S donošenjem američkog federalnog zakona o smanjenju inflacije (IRA), bio je jasan ciljani glavni dobitnik i glavni gubitnik. Bidenova administracija zakonom je htjela obuzdati inflaciju u SAD-u kombinacijom ograničenja i subvencija, ojačati domaću proizvodnju i protekcionističkom uvoznom politikom obuzdati stranu konkurenciju i ovisnost o njihovim proizvodima, prije svega kineskim. Sad taj rat polako proizvodi i kolateralne dobitnike, ni krive ni dužne. Među njima i Južnu Koreju.

Naime, zakon između ostalog stavlja fokus na ulaganja u energetski sustav i to onaj koji ima što manje lošeg utjecaja na okoliš. Tom zelenom politikom obuhvaćena je naglo rastuća industrija automobila, odnosno njen središnji proizvod, električna baterija.

U zakonu stoji da samo u slučaju ako je 40 posto i više materijala, odnosno minerala u bateriji porijeklom iz SAD-a ili države partnera koja s SAD-om imaju potpisan ugovor o slobodnoj trgovini, mogu se kvalificirati za poreznu olakšicu od 3750 dolara po vozilu. Dakako, za vozila koja se prodaju u SAD-u.

Južna Koreja je jedna od 20-ak država u svijetu koje imaju potpisan takav ugovor s SAD-om i sad im se to počinje višestruko isplaćivati. Kina, dakako nema i vjerojatno nikad neće imati takav status, a jako joj je stalo da njihova sve propulzivnija industrija električnih automobila bude prisutna na američkom tržištu i da bude konkurentna. U takvoj situaciji prisiljeni su ulagati u pogone u SAD-u ili negdje bliže. A bliže od Južne Koreje ne može.

Kako javlja Reuters, kineske tvrtke za proizvodnju baterija objavile su planove za ulaganje u nove pogone za proizvodnju baterija u Južnoj Koreji, samo do kraja ove godine u vrijednosti 4,4 milijarde dolara. U ovu priču se i uklapa proširenje postojećih proizvodnih kapaciteta u Južnoj Koreji u kineskom vlasništvu. Tako je kineska  tvrtka Ningbo Ronbay New Energy Technology prošli tjedan objavila da je dobila odobrenje od korejskih vlasti da godišnje proizvodi 100 tisuća tona katodnih materijala. Dosad je proizvodila 20 tisuća tona. Svi u toj priči dobivaju, Kinezi ovako zadovoljavaju uvjete američkih zakona i postaju konkurentni preko posrednika na tamošnjem tržištu, a Korejanci proširenjem proizvodnje dobivaju nova ulaganja, nove prihode od poreza i veći broj zaposlenih.

Osim Koreje, u ovakvim uvjetima još bi neke zemlje koje imaju ugovore o slobodnoj trgovini s SAD-om mogle postati zanimljive Kinezima za ulaganje. Prije svega prirodnim resursima bogata i relativno geografski bliska Australija. Među dvadesetak država koje imaju ovakav ugovor prevladavaju južnoameričke države, među kojima je najveći Čile, pa onda Kanada i Meksiko, nekoliko država s Bliskog istoka među kojima je, dakako i Izrael. S afričkog kontinenta iz nekog razloga jedina država koja ima ugovor o slobodnoj trgovini s SAD-om je Maroko.