Iznenađujuća je poruka studije objavljene u uglednom časopisu British Journal of Sports Medicine (BJSM), koja se bavi poveznicom između količine tjelovježbe, razine kondicije i rizika od kardiovaskularnih bolesti poput srčanog udara, zatajenja srca i moždanog udara.

Poruka glasi: trenutačne službene preporuke za tjelovježbu daju tek minimalnu zaštitu za srce, a za značajno smanjenje rizika potrebno je vježbati znatno više.

Tim znanstvenika i istraživača predvođen stručnjacima s kineskog Instituta za zdravstvene znanosti i sport pri Sveučilištu u Macau su analizirali podatke, više od 17.000 ispitanika (koristeći akcelerometre, odnosno uređaje koji su precizno mjerili njihovo stvarno kretanje). Znanstvenici su zatim te ljude pratili u prosjeku 7,8 godina kroz njihove bolničke kartone i registre umrlih da vide tko će razviti neku od kardiovaskularnih bolesti.

Otkrili su da trenutačno preporučenih 150 minuta umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti tjedno smanjuje rizik od srčanih bolesti za svega 8% do 9%.

Da bi se postiglo ozbiljnije smanjenje rizika (iznad 30%), ljudima je u prosjeku potrebno između 560 i 610 minuta umjerene do intenzivne aktivnosti tjedno. To je otprilike 80 do 90 minuta vježbanja ili brzog hodanja dnevno, što u stvarnosti uspijeva postići tek oko 12% ispitanika.

Autori studije tvrde da je dosadašnji pristup tjelovježbi bio previše pojednostavljen i da je ljudima davao lažni osjećaj sigurnosti. Zaključuju da liječnici i javnozdravstvene ustanove moraju prestati govoriti ljudima da je 150 minuta  vježbanja tjedno “dovoljno”. To je samo početna točka. Ako dvije osobe – jedna koja je pretila i izvan forme, i druga koja je prirodno fit i vitka – vježbaju točno 150 minuta tjedno, oni neće dobiti istu zaštitu za srce. Osoba s lošijom početnom kondicijom (nižim kardiorespiratornim fitnessom) ima “težu” biologiju. Njezin sustav je pod većim stresom i zato joj je potrebno 30 do 50 minuta više tjelovježbe tjedno da bi postigla isti zdravstveni benefit kao osoba koja je u formi. Zaključak je jasan: preporuke za tjelovježbu moraju se propisivati kao recept za lijek – ovisno o stanju pacijenta.

Isto tako, razjašnjavaju dilemu „kokoši i jajeta“ u ovom slučaju: Vježbaju li ljudi zato što su zdravi, ili su zdravi zato što vježbaju? Zaključak ove studije je znanstveno čvrst jer su pomoću Mendelske randomizacije (analize genetskih varijanti koje predisponiraju ljude za bolju kondiciju) dokazali da je kardiorespiratorni fitness ili ono što kolokvijalno zovemo kondicija izravni uzročnik smanjenja rizika. To znači da poboljšanje kondicije kroz rad izravno mijenja biologiju srca i krvnih žila (poboljšava elastičnost arterija, smanjuje upalne procese i optimizira rad srčanog mišića), a nije samo nusproizvod općenito zdravog stila života.

Zaključak studije nas pomiče od romantične ideje da je svako kretanje dovoljno prema surovoj, ali preciznoj matematici: ako se želi ozbiljno zaštititi srce, mora se vježbati puno više nego što se mislilo, a ako je osoba izvan forme, njegov trud na početku mora biti još veći.