Ne spadam među one koji misle da je pametno i produktivno polemizirati s novinarima i njihovim tekstovima i to u pravilu i ne činim, no u slučaju blog-pamfleta novinara Jasmina Klarića, na portalu  Novog lista (ne znam da li i u tiskanom izdanju) „Ima li u SDP-u ikog osim Milanovića tko popu može reći – pop, a ustaši – ustaša?“ to činim iz tri razloga: prvo, jer se novinar Klarić direktno uključio u kampanju za izbor predsjednika SDP-a, drugo. jer je pri tome duboko uvrijedio veliki broj SDP-ovaca i najzad zato što je u svom tekstu iznio toliko zamjena teza, spinanja, izvrtanja istine ili običnih besmislica, na koje svakako valja reagirati. Uz to, kako je tekst višestruko bez komentara ili uz odobravanje dijeljen putem društvenih mreža, odgovaram i onima koji se s njime slažu.

Naime, Klarića svi  uglavnom doživljavaju kao novinara sa jasno pokazanim ideološko-političko-stranačkim opredjeljenjem, naravno za „našu“ SDP-ovsku, lijevu stranu. Nakon ovog njegovog teksta, nisam siguran da li je on doista na toj strani ili on stvarno misli da zagovaranje nekog pojedinca u SDP-u, pa bio to i sam predsjednik stranke, znači automatski biti na strani Stranke i ljevice.

Klarić je, naime, u argumentaciji svojih teza i ocjena o SDP-u i njegovu članstvu, nedvosmisleno uvrijedio i obezvrijedio sav onaj raznoliki potencijal SDP-a, koji, vjerujem, uistinu postoji, iako ga se, istina, i nije baš moglo razaznati posljednjih godina, a sve da bi povećao značaj, važnost, hrabrost i političku vjerodostojnost, jednoga od kandidata za novog predsjednika SDP-a, aktualnoga Zorana Milanovića. Simpatije Klarića spram našeg Predsjednika me, dakako, ne smetaju i novinar Klarić ima na njih „legalno i legitimno“ pravo, ali nema nikakvo pravo sve druge u SDP-u kao što to sugerira i ključna misao teksta, stavljena u naslov, proglasiti kukavicama, kunktatorima, zašto ne i prodanim dušama, koji bi na pojave ustašluka, lopovluka i sličnoga, mukom mučali i „gromoglasno šutjeli“. Time on vrijeđa i samoga gospodina Milanovića, jer predvođenje kukavica i nije baš nešto. Gospodin novinar zaboravlja, da nas ima još uvijek i živih, pa čak još i u SDP-u, koji smo na vjetrometinu 90-tih iznijeli svoje „dupe“, pa i fizički ugrozili svoje glave, a da o egzistencijama i ne govorimo, upravo ukazujući na pretvorbeni pop i šovinistički bob. U to isto vrijeme je naš sadašnji predsjednik, hvala Bogu, stjecao diplomatska znanja i usavršavao jezike po europskim metropolama. To ga naravno ne diskvalificira ni na koji način, ali bogami, niti mu daje auru osamljenog Zoroa-osvetnika ili Svetog Jure koji je jedini spreman jurnuti na ustašku aždaju. Stoga je spin, laž i besramno podcjenjivanje Stranke, reći da bi bez Milanovića SDP bio stranka kukavica. Uporište za svoju ocjenu Klarić pravda, imajući u vidu one koji „idu u smjeru potrebe opuštanja odnosa prema HDZ-u, odnosno, želje da se SDP pretvori u tzv. konstruktivnu oporbu, kojoj neće izlijetati ocjene o “kriminalnoj, špijunskoj i proustaškoj koaliciji”.“ 

I tako sve oni koji bez pjene na ustima pokušavaju promišljati hrvatsku sadašnjost i budućnost proglašava kukavicama. Klarić postavi premisu , koja je njemu valjda samorazumljiva i očigledna, da ju uopće ne treba dokazivati da je 2016. zapravo 1941,  da valjda hrvatskim ulicama marširaju čete crnih i zelenih ustaša, niču novi jasenovci, Židovi nose žute zvijezde, da su se hrabre grupe čestitih partizana odmetnule u šume i bore se protiv zla, …iz čega slijedi i valjani zaključak da  svi oni koji se nisu tom zlu suprotstavili ili su i sami ustašofili ili naprosto kukavice.

Tako Klarić nacrta stvarnost i onda odredi kako se prema toj stvarnosti valja postaviti. Da, istina je da ima i nas koji smo valjda slijepi, glupi ili naprosto neoprezni pa ne vidimo ustaše svuda oko nas, iako  itekako vidimo i one kojima su ustaše  drage. Zatucani čudaci zaslužuju svoje povijesne i društvene zapećke i eventualno psihijatre, a ne središnja mjesta u političkim raspravama i kome su oni zapravo važni? Samo onima koji ili ne vide što je društvu i građanima stvarno važno ili onima koji smisao političke borbe svode na karikaturalno, obredno nadmetanje stranačkih ovnova i pridruženih stranačkih poslušnika na brvnu za osvajanje vlasti po deklariranoj filozofiji „mi ili oni“ i umjesto stvarnih problema izmišljaju po ustaljenom obrascu najcrnjeg unutrašnjeg neprijatelja. Snaga se pri tome mjeri po količini izrečenih političkih uvreda, difamacija, prijetnji, prostakluka, podvala i td.

No, ima nas koji politiku i političko nadmetanje ne shvaćamo baš tako. Postoji, gospodine Klarić i sasvim drugačiji tip političkog sučeljavanja, koji zahtjeva neusporedivo više političke hrabrosti, mudrosti i odgovornosti spram građana, od pubertetske galame, sotonizacije protivnika i verbalne hajdučije. Najlakše je na političkog takmaca nataknuti vražju obrazinu i krenuti gnjevno pravedničkim mačem. Time ćeš svoje uplašene pristaše homogenizirati i ujediniti u strahu od neprijatelja, a usput sotonizirati i sve one među svojima koji ne nasjedaju na tvoju dijaboličnu igru proizvodnje pakla.

Naime, iako među članovima i stotinama tisuća glasača HDZ-a ima i ustašofila, lopina i hulja, ima ih po naravi stvari i među „našima“, možda sa nekim drugim predznacima koje nam priljepljuju s njihove strane. U toj borbi gnjevnih i pravednih sa svih strana, stradavaju, poštovani Klariću, ne vojskovođe (oni si ionako uvijek osiguraju barem mjesto i plaću u Saboru, pristojan ured i šofera), nego vojnici tj. građani, glasači, koji makar i intuitivno znaju da se živi i o kruhu a ne samo riječi božjoj. Hoću reći, sasvim nedvosmisleno: Istinski je problem Hrvatske, oko kojega valja zametnuti boj, činjenice da nam BDP stoji na mjestu već 30 godina, da nam je  zaposlenost na najnižoj povijesnoj razini, da imamo rastući i poguban javni dug, koji moramo mi i naša djeca vraćati po najvišim kamatama i to doživotno. Naš je problem i sasvim nezrela i neodgovorna tzv. politička elita, koja naciju zabavlja bezvezarijama suzujući prostor slobode i demokracije, tako što ju guše i u vlastitim strankama. To su, gospodine Klariću naši istinski neprijatelji, a ne neke ustaše, koji su svoje odratovali, sa ishodima koji su nam poznati. Volio bih vidjeti tu strast borbe s političkim takmacima u predlaganju reformi, rješenja, mjera koje će svakome u ovoj zemlji omogućiti bolji život i što je jednako važno, više slobode i dostojanstva, posljedično i više normalnog domoljublja, tolerancije, solidarnosti i pravde. Važna su dakako i svjetonazorska pitanja, pitanja ljudskih prava i sloboda svih vrsta, ali se za njih ne bori tako da se one koji drugačije misle proglašava ustašama.

Gospodine Klariću hrabrost se ne mjeri količinom buke i galame na umišljenog neprijatelja, nego odgovornim, smirenim i upornim zauzimanjem za rješavanje zbiljskih problema ljudi. To i većina građana već zna, pa su i ovnovi stjerani u torove.