da je oduvijek bio tu.

Blaga bura prolazi kroz uvalu.

Ne diže more, samo ga lagano savija.

Površina se kovrča, plavo prelazi u zeleno pa opet nazad, bez granice koju možeš uhvatiti. Brod se pomakne jedva primjetno, taman toliko da znaš da nisi na kopnu.

Konop sidra tiho zaškripi sa svakim pomakom broda.

Trebao bi nastaviti.

Imaš plan, imaš razlog zašto si tu.

Oprema je na tebi, spremna.

Sve je složeno kako treba.

Ali ne mičeš se.

Ne zato što si umoran.

Nego zato što trenutno nema potrebe da ideš dalje.

U takvim trenucima ne razmišljaš o udaljenosti.

Znaš da si daleko od kuće, kilometri, obveze, ljudi, sve ono što postoji i ostaje na kopnu.

Ipak, nešto se tiho pomakne unutra.

Kao da si stigao.

Ne fizički. Ne na mjesto koje možeš pokazati na karti, nego na osjećaj.

Vrijeme ne stoji, ali ni ne prolazi.

Više ne ide ravno. Gubi smjer.

More se miče, pčele rade, bura prolazi, kadulja cvate.

Sve ide svojim putem samo ti ne moraš.

Stojiš na rubu brodića i gledaš prema obali koja ne traži ništa od tebe.

Nema signala, nema buke, nema ljudi. Sve što trebaš napraviti već si napravio.

Stigao  si.

I u tom kratkom zastoju, između onoga što planiraš i onoga što stvarno radiš, shvatiš nešto jednostavno:

Zapravo ne tražiš ribu.

Ne tražiš ulov.

Ne tražiš ni razlog da budeš tu.

Samo tražiš mjesto gdje više ne moraš tražiti.

I kad ga nađeš, makar usred mora, daleko od svega što zoveš svojim, prepoznaš ga odmah.

Jer prvi put nakon dugo vremena, nemaš potrebu ići nigdje dalje.