RIJEKA   Car je gol, mogao je uzdahnuti svaki namjernik nakon utakmice rukometaša Zameta s Rudarom kada su u Rijeci gosti iz Ruda za domaćine bili poput bjelovarskog Partizana iz svojih slavnih dana. »Igra bez igre« i rezultat Zameta, ali i cjelokupno okruženje na toj utakmici, ogoljele su upotpunosti ne samo velike igračke mane momčadi već i klupske. Sve zajedno izgleda poput kule od karata za koju ne treba ni prosječno jugo, može je srušiti svaki lahor.

Dok ljudi u Rijeci muku muče zbog bujica i poplava, u Zametu vlada suša bodova i trajat će tko zna do kada, vjerojatno i nakon sutrašnjega gostovanja kod Kaštelana. S obzirom na ono što pruža riječka ekipa, prognoza je nevesela, ali realna. Momčad kao da je kompletirana »onako od oka«, s igračima limitiranih mogućnosti, koji na terenu izgledaju kao da se međusobno tek upoznaju. Čovjek se, logično, zapita čime su se bavili na pripremama i što su radili s obzirom na to da u igri djeluju kao da su stigli s nekog izviđačkog logorovanja, a ne kao društvo koje se spremalo za najkvalitetnije hrvatsko klupsko natjecanje. Neuigrani i loše ekipirani sastav nakon mercata, kojeg kao da nije ni bilo, nema ni iskru borbenosti koja bi donijela nužan žar kojim bi se mogle sakriti slabosti. Ekipa je zapravo ogledalo stanja u Zametu, koji nikada nije bio na nižim granama.

Klupska politika

Spomen prijelaznog roka odmah asocira na »kancelariju« koja se, nažalost, svela na dva slova, predsjednika Vedrana Devčića i direktora Vedrana Babića. Klub je pak zaglibio u nezapamćenu krizu, možda i najveću u povijesti, i pitanje je tko ga i kako iz nje može izvući. Činjenice govore da stalno odlaze najbolji igrači, da oni nisu ni blizu adekvatno zamijenjeni te tako već sezonama traje taj zametski »silazak s konja na magarca« s tendencijom da bude i gore. Već sama činjenica da je trener Igor Marijanović otišao tik uoči početka prvenstva, dosta govori o »ozbiljnoj klupskoj politici«. Mateo Hrvatin je uletjevši silom prilika na klupu na itekako nezahvalnom mjestu s ekipom koju nije ni selekcionirao niti pripremao. Nakon utakmica uzalud mu je buditi se noćima i razmišljati kao razmrsiti čvorove koje nije zapleo, pitanje je koliko će izdržati ta jurenja na vjetrenjače u klubu u kojem su aktivna uprava tek spomenuti predsjednik i direktor.

Okruženje

Dobronamjerni riječki ljubitelj rukometa se instinktivno zapita zašto ni blizu nema »fetivih« Zamećana, ljudi koji su godinama pridonosili bogatoj klupskoj povijesti, poput Williamsa Černeke, prijatelja mu Valtera Markovića ili pak Damira Bogdanovića, Mile Uzelca, uostalom, i itekako sposobnog Borisa Konjuha te Marina Sakića… Ili nisu dobrodošli ili im se okruženje ne dopada, trećeg valjda nema.

To sve traje dok je ispadanje iz Paket24 Premijer lige opasna prijetnja, no Zamet je i ranije ispadao, ali tada je, za razliku od danas, bio klub pa mu nije bila nikakva tragedija ni što u Drugoj ligi igra s igračem kao što je Mirza Džomba. Sada je to druga priča, a ne nazire joj se kraj, Zamet djeluje devastirano. Prethodnici današnjeg vodstva to nisu zaslužili ostavljajući desetljećima bogatu baštinu u likovima olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka te osvajača medalja na europskim prvenstvima, poput Alvara Načinovića, Valtera Matoševića, Valnera Frankovića, Darka Franovića, Mirze Džombe, Renata Sulića, Jakova Gojuna, Nikole Blažička, Ivana Vukasa, Matea Hrvatina, Ivana Stevanovića, Kreše Kozine, Ivana Pešića… U tužnoj današnjici Zamet je na stranputici, upitne budućnosti juri prema provaliji, kao bolesnik na aparatima žudi za pravom, što bržom terapijom da ne izdahne.