RIJEKA  Dok današnje generacije klinaca nastoje slavni klub s Krimeje vratiti na staze stare slave, sa scene odlaze oni najstariji slavni orijentaši. U ovom slučaju riječ je o Vladimiru Mataiji za kojega itekako vrijedi ona vječita poruka da se »Orijent voli od malih nogu«. Rođen 18. travnja davne 1931. godine na Sušaku, od dječjih je dana bio i ostao vezan uz svoj omiljeni klub. Stručnjak u brodogradnji bio je dugogodišnji poslovođa u brodogradilištu u Martinšćici, u životu je imao tada dvije velike ljubavi, onu prema slavnom »Viktoru Lencu« i brodogradnji te prema Orijentu.

Pamtio je dobro ondašnje sušačke klubove, davno zaboravljene klubove, Primorac, Primorje, Budućnost, Triglav, Kvarner, Viktoriju, Lokomotivu, Jadran, Podvežicu, Slaviju, o čemu uostalom mnogo zna slavni Branko Jadro, njegov dugogodišnji prijatelj i suigrač iz tih davnih dana, živa povijest krimejskog nogometa.

Mataija, kasnije Jadrov suigrač i u Lokomotivi, zaigrao je u Orijentu kao klinac odmah nakon Drugog svjetskog rata u eri posvemašnjeg sportskog entuzijazma. U vrijeme talijanske okupacije Sušaka fašisti su htjeli svoju inačicu slavnog kluba, smetala im je hrvatska kombinacija boja »crven-bijeli-plavi«, Orijentaši,naravno, nisu pristali na želju okupatora. Nakon obnavljanja aktivnosti Crvenih, tadašnjoj nogometnoj mladeži novac i zarada u sportu nisu bili ni u primislima, druženje i prijateljstvo te ljubav prema klubu i nogometu i susreti s tolikim dragim licima bili su prvi i jedini motivi koji su ih privlačili na igralište. U tom razdoblju bogate Orijentove povijesti koja je tada stvarana istaknuto mjesto zauzima uspjeh u kvalifikacijama za Hrvatsko-slovensku ligu, u biti tadašnju Drugu ligu. Onog 30. srpnja te 1957. godine igralo se s Krimom iz Ljubljane, nakon 0:0 na Krimeji u uzvratu je Orijent slavio 2:1, a pobjednički gol je iz kornera izravno postigao upravo Vladimir Mataija. U višem rangu Crveni se nisu dugo zadržali, moralo se odustati zbog nedostatka financijskih sredstava.

Vladimir Mataija

– Igrali smo zajedno i bili smo vrlo bliski. Bili smo zajedno još kao djeca – kaže Branko Jadro, Vladimirov vršnjak i suigrač iz tih dana, višedesetljetno poznato ovdašnje nogometno ime, dugogodišnji nogometaš, a kasnije cijenjeni nogometni sudac, inače godinu dana stariji od Mataije. – Vladimir je bio zapaženi igrač, znalac, lijeva spojka, igrao je tu do 1958. godine. Bili smo generacija koja je igrala srcem, a ne za soldi. Bili su tu razni dragi ljudi kao što su Tomislav Starčić, Miljenko Tudor, Fran Čargonja, Veljko Stipčić, Božo Juranić, Ivo Krković, kasnije dugogodišnji tajnik Orijenta, Marijan Gotić… To je bila prava ekipa, bili smo skupa i na terenu i izvan njega, nezaboravni su to dani, neponovljiva su ta druženja, onako složni smo bili i na treningu i u izlascima, cijela je naša ekipa primjerice znala zajedno ići u kino. Vladimira ću uvijek pamtiti kao dobrog nogometaša i čovjeka te dragog prijatelja.