Siamo specialisti. Krilatica je kojom se u cijelosti može definirati život i poslanje jedne od višestruko zanimljivijih riječkih obitelji, one na čijem se čelu danas nalazi Rudolf, Rudi Zambelli. Ugledni vlasnik istoimene tiskare smještene u samom srcu grada, na kantunu gdje se desetljećima stvarala riječka kulturna, ali i gastronomska povijest. Jer susjedi »Zambellija« su Palach i Zlatna školjka, i danas jednako zanimljivi i privlačni restoran preimenovan u Conca d’oro.

Obitelj Zambelli, fotografija iz obiteljske arhive

– Odakle su Zambelli doselili u Rijeku? U svakom slučaju riječ je o Venetu, s područja koje se nalazi između Mestra i Padove. Prema pouzdanim zapisima prvo odredište na Kvarneru bio je otok Cres gdje su Zambelliji djelovali zajedno s uglednom obitelji Petris. Uz velik broj Zambellija u Venetu, ima nas najviše u Rijeci i Zagrebu, kao i u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Prvi rođen u Rijeci bio je moj djed, Oscar. Riječ je o početku prošlog stoljeća, da bi se nakon njega 1934. godine rodio i moj tata Gigi.

Friški penzioner

Našli smo se, a gdje drugdje nego u prolazu gdje je Conca smjestila svoju terasu. I ne samo Rudi, friški penzioner koji je nedavno odlučio staviti točku na svoje tiskarske djelatnosti, umiroviti i tvrtku koja je neprekidno poslovala od 1981. godine, nego s njime i kćerke Anja i Stella. I onda smo, u tom ugodnom pasažu, krenuli listati priču o obitelji koja kao malo koja u Rijeci – drži niti postojanja dulju od stoljeća. Svjedoci smo, naime, bezbrojnih svađa o riječkoj povijesti, a da je istina tako jednostavna, zanimljiva i naprosto – ugodna. Jer umjesto svađa i upiranja u dokazivanju raznolikih političkih istina, zapravo bi bilo najjednostavnije uključiti kameru i pustiti Rudija i dvije njegove jednako uspješne kćeri da pokrenu svoja sjećanja i razmišljanja. Izrazito poticajna i ponosna.

Rudi Zambelli, friški penzioner koji je nedavno odlučio umiroviti i tvrtku koja je neprekidno poslovala od 1981. godine / snimio: Vedran Karuza

On, Rudi o tati i djedu, Anja i Stella o tati Rudiju i mami Eni, po svojim korijenima također dijelu riječke obrtničke tradicije, kao i o svojim obiteljima s kojima su nastavile – nit. Nit postojanja koja kao malo koja druga pripovijeda priču o istinskoj Rijeci i jednakom takvom njezinom karakteru. O toleranciji koja to istinski jeste, ne kao ova današnja, moderna što ispada iz ustiju političara i sličnih političkih ostrašćenika.

– Istina, možda sam baš naglašeno o povijesti familije Zambelli počeo razmišljati dok sam ležao u bolnici. Danima ni simo, ni tamo. Koronavirus me toliko napao da sam najprije danima bio na kisiku, i to na jako velikom njegovom protoku, da bih na kraju završio na respiratoru. Život visi o koncu, a ti si toga tako bolno svjestan. I dakako ne razmišljaš o smrti nego o tome kako uhvatiti pravilan ritam udisaja koji ti remeti – strah. Ponekad se pojavi još i panika da strah ne bi bio sam. I onda si kreneš slagati mozaik obitelji koja je došla u Rijeku, da bi u njoj, tvrdoglavo ma što joj radili, zauvijek i ostala, prisjeća se Rudi razdoblja iz prvog kvartala silno turbulentne 2021. godine u kojem je zahvaljujući liječnicima, ali i onim elementima koji graniče s nečim nama ljudima teško objašnjivim, pobijedio koronu. I sasvim realno i trezveno razmišljajući u svojoj 67. godini dobio novo pravo na život. S razlogom, jer ma što korona činila, on taj svoj život, život u Rijeci živi baš – punim plućima.

Čast i strast

Priča o obitelji Zambelli nije samo priča o časti i strasti bavljenja obrtništvom, ona je uvijek i priča sportu. Spretni i sposobni nono Oscar, omiljen u društvu, stvorio je zavidni početni kapital koji se u nekoliko objekata protezao od Školjića prema središtu grada. Uz predanost društvenom život, strasno je volio i – biciklizam. Do te mjere da mu je iznajmljivanje bicikala postalo posao. Bilo je to u baraki na mjestu nedaleko današnje benzinske crpke na Školjiću.

Oscar Zambelli iznajmljivao je bicikle na Školjiću/foto: Vedran Karuza

– Vrijeme je to između dva rata kad je Rijeka bilježila rast u svakom pogledu. Obrtničkom, industrijskom, grad je bujao u svim segmentima urbanog života. No došao je rat, došla je 1945. godina kad je ta i takva Rijeka – nestala. Ali, mi, mi ti ponosni i ustrajni Zambellijevi smo ostali. Kad s današnje distance promatram to razdoblje, ni samom mi nije jasno kako su nono Oscar i nona Ana sa svoja četiri sina, od kojih je tada jedanaestogodišnji bio i moj tata Gigi, skupilo snagu za ostanak jer nanesena nam je velika nepravda. Došli su oni kojima je tuđe, bez obzira što smo mi bili politički potpuno nevini i izvan svih tokova previranja tog doba, bilo drago, došli su oni s kojima se nije pregovarao, još im se manje proturiječilo. Oduzeli su nam skoro svu imovinu, ali mi smo to prihvatili kao povijesnu datost, sudbinu naprosto. Tata Gigi je vrlo mlad počeo raditi u jednom od prostora koji nam je ostao i to opet kao – obrtnik. Bavio se zavarivanjem. Ne, nije otišao u neku od tvornica, brodogradilišta, nego je nastavio raditi kao samostalni obrtnik. Uvijek isto – siamo specialisti. S velikom je strašću obavljao svoj posao, potpuno imun na sve što se oko njega događalo. Znam da je jednom svom bratu Alfonsu, inače ocu mog bratića Marija, uglednog riječkog plastičnog kirurga, koji je u Genovi diplomirao medicinu rekao po prilici – takvih kao ti ima mnogo, mnogo je liječnika. Ovakvih kao ja je malo jer ja sam – specijalist – sjeća se Rudi svog Gigija – koji je na žalost prerano otišao, sada već davne 1986. godine, ali je na neki način nastavio živjeti u svemu što je radila moja mama Ljiljana, čija je pak obitelj doselila s Korčule, koja ga je dugo nadživjela, plete niti svoje obiteljske povijesti Rudi.

Posvećena idejama

– A ja, ja sam vam uvijek bila pomalo čudna Zambellica jer me nije zanimao sport. Može vam moja tata Rudi pričati o odanosti poslu, obrtništvu, o uživanju u svojoj tiskari i tiskarskom zanatu, ali istina vam je ipak unekoliko drugačija – naša obitelj vam je totalno uronjena u sport. Kod nas vam se najviše razgovara o sportu. Pa onda dugo ništa. Da bi se nakon toga opet došlo do sporta. Tek iz toga dolazi vam ta naša toliko izražena obrtnička crta. Uostalom, koliko god da sam diplomirala dizajn na uistinu uglednim institucijama u Milanu, Instituto Europeo di Design i Domus Academy, te u svom studiju Zambelli Brand Design djelujem s timom ljudi,

Anja Zambelli, snimio Vedran Karuza

U razgovor se uključila i Anja koja je udajom za također internacionalno uspješnog Riječanina, uglednog gospodarstvenika Andriju svom prezimenu dodala i – Čolak. A referira se na sport, koji za čudo nikad nije bio u njezinom fokusu, jer je tata Rudi, ma koliko o tome baš mnogo i ne komunicira, sredinom sedamdesetih godina bio na pragu odlaska na olimpijske igre kao biciklist. Baš kao što je uspješan na takva dva kotača bio i Gigi, kralj riječkih, kao i mnogih drugih, uličnih utrki. Ali – Anju ne zanima sport? Sumnjamo da bi se s time složile tisuće i tisuće navijača HNK Rijeke jer upravo je ona, minuciozna i međunarodno uspješna, zajedno sa svojim timom osmislila njezin novi imidž, njezin vizualni identitet. Onaj od prije nekoliko godina kad je stilizirani, sjajno prilagođeni simbol križa, što je bila želja Damira Miškovića, postao identitet riječkih dresova.

Blaženo apolitični

Slušajući ih, tako se ugodno uranja u povijest Rijeke. Jasnu i izloženu isključivo putem iskreno životnih i u konačnici, što god da im se dogodilo 1945. godine, lijepih sjećanja. Tako blaženo apolitični. Bolje rečeno izmaknuti od politike. Iznimno čvrsti u svojim stavovima, beskompromisno odani svojim profesijama, svojim strastima, svojim – specijalnostima. Ali ne zainteresirani za politiku. Koja je njima jako bavila, ne i oni njome. I onda, poput lampice koja se naglo upali, ali nikako slučajno, iza njih dvoje, u tom vibrantnom prolazu ispred Conce pažnju nam je privukao mural s Alfom Jankovitz, jednim od istinskih dizajnerskih čuda koja je Rijeka podarila svijetu u, nakon Drugog svjetskog rata pomno potisnutom, skoro do zaborava, silno potentnom razdoblju između dva rata. Sjevši ispod slike tog i danas beskrajno lijepog automobila kao da su nam željeli poručiti – Rijeka je grad specijalista, uspješnih ljudi. Ne politike. Jer kad god da se Rijeka naglašenije posveti politici, priča o talentima naglo pada u drugi plan.

– Budimo do kraja iskreni i otvoreni: nismo se mi bavili politikom, ali nije se ni ona pretjerano bavila s nama. Oduzeto nam je iza Drugog rata što nam se oduzeti moglo, no mi nikad s vlastima problema nismo imali. Bavili smo se svojim strastima i uživali. Ili kad nas pitaju što smo po nacionalnosti… što reći. Talijani? Da, ali toliko dugo živimo u Hrvatskoj da možemo biti i Hrvati. Pa moje kćerke i njihove obitelji. U našoj porodici se zapravo neprestano miješa priča o skoro svim riječkim mijenama, pojašnjava Rudi.

Unuka idola

A onda, elegantno poput lahora, iako se u njezinom karakteru nazire i silina bure, stiže i Stella. Sportašica. Ko i veći dio obitelji. Uspješna u konjaničkom sportu, Stella je u svojoj generaciji bila ne samo najuspješnijom hrvatskom jahačicom, nego se, nastupajući u konkurencijom iznimno napučenoj Italiji, vinula na sam europskih vrh. Na žalost, ponajviše zbog financijski iscrpljujućeg sporta, relativno se rano ostavila jahanja. Zaljubila se i osnovala obitelj s jednim od najboljih hrvatskih biciklista, Roberta Kišerlovskog.

Stella Zambelli dosegla je europski vrh u jahanju/(pre)snimio Vedran Karuza

– Jesmo, jako smo strasno vezani uz sport u našoj obitelji. Kad sam odlazila na prvi spoj s Robertom bila sam silno uzbuđena. Ne samo zbog zaljubljenosti nego i zbog činjenice da ću se naći u društvu sportaša, biciklista koji putuje na – Olimpijske igre. Silno me ta činjenica zbunjivala, uzbuđivala još i više. Naravno da sam mu to rekla, da bi mi on uzvratio – s istom zbunjenosti i uzbuđenosti. Njegov je idol bio moj nono Gigi, biciklist i varioc, onaj koji je naš obiteljski kredo istaknuo kao – siamo specialisti. Pa je i njegovo uzbuđenje, uz naravno zaljubljenost, silno podizala spoznaja da će biti s unukom svog idola, smije se Stella, mama dvije djevojčice, Zare i Zoe od kojih je jedna već učenica drugog razreda osnovne škole.

Zbunjuju njih dvije i nas. Iako majke, i obitelj Zambelli Čolak ima djevojčicu Emily, silno dobra energija, strasna posvećenost svojim poslovima i sportu podržavaju im nevjerojatno mladoliki izgled. Takav da ih svrstavamo u neke sasvim druge generacije.

– S čime sam se god bavila, tko god da su mi bili klijenti, uvijek sam u cijelosti posvećena onom što se od mene želi dobiti. Danas mnogo radim s poslovnim ljudima iz arapskog svijeta, iz Dubaija, Kuvajta, Emirata. Jako se dobro sporazumijevamo unatoč razlikama, posao koji obavljam u Rijeci zahvaljujući tehnologiji obuhvaća ponajbolje profesionalce iz čitavog svijeta. Pohvalili ste sestrinu i moju obitelj jer smo svoje poslove nastavile uspješno raditi, a da nismo odselili iz Rijeke. Istina, Rijeka je geografski savršeno smještena. Tu je to naše obožavano more, a svega nekoliko kilometara dalje – planinsko okruženje. Ono što je također važno, nisu daleko ni brojne europske metropole, da o sigurnosti života u Rijeci ni ne govorim jer ona je besprijekorna. Čini mi se da nismo pogriješili, da smo ispravno odlučili. Istina, u ovom trenutku to tako ne izgleda jer Rijeka kao da nepovratno kopni, stari, gubi energiju. I da nije baš najljepša s fasadama išaranim besmislenim grafitima ili neuređenim pročeljima. Rijeka može djelovati i pomalo depresivno. Ali osjećam, a takav me osjećaj do sada nikad nije prevario, kako će se uskoro početi događati – renesansa. Ne naravno zbog bilo kakve »politike« koja se u Rijeci tradicionalno sama sobom zabavlja, već zbog dolaska moćne njemačke kompanije, zbog početka izgradnje marine. Vjerujem da će ti procesi dovesti u grad neke nove ljude i da će se svo ovo današnje turobno stanje, koje su dodatno pojačali korona i s njom povezani nevjerojatni krah EPK, totalno promijeniti, zaključuje Anja.

Majstor obrtnik – Gigi Zambelli

Rudi, iznimno osjećajan, pažljivo sluša. I takav kakav je, nepovratno zaljubljen u Rijeku, na Anjine riječi optimizma, iskreno je zasuzio.

– Došli smo iz Italije. S obzirom da nam je ‘45. skoro sve bilo oduzeto, bilo je najlogičnije da se spakiramo i s tisućama i tisućama svojih poniženih sugrađana krenemo put Italije. Da bud za što prodamo ono što nam je ostalo i pređemo granicu koja je se poprilično čvrsto počela zatvarati. Ali moj Oskar, a s njime i Gigi to nisu učinili. Ostali su tu. U svojoj Rijeci. U svom gradu. Vario je Gigi i jurio biciklom. Ili kako bi se reklo uživao u onome što mu je pričinjavalo najveće zadovoljstvo. Svi mi njegovi potomci smo takvi. Baš kao i Mario. Rijeka je naša sudbina koju smo s radošću izabrali. I baš zbog toga jako mi je drago da to sa svojim familijama čine i moje kćerke. Da uspješno rade svoje poslove, da sretno žive. U Rijeci. Ma što joj tko radio, uvijek i zauvijek u samo našem gradu, zaključuje Rudi.

Kakva je Rijeka? Crna? Crvena? Bedastoće! Rijeka je – Zambellijeva. Rijeka je grad ljudi koji su strasno predani svojim poslovima, koji svakim atomom svog bića uživaju u gradu svog postanka. Tiskara, dec bijeloga, marenda i srdačni susreti na Korzu. Ništa više. I nije, nije proteklih stotinu godina bilo ni crno ni crveno. Stoljeće iza nas je – stoljeće Zambellijevih. Siamo specialisti. Obitelj kojoj je život bio uvijek važniji od bilo kakve politike. I zato, svakom tko se u nekoj budućnosti bude želio baviti poviješću Rijeke samo jedna poruka: sjednite Rudija, Anju i Stellu u Concin pasaž, ispred murala Alfe Jankovitz, uključite kameru i – uživajte. Jer – to je Rijeka.