RIJEKA – Predstava »Cure«, u izvođenju Kolektiva Igralke i u režiji Tjaše Črnigoj, ponovo je na programu HNK-a Ivana pl. Zajca – 17., 18., 19. i 20. listopada izvodi se u prostoru Exportdrva. Igralke su Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, s kojima razgovaramo o dokumentarnoj predstavi »Cure« koja je nastala prema ispovijestima žena triju generacija: izvođačica u njihovim tridesetima, njihovih majki koje imaju oko šezdeset godina i njihovih baka koje imaju oko osamdeset godina.

Inspiracija članak u Kultu

Kako ste došle na ideju za predstavu »Cure«?

Ana Marija Brđanović: Pročitale smo članak iz srednjoškolskog časopisa Kult koji je napisala mlada i pametna Vita Tijan. Ona je gledala »Bakice« i radila je intervju s nama za taj časopis, kasnije nam ga je poklonila i u njemu smo naišle na članak »Moje tijelo, moje vlasništvo« i on, odnosno i sama Vita, bili su inspiracija za predstavu.

Sendi Bakotić: Ravnateljica Drame HNK-a Renata Carola Gatica pozvala nas je da napravimo novu predstavu zajedno s redateljicom Tjašom Črnigoj s kojom smo radile i »Bakice«. Tjaša je tada već bila u procesu rada na opsežnom projektu »Spolni odgoj II« unutar kojeg je radila 5 predavanja-performansa na temu seksualnog užitka žena, u koprodukciji Maske, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk u Ljubljani. Pričajući, shvatile smo da sve u ženskoj seksualnosti vidimo niz važnih tema i da bismo mogle povezati našu predstavu s Tjašinim projektom. Kada smo pročitale Vitin članak, slagalica se spojila i strastveno smo se uhvatile za ideju da predstavom istražujemo kako su različite generacije žena (naše mame, bake, mi, sadašnje tinejdžerice) otkrivale svoju seksualnost, što se kroz vrijeme mijenjalo, a što je ostalo isto.

Zašto vam je bilo važno progovoriti o temama koje se često prešućuju ili u najmanju ruku izbjegavaju?

Vanda Velagić: Upravo zato što se prešućuju i izbjegavaju, a svi ih proživljavamo. Često sebe krivimo za neke pogreške koje smo napravile, ne uviđajući da je ponekad ta greška sistemski problem koji još uvijek kažnjava žene, očekujući od njih da perforiraju standardne nametnute uloge u društvu. U trenutku kada to počinjemo dijeliti i o tome govoriti, to nas može osnažiti, povezati i solidarizirati da budemo nježniji prema sebi i jedni s drugima. Također želimo govoriti o tome jer nam poznavanje tematike rodne i sistemske nepravde daje alate da se pametnije postavimo u određenim životnim okolnostima, da postavimo granice, zauzmemo se za sebe i prepoznamo kada nam se događa nešto što nije u redu.

Anja Sabol: Ulaženje u neke zakutke kolektivnog skrivanja, kamuflaže i srama za mene predstavlja ulazak u područje kompleksnog ljudskog postojanja i suočavanja sa suštinom naših života… Pitanja i blokade (osobne i društvene) koje se otvaraju na tom putu, zanimljiv su i plodonosan teritorij, a nakon što ga posjetim, osjetim da više nisam ista. Ili sam ista, ali opet malo drukčija. Mislim da je i našoj publici bitno da govorimo, istražujemo »sive« zone i da se zajedno na tom putu pitamo što mi to radimo kao ljudska vrsta, zašto živimo tako kako živimo i naravno, uvijek, možemo li bolje. I kad osjetim da smo svojim radom došle do nekih srca, u toj prisutnosti s publikom mi sve ima smisla.

Rad na dokumentarnoj predstavi

Kakav je bio proces rada na ovoj dokumentarnoj predstavi? Razlikuje li se on i na koji način od uobičajenih kazališnih procesa?

Vanda Velagić: Zapravo je razlika dosta velika. U predstavama koje radimo, pa i ovoj, ne stvaramo samo kao glumice, nego i kao autorice i producentice. Što znači da smo uključene u čitav proces nastanka predstave: od oblikovanja ideje, osmišljavanja koncepta, pronalaska suradnika/ca sve do pisanja završnih izvještaja. Što se tiče procesa rada na dokumentarnoj formi predstave, smatram da je puno zahtjevniji, duži i iscrpniji, ali uzbudljiviji od uobičajenog kazališnog procesa koji se uglavnom zadržava unutar napisanog teksta ili četiri zida kazališta u kojem nastaje. U dokumentarnim predstavama kakve radimo probama prethode mjeseci teorijskih istraživanja središnje teme predstave.

Čitanje članaka, znanstvenih istraživanja, medijskih polemika i ostale relevantne literature. Nakon proširivanja vidika kroz teorijski okvir zaranjamo u realnu sferu i razgovaramo o toj temi s prijateljima, obitelji i pokušavamo razumjeti kontekst unutar kojega ćemo postaviti predstavu, a onda tek započinjemo radionice sa članovima zajednice s kojima radimo predstavu (srednjoškolke i članice naše obitelji za predstavu »Cure«, beskućnici za predstavu »Crna vuna«, starije žene koje sakupljaju boce za predstavu »Bakice«).

Tijekom proba u svakoj dokumentarnoj predstavi koju smo radile većinu vremena posvetimo etičkim pitanjima i pronalazimo načine kako ispričati nečiju osobnu priču na način koji će biti istinit i uzbudljiv, a da zaštitimo privatnost i ranjivost naših protagonistica. Tako smo pri nastanku predstave »Cure« shvatile da bi bilo bolje da svoje priče stavimo u prvi plan i eksponiramo sebe jer o svom tinejdžerskom dobu možemo govoriti s vremenskim odmakom. Nakon što napravimo i odigramo predstavu i dalje održavamo odnose sa suradnicima/cama iz zajednice s kojima smo stvarale predstavu.

Anja Sabol: Baš tako. Kopamo dugo, rudarimo, spajamo sličice, režemo ih, lijepimo, trgamo, još istražujemo, pa onda opet spajamo… U svemu nas predano vodi Tjaša, čija je radoholičarska energija i sposobnost nevjerojatna. Zna biti mukotrpno i frustrirajuće, kakav život i jest, između ostalog.

Sendi Bakotić: Važno nam je da se naš rad prelijeva izvan kazališta, zato radimo suradnički. Želimo uz kvalitetnu predstavu stvoriti prostore dijeljenja i učenja, stvarati zajednice. Zato radimo na temelju stvarnih iskustava naših sugrađanki i sugrađana, priče koje su aktualne, univerzalne, a opet baš naše, riječke. To se ne nalazi naprimjer u Shakespeareu.

Mesto ženske intime

Kakve su bile reakcije nakon predstave? Je li bilo i nekih kritičkih/polemičnih tonova?

Anja Sabol: Uvjerena sam da predstava ljude ne ostavlja ravnodušnima. Za sada su komentari bili iznimno ohrabrujući i lijepi. Dosta ljudi je reklo da su ih priče kasnije odvele u neka njihova osobna iskustva s kojima se nisu susreli ili nisu imali snage za to. Predstava je iskrena, ranjiva, a naše priče u trenutku kad smo ih podijelile postale su svačije priče… Publika reagira na ono što ih se tiče, ono što vide u sebi.

Ana Marija Brđanović: Sretna sam da radimo stvari koje kupe pažnju publike jer na kraju krajeva naše predstave radimo za njih. Kažu da smatraju predstavu važnom. Sigurna sam da ima onih koji neće imati nužno riječi pohvale, što i nije loše.

Sendi Bakotić: Ovo je naša najintimnija predstava dosad, u njoj izlažemo sebe, i to o pitanjima seksualnosti koja su u našem društvu još uvijek tabu. Živimo u hiperseksualiziranom medijskom svijetu, ali govoriti u seksualnosti otvoreno, nježno, ranjivo, iskreno, znatiželjno i bez fige u džepu, nije nešto što često susrećemo u javnom prostoru. Publika je većinom jako ganuta, puna zahvalnosti i dubokog proživljavanja predstave, ali budući da je riječ o osjetljivim temama, ima i onih koji odluče ostati na distanci jer možda nisu spremni baviti se time. I to je sasvim u redu.

Nedavno ste sudjelovale na festivalu Mesto žensk u Ljubljani. Možete li nam nešto o tome reći?

Sendi Bakotić: Nekoliko dana nakon riječke premijere »Cura« imale smo i ljubljansku premijeru u Novoj pošti koju vode Slovensko mladinsko gledališče i Maska, koji su nam bili partneri na projektu. Mladinsko je za mene najbolje suvremeno kazalište u regiji i predivno je da smo tamo gostovale. Mesto žensk nam je jedan od najdražih međunarodnih festivala i ponosne smo da smo bile i tamo uz niz fantastičnih umjetnica. Vanda i ja smo na Mestu žensk nastupale u šestosatnom »Spolnom odgoju II« u Tjašinoj režiji! To je bilo jedno zaista ludo, duboko, estetsko i dirljivo putovanje kroz različite aspekte ženske seksualnosti, a Vanda i ja smo radile zaključno predavanje-performans ciklusa naziva »Borba«. »Borba« rekonstruira borbu za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji, a »Cure« ovu povijesnu priču osvjetljavaju kroz osobna iskustva više generacija žena. »Borbu« i »Cure« smo stvarale povezano, kao kazališni diptih, i jedva čekamo priliku da ih igramo zajedno!

Kakvi su sljedeći planovi Kolektiva Igralke?

Sendi Bakotić: Ako natječaji prođu dobro, čeka nas lijepa sezona gostovanja, igranja naših pet predstava i proslava pet godina rada!

Vanda Velagić: Odmor, gostovanja, festival…

Anja Sabol: Pobrati vrhnje, hahaha, i odmoriti. Ali naša volja da zajedno dalje stvaramo, nakon svakog ovakvog projekta sve je snažnija.