RIJEKA U ovim danima euforije, dok zemlja slavi novi podvig najboljih hrvatskih nogometaša, riječkim ljubiteljima rukometa, osvrnuvši se na polusezonu, praktički od javnosti sve više zaboravljenih i zanemarenih elitnih gradskih ligaša, rukometaša i rukometašica Zameta, javljaju se samo neugodne asocijacije tko zna koje sve vrste, no s istim zajedničkim sumornim nazivnikom – doživljen je totalni rezultatski debakl, bez jednog jedinog boda na koncu polusezone.

Fijasko kakav ne pamte ni oni najstariji kroničari riječkog rukometa, sporta koji im je kroz tolika desetljeća, zahvaljujući brojnim igračima velike međunarodne vrijednosti, znao donositi pregršt radosti. Ove jeseni im je iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec bio razlogom sve većih razočaranja i sve tako do zimskog odmora.

Gledajući na taj (ne)učinak Zamećana i Zamećanki, cinik bi se kao usput upitao od čega su se umorili, od čega se moraju odmarati. Ispada da im treba onaj psihološki odmor nakon košmarne jeseni u kojoj su samo glavinjali iz posrtaja u posrtaj, kao da su zavezanih očiju lutali ligaškim parketima koji su cijele ove jeseni i za igrače i za igračice Zameta svi redom za njih bili labirinti iz kojih nitko od njih nije znao pronaći izlaz.

Fijasko

Rezultat ne mora stopostotno točno oslikati stanje neke ekipe, ali je uvelike najbolji indikator njezina stanja, a on u riječkom slučaju zvoni više nego vatrogasna sirena pri uzbuni, poručujući kako za navodnu »kremu« kvalitete riječkog rukometa nije čak ni kao da je »ćorava kokoš našla zrno«, ne zna za bod u tim nadmetanjima u kojima oba sastava imaju stopostotne negativne pokazatelje. MRK Zamet je poražen u svih svojih četrnaest premijerligaških igara, pri čemu je u raznima više nastupao nego igrao, ŽRK Zamet je također totalno »s glavom pod vodom«, ima svih deset prvoligaških poraza u tim jesenskim vikendima za zaborav.

Da ocjena tog fijaska, nezapamćena u više od pola stoljeća povijesti riječkog rukometa, bude još nepovoljnija, ne treba zanemariti činjenicu kako su ove lige znatno slabije kvalitete nego godinama unatrag, kada su Zamećani i Zamećanke u puno žešćoj konkurenciji znali biti pri vrhu.

Ni mrvice

Oko bolesnika se okupio liječnički konzilij, raspravljajući o uzrocima problema izričući dijagnozu, ovdje dijagnozu vidi i svaki sportski analfabet koji se nakon ta sva 24 poraza riječkih rukometaša i rukometašica jednostavno može upitati nisu li ovi gradski predstavnici rukometa zalutali u elitne razrede s obzirom na to da pri podjeli bodova među najboljima u Hrvatskoj za njih nije bilo niti jedne jedine mrvice.

Bolest se, istina, iskaže naglo, no ne nastaje preko noći, već često polako tinja dok ne bukne, tako je i u ovom slučaju. I muški i ženski rukomet, koji je kroz silna desetljeća davao brojna proslavljena reprezentativna imena, među kojima ima i svjetskih prvaka i olimpijskih pobjednika, klubovi koji su plasirani visoko, navikli ovdašnju publiku na česta gostovanja prestižnih europskih klubova, kao recimo Montpelliera s nizom francuskih asova svjetske klase, već godinama polako tonu sve dublje. Već duže vrijeme nije nikakva vijest da oni najbolji, ili barem oni koji imaju imalo značajnijih ambicija, odlaze iz Zameta.

Dok traje taj kontinuirani »silazak s konja na magarca«, ovaj »ostatak ostataka« igračica i igrača Zameta dotaknuo je dno svim tim silnim porazima, govoreći najbolje kakvim postavama raspolažu dugogodišnja istaknuta riječka sportska imena, trener rukometaša Mateo Hrvatin i trener rukometašica Drago Žiljak. Svaki na svoj način ima mlad, neiskusan sastav upitne kvalitete, koji nije na razini elitnog razreda.

Niti jedna loša vijest izgleda ne dolazi sama, tako ni ova o jeseni bez ijednog boda i više nego izglednom ispadanju u niži rang. Nema, naime, optimističkih odgovora na upit što i kako dalje, s obzirom na kvalitetu ekipa, upitna je perspektiva ove generacije Zamećana i Zamećanki, samim time teški su odgovori o izlasku iz nezapamćene rezultatske krize i o njezinim krajnjim posljedicama po ove klubove, samim time i po riječki rukomet.