U dijakronijskome pogledu na južnokorejsku kinematografiju koja se danas smatra drugom na svijetu, nakon one holivudske, 1950-e godine imaju ključnu ulogu. Upravo se to desetljeće smatra začetkom razdoblja zvanog Zlatno doba korejskoga filma. Započelo je 1955. godine, a trajalo je do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Te godine ključne su zbog svega onoga što ih je, jasno je, obilježilo, a to je u prvome redu prevladavanje poslijeratnog kaosa te razdoblje preporoda koje je nastupilo, što je postavilo temelje za »zlatno doba« koje je uslijedilo.

Hladnoratovski kozmopolitizam

Termin koji vidno opisuje stanje zemlje i stanje korejske kinematografije 1950-ih godina je onaj Christine Klein – »hladnoratovski kozmopolitizam«. Kako autorica u svojoj minucioznoj studiji »Cold War Cosmopolitanism: Period Style in 1950s Korean Cinema« ističe, termin označava južnokorejsko razdoblje koje je otvorilo granice i mogućnosti zemlje te omogućilo povezivanje s ostatkom azijskih zemalja i povezivanje s ostatkom svijeta, ponajviše zapadnim zemljama, na trima razinama – političkoj, modernizacijskoj i materijalno-proizvodnoj. Takva nastojanja omogućila su ekonomske, političke pomake, modernizaciju te napose kulturnu proizvodnju, što se, jasno je, odrazilo i na kinematografiju.

Kako piše Kwak Yeon-soon za Korea Times, od sredine do kasnih 1950-ih godina, korejsku kinematografiju obilježio je značajan rast, što su bili temelji sadašnje filmske industrije. Iako je to vrijeme bilo turbulentno zbog nekoliko značajnih povijesnih događaja poput oslobođenja od japanske vladavine (1910. – 1945.) i Korejskog rata (1950. – 1953.), kinematografija toga poluotoka bila je u porastu, i kvalitetom i kvantitetom.

U tom smislu, valja istaknuti 1959. godinu kao vrlo značajnu, jer prvi put produkciju te kinematografije obilježila je, ističe pozivajući se na knjigu »A Look inside South Korean Cinema: K-Movie, The World’s Spotlight on Korean Film«, troznamenkasta brojka od stotinu i jedanaest filmova, a to je veliki skok od 1954. godine koju je obilježilo osamnaest filmova. U filmovima nastalim tih godina vidljivi su, naime, moderni elementi i različite priče, a bitno obilježje je i žanrovska šarolikost, pa se filmovi kreću od akcije, melodrame, komedije, kriminalističkih trilera, do povijesnih filmova.

Osjećaj nade

Iako su te godine prije svega obilježene ratom i poratnim raspoloženjem, u zemlji se, moguće zbog cirkulacije ljudi i robe tijekom tog desetljeća, pojavio stanovit osjećaj nade, iz kojeg su proizašle i tendencije za kapitalizmom i demokracijom, kao i davanje prednosti individualnosti nad kolektivizmom. Također, u tom je razdoblju javnost, opet moguće zbog poratnog raspoloženja i zbog bijega od stvarnosti, pokazivala želju za filmovima, posebice komercijalnim, što je omogućilo procvat filmske industrije.

Iz takve je društvene situacije proizašla i prva nagrada na međunarodnom filmskom festivalu, Festivalu azijskog filma, na kojem je 1975. godine film »The Wedding Day«Lee Byung-ila (1956.) osvojio posebnu nagradu. Film koji se usredotočuje na plan majstora Maeinga da svoju sluškinju uda za budućeg zeta, nakon što je čuo da je on hrom, ukazuje na zametke tradicionalnosti, a iste je godine film prikazan i na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.

U tim se godinama pojavila i ženska redateljica, Park Nam-ok (1923.-2017.) koja je 1955. godine debitirala filmom »Udovica«, koji prikazuje položaj žene tijekom Korejskog rata i probleme s kojima se ona susreće. U filmu protagonistica, Min-ja, jedna od tisuću udovica Korejskog rata, odbija konfucijanska uvjerenja prema kojima mora ostati vjerna svom pokojnom mužu. Posebno je značajna scena u filmu u kojoj ona s muževim prijateljem pije i jednom rukom toči pivo, što se u to vrijeme smatralo kontroverznošću, jer je u suprotnosti s tradicionalnim stavovima. Takva obrada teme, neustrašivost u pristupu te predanost poslu koja je vidljiva u činjenici da je redateljica s djetetom dolazila na set, pomoglo je da utaba stazu ženskim redateljicama.

Uzlet industrije

Također, to je desetljeće uz rat, cirkulaciju ljudi i robe, obilježio i procvat filmske industrije, to jest filmovi koji su snimani u koprodukciji sa stranim filmašima, pa je tako »Love with an Alien« Jeona Chang-geuna (1957.) koji prikazuje ljubav između hongkonške pjevačice i korejskog skladatelja bio prvi film snimljen na području Koreje i Hong Konga.

Kasnije tih godina osnovan je i prvi veliki filmski studio i sustav filmske produkcije, a u filmskome studiju Anyang koji je nastao po uzoru na onaj holivudski snimljen je i prvi korejski sinemaskop film, što je označilo početak ere velikoga platna u korejskoj filmskoj industriji. Seulski dio Ch’ungmuro poznat po brojnosti kinodvorana, počeo je vrvjeti kinima još pod japanskom vlašću, 1910-ih godina, no tek nakon Korejskog rata postao je mjesto korejskih filmofila željnih odmaka od tmurne poratne iskustvene stvarnosti, a zanimljiv je i podatak da je u periodu od 1968. do 1971. godine producirano čak dvjestotinjak filmova godišnje.

Međutim, takvu je klimu posebno obilježio uspjeh jednog filma, »Chunhyangjeon« (1955.) redatelja Leeja Gyu-hwana, adaptacija istoimene narodne priče, koji je potaknuo ambiciozne filmaše, scenariste i glumce da pohrle u ovu malu četvrt u nadi da će i oni ući u svijet filma. Ta povijesna melodrama svojedobno je bila hit na kinoblagajnama, a publika se posve prepustila romantičnim osjećajima u korejskome društvu u kojem je kinematografija izgledno dobivala uzlet, pa je tako do kraja tog desetljeća zemlja imala više od sedamdeset filmskih produkcijskih kuća.

Kulturalni dokument

Jedan od najznačajnijih filmova toga desetljeća i klasik korejske kinematografije je melodrama »Madame Freedom« (1956.) Hana Hyeong-moa. Melodrama koja je otvoreno propitivala i pozicionirala dijadu konfucijanski kodeks-neoliberalizam bila je omiljeni žanr tog razdoblja, pa su melodrame nastale između 1955. i 1957. godine konstruirale novu sliku muško-ženskih odnosa, a žene su portretirane kao emancipirane, proaktivne, one koje se mogu osloboditi okova tradicionalnoga poimanja njihove uloge u obitelji.

Koliko je taj film značajan, pokazuje studija Christine Klein »Cold War Cosmopolitanism: Period Style in 1950s Korean Cinema« u kojoj autorica na primjeru redatelja Hana Hyung-moa i njegovih filmova pokazuje stanje korejskoga filma i transnacionalne tendencije što se, u slučaju filma »Madame Freedom«, kaže autorica, ogleda u montaži, kameri, mizansceni i glazbenoj podlozi te redateljevom holivudskom pristupu. Njegovi filmovi, smatra, služe kao kulturalni dokument i pokazatelj modernosti toga vremena, kao i tadašnjih transnacionalnih tendencija, a ženski likovi također nadilaze granice nacionalnoga. Sve to, dakle, potvrđuje tezu o kozmopolitskome naličju poratne Koreje 1950-ih godina, o čemu, uostalom, govori i hongkonški velikan Wong Kar-wai kad spominje »Seventh Fleet Culture« i utjecaj stranaca u vidu glazbe, cigareta te životnoga stila u eri između Korejskog i Vijetnamskog rata.

Avenija Chungmuro

Iako su aveniju Chungmuro, koja je značajna zbog koncentracije kina, napustile mnoge velike filmske kuće, još i danas smatra se središtem korejske kinematografije te se koristi kao oznaka korejske filmske industrije. Štoviše, taj je dio velegrada dom i mnogih svjetski poznatih filmaša, primjerice oca »Parazita« Boon Joon-hoa. Uz to, zanimljivo je i da je u jednome trenutku južni lučki grad Busan, s obzirom na to da u vrijeme Korejskog rata nije bio ratna zona, postao kinematografsko sjedište. Filmovi nastali u tome desetljeću su, za razliku od filmova ranijih razdoblja koji su korišteni u prosvjetiteljske svrhe, bili usmjereni na publiku, njihovu razonodu, kao i na propitivanje onih manje istraženih tema.