Da se pravno obvezujući međunarodni ugovori u cilju očuvanja prirode i života na Zemlji mogu sprovesti efikasno iz ideje u djelo, dokaz je Protokol iz Montreala iz 1987. godine kojim se članice UN-a obvezuju izbaciti iz uporabe tvari koje uništavaju ozonski omotač.

Nakon šokantnog otkrića znanstvenika iznad Antarktike političarima širom svijeta je bilo jasno da ako nešto ne poduzmu da će povećano UV zračenje uzrokovati milijune slučajeva raka kože kod ljudi i devastirati poljoprivredne usjeve. To je prvi i jedini ugovor u povijesti UN-a koji su prihvatile svih 198 članica. I nije “mrtvo slovo na papiru”, redovito se dopunjuje novim amandmanima kako znanost napreduje, sa točno određenim rokovima isključivanja određenih štetnih tvari.

Kao rezultat danas se može reći da su freoni, kao glavni krivci, korišteni u hladnjacima, klima uređajima i kao potisni plinovi u sprejevima (dezodoransi, lakovi za kosu), službeno u potpunosti eliminirani iz industrije. Proizvodnje na crno ima, ali to je samo fragment onog što je nekad odlazilo u atmosferu.

Nakon 2000. godine, kad je ozonska rupa na Antarktike bila rekordne veličine, znanstvenici, posebno oni sa znamenitog  MIT-a (Massachusetts Institute of Technology), redovito javljaju o napretku u ostvarivanju ciljeva Protokola iz Montreala. Taj dokument je toliko ozbiljno shvaćen i proveden u praksi, da je već godinama vidljivo ozdravljenje omotača, odnosno smanjenje ozonskih rupa. U tolikoj mjeri da  znanstvenici sad već imaju jasne projekcije kad bi omotač mogao biti u potpunosti „izlječen“. Ozonska rupa iznad Antarktike bi se tako mogla zatvoriti 2066. godine po sadašnjem tempu iscjeljenja, a one na srednjih geografskim širinama i prema Sjevernom polu za svega 15-ak godina.

No, problema i zastoja ima, i oni bi mogli odgoditi gore opisani „happy end“ za oko sedam godina. Na to je ovih dana upozorio znanstvenik Zach Winn sa MIT-a. Ukazujući na neke rupe u Protokolu iz Montreala, Winn je kao glavni problem označio kemikalije koje se koriste kao sirovine u proizvodnji drugih materijala (poput teflona ili određenih vrsta plastike). Naime, Protokol iz Montreala dopušta korištenje zabranjenih tvari ako se one u potpunosti “potroše” u kemijskoj reakciji tijekom proizvodnje nečeg drugog. Međutim, nova istraživanja tima u kojem sudjeluje MIT pokazuju da te tvari cure u atmosferu tijekom procesa puno više nego što se mislilo. Winn ističe da su znanstvenici do sada pretpostavljali da stopa curenja iznosi tek 0,5%. Nova mjerenja sugeriraju da je stvarna stopa curenja bliža 3,6%.

Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se predviđa snažan rast industrije koja koristi ove “sirovine”. Winn upozorava da, ako ne postrožimo pravila Protokola iz Montreala, rastuća potražnja za plastikom i polimerima mogla bi stvoriti novi val oštećenja ozona upravo u trenutku kada smo mislili da je problem riješen.