NOVI VINODOLSKI Kapetanica brončane hrvatske ženske rukometne reprezentacije stigla je u svoj Novi Vinodolski. U svoju se ulicu uvezla opkoljena navijačkim pjesmama, uzvicima, svjetlima vatrometa i baklji – u skladu sa svim uvjetima i najmanje onako kako je zaslužila.

Dočekana od strane obitelji, prijatelja i vjernih navijača duž ulice Kralja Zvonimira, Katarina Ježić odoljela je zagrljajima i pozdravima te iz automobila otišla u dvorište svoje obiteljske kuće. Već za nekoliko dana ide se testirati jer je čekaju nove utakmice. Stoga, riziku mjesta nema.

– Moram se zahvaliti apsolutno svima vama koji ste nas podržavali dok je cijela ženska reprezentacija bila apsolutno nitko i ništa. Doista cijenim svakoga tko je bio na našem putu od početka od kraja. Sve one koji su putovali, dolazili na utakmice i podržavali nas, iako smo gubili. U svakom trenutku, u svakoj utakmici, u svakom golu nadam se da smo bili razlog veselja i sreće.

Napokon mogu reći da smo ujedinili cijelu Hrvatsku. Ne znam kako se osjećam, ne znam gdje sam, stvarno smo prošli toliko puno toga. Suze same idu i jednostavno – ovaj osjećaj i ovo kroz što smo mi prošli ne može se objasniti u jednoj rečenici. Neopisivo – kazala je Katarina Ježić u obraćanju nazočnima, dodavši da se prvi put ne osjeća loše kada mora pričati ispred puno ljudi.

Roditelji, kao i svi prisutni – euforični i suznih očiju. Anđelko Ježić, Katarinin otac, kazao nam je kako je Katarina, kada je, prije prvenstva, došla po svoje stvari, rekla kako je već vrijeme da se nešto napravi.

– Ona je vjerovala da se nešto mora napraviti, da se moraju pokrenuti. Rekla je da se ne želi vraćati nakon prvog kruga. Kada je bila u Poreču na pripremama, javila nam je kako vlada poseban osjećaj, kako je sve drugačije. Krenule su, iako, moram kazati, bile su užasno praćene od strane naših medija, odnosno televizije.

One su samo htjele pobijediti makar jednu utakmicu, da se ne osramote, ali kad su pobijedile Mađarsku – same sebi nisu vjerovale. Tada su vidjele da mogu – kaže Anđelko. Mama Viliana dodaje kako se svaka kapljica znoja i svaka sekunda obiteljskog stresa napokon isplatila.

Ovo je veliki uspjeh ne samo za hrvatski ženski rukomet, već i za hrvatski sport općenito. Doček u svome rodnom gradu Katarina je opisala jednom riječju – posebno. Nije Novljanima prvi put da su ovako nešto napravili za svoju Katarinu, a i ona je sama izjavila kako misli da nitko nema niti približno ovakvu ekipu koja će napraviti doček i proslaviti s njom ovaj uspjeh. Pita se samo što bi tek bilo da nije pandemija u jeku.

– Nakon prve utakmice smo stvarno dobili krila i vidjeli da se možemo nositi s velikim ekipama i velikim igračima. Od tog smo trenutka rekli da idemo vidjeti koliko daleko možemo dogurati.

Dodaje kako nije bilo nimalo lako igrati u ovim uvjetima, dovoljno je bilo samo pružiti ruku novinaru iz crvene u plavu zonu i već imaš razlog za diskvalifikaciju, a kamoli da golman ode u plavu zonu po loptu. Pohvaljuje Dansku na organizaciji, a testirati su se morale svaki dan te prije utakmice.

– Krenulo je malo s nekim ekipama škakljivo, netko se zarazi pa mora u karantenu. Bilo je svega.

Hrvatska je trećim mjesto u Danskoj izborila Svjetsko prvenstvo iduće godine.

– Ima još gladnih djevojaka u ekipi koje će nas gurati, ha, ha… Igraš za svoje boje, za ekipu, za svoju domovinu, u krajnjem slučaju – za sebe. Ovo je najveći dokaz da možemo. Postigli smo napokon respekt od drugih ekipa, a ja i dalje tvrdim da bez obzira na sve mi možemo dogurati daleko na svakom natjecanju, samo ako ćemo biti ovako jedinstvene i ujedinjene kao na ovome prvenstvu. Ovo u životu nisam doživjela – zaključila je Katarina Ježić, koja će u svome novljanskom domu s obitelji dočekati Božić, a već ju 30. prosinca čeka prva utakmica.