ZAGREB Na veliko iznenađenje svih uzvanika, najveća zvijezda svečane hrvatske premijere dokumentarnog filma „Miroslav Ćiro Blažević – Nikad ispričana priča“ bio je glavni junak. Naime, eterom se proširila priča da je zdravstveno stanje trenera svih trenera jako loše, te da je zbog toga vezan uz svoj dom.

A Ćiro se pojavio na crvenom tepihu ispred kina Kaptol Boutique. Istina, djelovao je blago iscrpljeno, ali to je i za očekivati kada se čovjek bori s opakom bolešću. Najvažnije od svega je da nije klonuo duhom.

Sabahudin Topalbećirević, Ante Vučemilović, Miroslav Ćiro Blažević, Marijan Kustić/Foto PIXSELL

– Ovaj film je posveta mom životu i karijeri u nogometu. Jako sam uzbuđen zbog ove premijere. Posebno sam zahvalan onima koji su pokazali inicijativu da naprave nešto ovakvo i ovjekovječe me – rekao je Blažević kada je stigao na crveni tepih.

Suvišno je isticati da je prema njemu bilo uperen mali milijun kamera, mikrofona i diktafona. Zapravo sve je podsjećalo na ono ljeto 1998. godine, kada se hrvatska reprezentacije vratila sa svog debitantskog nastupa na Mundialu okićena brončanom medaljom.

– Meni opraštaju koješta. Zna li zašto? Zato što sam dobar s vama, s medijima, a vi ste duša javnosti. Hvala vam iz sveg srca na našem druženju i zajedničkom djelovanju – dodao je trener svih trenera.

Svjetska premijera dokumentarnog filma „Miroslav Ćiro Blažević – Nikad ispričana priča“ održana je prije nešto više od dva mjeseca u Sarajevu, rodnom gradu njegovog autora Sabahudina Topalbećirevića, zvanog Baho. Taj doajen sportskog novinarstva Bosne i Hercegovine Ćiru poznaje skoro četiri desetljeća i nekako je bilo i logično da ga on ovjekovječi.

Gledatelji su, pak, teško suzdržavali emocije tijekom projekcije filma. Jednostavno, Ćiro je ispričao svoju životnu priču na vrlo topao i sentimentalan način, počevši od teškog djetinjstva u Travniku za vrijeme Drugog svjetskog rata. Izvještaji s premijere u Sarajevu pričali su o mnoštvu suza na licima gledatelja, a sada su se svi na licu mjesta mogli uvjeriti da to nije bilo pretjerano.

– Ja sam star čovjek i lako zaplačem. Za mene je najveća 1982. godina, kada sam osvojio naslov prvaka s Dinamom. Iza toga dugo nema ništa, a onda je reprezentacija. Baho je vaš zajebani kolega. Dvije godine me nagovarao da snimimo ovaj film, a ja sam ga odbijao jer smatram da ima puno značajnijih ljudi od mene. Međutim, on je bio toliko uporan da smo to na kraju napravili – zaključio je Blažević.

Možda je procjena subjektivna, ali bilo se teško oteti dojmu da je nakon obraćanja medijima živnuo. Vrlo brzo Ćiro se počeo družiti s uzvanicima, među kojima su bila brojna poznata lica iz svijeta nogometa i javnog života. Na njegovom licu vidjelo se koliko je sretan i razdragan, a dobro raspoloženje njegovih sugovornika jasno je pokazivalo da, unatoč zdravstvenim problemima, nije izgubio na šarmu.

Dok je Ćiro uživao, Topalbećirević je objasnio pozadinu cijele priče koja je dovela do snimanja ovog dokumentarnog filma.

– Ja sam stari navijač Sarajeva i sjećam se kada nas je Dinamo pobijedio u Kupu Maršala Tita. Bio sam sedamnaestogodišnjak i s tribina sam galamio na Ćiru. Plakao sam, a on me pozvao k sebi, zagrlio me i poljubio. Kasnije sam se počeo baviti sportskim novinarstvom i upoznali smo se i družili. Kao komentator Televizije Bosne i Hercegovine, radio sam puno utakmica hrvatske reprezentacije, počevši od one u Palermu, kada ste pobijedili Italiju. Puno je tu uspomena… – otkrio je Topalbećirević.

I on je potvrdio da nije bilo lako nagovoriti Ćiru da stane pred kameru i ogoli svoj život do najsitnijih detalja.

– Natjerao sam ga da idemo na stadion Maksimir, ha, ha… U prvi mah me odbio i rekao neka to radim kada umre. U međuvremenu sam napravio filmove o Draganu Džajiću i Ivici Osimu. Kada sam šesti-sedmi put pitao Ćiru da radimo film o njemu, rekao mi je da kako to da sam mu tek treći izbor, nakon Džajića i Osima. Odgovorio sam mu da šlag dolazi na kraju – dodao je autor filma.

Prema njegovim riječima, naglasak je stavljen na Ćirino teškom djetinjstvu u Travniku i uspjehe koji su ga obilježili s Dinamom i reprezentacijom. Štoviše, otkrio je i da je ovaj film tek početak.

– Prepuštam gledateljima da sami prosude o kakvom se dijelu radi. Ja nisam školovani režiser, samo sam išao u BBC gledati kako se rade ovakve stvari. Sada u dogovoru sa Sport Klubom radimo seriju od sedam epizoda o Ćiri. Što bi mi u Bosni rekli: „Grehota je izbacit’ svaku njegovu riječ.“ Ovdje smo strpali sat i 25 minuta u film, a trenutno montiramo tu seriju – istaknuo je Topalbećirević.

Tijekom snimanja filma njegovi sugovornici bili su brojni Ćirini suvremenici, počevši od igrača Dinama iz te epski opjevane 1982. godine, preko nekadašnjih reprezentativaca Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

– Oduševio me Davor Šuker. Na njemu se vidi koliko voli Ćiru. Iskrenošću oduševio i Goran Vlaović, koji mi je rekao da ga je istodobno i volio, i mrzio. Zatim, Ćiro je mislio da ga Edin Džeko mrzi, a Džeko je kasnije izjavio da nikada ne bi bio to što je postao bez Ćire – rekao je popularni Baho.

Na kraju svega jasno je da svi imaju razloga za zadovoljstvo jer dokumentarni film „Miroslav Ćiro Blažević – Nikad ispričana priča“ stvarno je djelo koje se isplati pogledati. Zapravo, tih sat i 25 minuta intimnog pogleda na životnu priču trenera svih proleti u trenu.

– Oduševljen sam emocijama koje sam uspio izvući od Ćire. Ne znam jeste li ikada Ćiru Blaževića u suzama? U ovom filmu ćete ga vidjeti kako plače. Bio je nadahnut, recitirao je i otkrio neke stvari koje su mi bile stvarno frapantne. Kada je bio dijete, suočio se s neimaštinom i bijedom, i to ga je oblikovalo. Kako god vam izgledao, Ćiro je vrlo jak čovjek – zaključio je Topalbećirević.