Da je bilo uključiti štopericu, moguće da bi se zaustavila kazaljka i ispod tri minute, tri minute laganog hoda od raskrižja Kranjčevićeve i Badalićeve ulice do zgrade HNK2 u Adžijinoj. Od dobre, stare, žute zgrade Hrvatskog narodnog kazalište u Zagrebu do njegove druge scene u Ulici Božidara Adžije treba pak ravno sedam minuta. Svi putevi, čini se, vode put HNK2, ako ništa ono zato što je nova zgrada industrijskog štiha dragoj i arhitektonski pomalo dosadnoj Trešnjevci dala dašak dobra glamura, pa još glamura s mjerom, svrhom i razlogom. Još kad se bukvalno u najbližem susjedstvu HNK2 dovrši novi stadion, dobit će Zagreb nove vizure kojima se možda unatrag koju godinu baš nitko nije nadao.

O koječemu se, eto, razmišljati može u tih par minuta laganog hoda od kuće do druge scene HNK-a, pa i o tome zašto li se samo nije obilazak dogodio i ranije, kad je od kraja prošle godine HNK2 djelatan posve!? Vrag će ga znati, bit će da je strah neki od novog, ili onaj neobjašnjivi strah od kazališta kao takvog s kojim se čelni ljudi, čelna žena HNK-a, kani »obračunati« pa privući čim više svijeta, pogotovo mladosti, kazalištu.

MIRIS NOVOG

Elem, uranili smo, taman toliko da se možemo nalaktiti na novu portu onog što je onomad bilo kazališno skladište, radionice. No, kako zaustimo razmijeniti koju s portirom, tako naleti neki novi majstorski par s alatom u rukama. Sve se pegla do maksimuma. Kad eto i intendantice HNK-a Ive Hraste Sočo i direktora Ureda kreativne produkcije HNK-a Marija Gigovića. Točni k’o urica, taman da se vidi da im nije prvi put da prelaze tih sedam minuta od zgrade HNK-a do zgrade HNK2. A onda smo ušli u kuću od cigle…

– Sve miriše na novo – otelo se novinaru.

– Pa kad je novo. Nije ni godina dana prošla, 3. studenog smo otvorili ovaj kompleks, uz program svečanog otvorenja »Slava umjetnosti 2.0«. Htjeli smo povezati otvorenje matične zgrade, odnosno zgrade na Trgu Republike Hrvatske koja je otvorena programom »Slava umjetnosti«. Stjepan Miletić ju je otvarao, uz prisustvo Franje Josipa. A mi smo htjeli povezati ovaj kompleks i matičnu zgradu kao jedinstvenu cjelinu – kazuje nam intendantica.

Prvo otvaranje, a onda i prva produkcija, i to »Cabaret« kao zajednička produkcija Drame, Opere i Baleta.

– A sad svatko radi svoje. Opera je već tu prikazala »Stanca«, hrvatsku operu Jakova Gotovca, skoro će »Seviljski brijač«. Drama igra uvelike, stalno su tu i jako vole nastupati u ovom prostoru. Premijerno je izvedena »Maria Stuart«, ali i brojne reprize iz matične zgrade. Imali smo i suvremeni balet »Prekinute veze«. To je bila prva baletna produkcija na ovoj sceni – sipa k’o iz rukava podatke Hraste Sočo.

– Sve ste već imali – primjećujemo.

– Sve! Sad samo nastavljamo, ha, ha, ha – na to će intendantica.

Drama voli nastupati na sceni HNK2, reče ona. Što to glumci ovdje vole!?

– Vole drukčiji prostor. Jako su blizu publike i to njima odgovara. U toj interakciji s publikom prostor je neposredniji, drukčije je gledalište i puno su si bliže nego u matičnoj zgradi. Osim toga, svi umjetnici koji ovdje dođu imaju jedan mir, mir u stvaranju. Tu nema previše ljudi kao u matičnoj zgradi gdje nas je skoro 600, pa stalno netko ima probu, u dvorani na katu, ili na pozornici. Ovdje se događa samo kreativni proces. I nakon što naše radione završe svoj rad, popodne više nema nikoga – mudro zbori Hraste-Sočo.

– Nemir ste donijeli samo portirima. Dok je bilo skladište, bili su sami sa sobom, a sada ipak gungula – šalimo se.

Smije se intendantica, i brzo replicira.

– Možda ste u pravu, ali su zato dobili novu portirnicu, i bolje uvjete rada – veli.

DOBROSUSJEDSKI ODNOSI

Ono što je nekad bila gdjekoja radionica za izradu kazališne scenografije, sada je uistinu privlačan nov radni prostor. Pa ćemo ga obići. Ma, prvo još malo o miru.

– Došli ste u pravi kvart, na dobroj staroj Trešnjevci generalno je nekog retro-mira. Doduše, vi sad unosite nemir, vi i stadion koji se gradi – primjećujemo.

– Mi smo donijeli nemir, ali onaj kreativni. Nogomet će unijeti drugu vrstu nemira. I to je dobro za oživiti cijeli kvart – ne sumnja intendantica.

– Znači, ići će to zajedno, nogomet i kultura – pitamo.

– Ma da, ići će sigurno, neće to ništa smetati. Imat ćemo mi dobrosusjedske odnose, bili smo već s Dinamom u suradnji. Mi volimo sport – smije se Hraste Sočo.

Ima ona iskustva u diplomaciji, brendiranju, karijera joj je takva da svemu tom danas uči i mlade glazbenike, producente, tako da u dobru suradnju kulture i nogometa i ne treba sumnjati.

– A bilo bi zgodno i da vam čim prije riješe okoliš – velimo ponukani činjenicom da je izvan prostora s novom zgradom podosta zemljišta zaraslog u šikaru.

– To i mi željno iščekujemo. Grad je obećao da će se to dogoditi u skoroj budućnosti, ulica se mora urediti, a kada se uredi, ja vjerujem da će to biti potpuno novo središte, što kulturno što sportsko – ne sumnja Hraste Sočo.

Nova kazališna scena, zgrada HNK2. Priznati je novinaru lako da je, kako pravom hrvatskom građaninu i dolikuje, bio posve skeptična kada se gradnja, pa još brza, najavljivala. Tko je tu povukao ponajviše pa da sve bude kako je obećano!?

– Je li vas iznenadilo sve skupa – pitamo.

– Mene nije iznenadilo, jer smo na tome toliko intenzivno svi skupa u mome timu svakodnevno radili da se činilo kao da nam se sve to dogodilo. A zapravo se nije dogodilo, već su se svi itekako oko toga trudili – ističe intendantica.

Podsjeća ona kako je potres bio ključan.

– Ovaj kompleks je dosta nastradao, veliki dio radionica. Jedan dio, ovaj gdje je sada nova scena, bio je tako devastiran potresom da se nije mogao obnoviti. Inicijativa Ministarstva kulture i medija na čelu s ministricom Obuljen Koržinek je bila da se upravo ovdje gradi nova scena, budući da je ovo zemljište naše vlasništvo – podsjeća Hraste Sočo.

Krenula je izrada projekta, dodala se izgradnja orkestralne rupe da sve tri umjetničke direkcije mogu koristiti dvoranu, a sve je, ponavlja, krenulo inicijativom Ministarstva. Naglašava kako je dio obnove financiran iz Fonda solidarnosti čija sredstva su korištena za obnovu radionica, dok je izgradnja nove scene i dovršetak obnove radionica financiran iz sredstava državnog proračuna.

– Vlada nas je u ovom poduhvatu od početka podržavala i pratila. Kažem poduhvatu, jer 70-ak godina nije izgrađeno novo kazalište u Zagrebu. Sretni smo i zadovoljni, i mi i umjetnici pogotovo, a vidimo i naša publika jer su nam predstave, kao i na matičnoj, tako i na sceni HNK2 uvijek rasprodane – naglašava Hraste Sočo.

POVRATAK PUBLIKE

E da, publika koja se, sve se čini, vratila kazalištu svake vrste. Nedavno tako dupkom pun foaje HNK za tiskovne konferencije kojom se najavljivao program nove sezone.

– Je li to Hrvati vole kulturu? Jer nije bilo mukte domjenka da to bude razlog – pitamo.

– Lani smo imali 98 posto popunjenosti. Rekla bih da je i odaziv na tu presicu gdje smo predstavili sljedeću sezonu i 100 posto kazalište, odraz toga, odraz interesa za naše predstave – na to će intendantica.

Događa se, veli, da se premijera tek radi, da ni vani nije, a ulaznice budu prodane za sve izvedbe par mjeseci ranije.

– Znači li to da ćemo opet morati odjenuti neku svečanu odjeću kad idemo u kazalište – šalimo se.

– To bi trebalo, barem kad idete u matičnu zgradu, ha, ha, ha. Ovo je moderno okruženje, tu smo malo fleksibilniji – prihvaća intendantica.

Mladost se mora privući kazalištu, puno uspješnije nego ih se, priznajemo, privuklo recimo dobrim starim tiskovinama. Reći će Hraste Sočo da to HNK i radi, da ima puno programa razvoja publike koji ciljaju baš na mladost.

– Osim što radimo uvijek sa školama, počeli smo raditi s publikom od 25 do 35 godina. To je onaj dio građanstva koji možda tek treba steći naviku odlaženja u kazalište. Rado zato poslušam svoje mlade suradnike koji, možda, imaju neke ideje koje ja nemam – baca fokus intendantica na svog mladog kolegu Marija.

MLADOST I ISKUSTVO

Mladost i iskustvo, reklo bi se. A što kaže mladost!?

– Iva je bila moja profesorica na Akademiji, ona me, uz druge profesore, i odgojila u kazališnom smislu. U HNK-u uživamo veliko povjerenje intendantice koja je okupila jedan lijep, mladi tim koji ima puno energije. Radimo na realizaciji inovativnih projekata i želimo privući mladu publiku, dijelom naše generacije ali i mlađe, generacije i Alfa i Z. To je publika budućnosti, i zadovoljstvo je vidjeti kada nam mladi ljudi dolaze i u matičnu kuću i ovdje u HNK2 – kazuje Gigović.

Pritom ističe činjenicu da HNK ima i raznih modela pretplate, za mlade, za starije, za obitelji, za one koji prvi put uzimaju pretplatu… Ilustracije radi, od one spomenute press konferencije u samo par dana već je preko tisuću pretplata otišlo za sve što nosi nova sezona.

– Ima li pretplata za susjede HNK2 – pitamo, što u šali što u zbilji.

Nasmijaše se naši sugovornici, ma tko zna, ideja je bačena pred njih. Zapričali se, a nikako se maknut’ iz impresivna hodnika okruženog metalnim stubištima što vode pod krov koji je visoko, jako visoko.

– To je industrijska arhitektura, zadržan je interijer koji je bio prije, ove stare cigla su ostale, i sve skupa je modernizirano – priča nam Hraste Sočo.

Studio ARHING je za izgled zaslužan i napravili su to taman tako da čovjek poželi da je takvih primjera industrijske arhitekture i više i posvuda. Obilazak počinjemo od radionica, dok se ne upali svjetlo na pozornici.

– Vi tu hodate k’o da ste doma – velimo domaćinima dok vješto gaze labirintima HNK2.

Usput se dotičemo i činjenice da je intendantici završio prvi mandat na čelu HNK-a, onaj obilježen gradnjom HNK2.

– Što ćete sad, kad ste ovo obavili – pitamo je.

– Sada nam je prioritet daljnji razvoj umjetničkih ansambala koji je moguć i zahvaljujući ovoj pozornici. U sljedećoj sezoni imat ćemo preko 300 programa, otvaramo se više no ikad međunarodnim partnerstvima i gostovanjima.

– Hoće li vas mrziti zaposlenici zbog toga – pitamo, taman da se intendantica nasmije.

– Vjerujem da neće. Biti dijelom kolektiva HNK svojevrsni je poziv. Zapravo, raditi znači razvijati se, vjerujem da je to našim djelatnicima važno – mudro će Hraste Sočo.

INTERNACIONALIZACIJA

Drugo je, međutim, tu nešto što smatra važnim.

– Jako nam je bitna internacionalizacija, još više nego što smo radili u prvom mandatu, jer sada imamo takvu razinu predstava da smo atraktivni međunarodnim partnerima – kazuje Hraste Sočo.

A tu su, podsjeća, i dva međunarodna festivala, Zagrebački operni festival i novi ciklus HNK2EU, ciklus europskog kazališta u Zagrebu.

Taman da se, kako kaže, vidi da postoji interes izvana za gostovanjem u Zagrebu.

– I što se tiče dramskih predstava, ovaj prostor nam je jako u fokusu, i za gostovanja i za same izvedbe Drame, tako da ćemo puno tih gostujućih predstava baš ovdje pokazati – kaže Hraste Sočo.

– Ne da vama mira ta diplomacija u kojoj ste onomad radili – primjećujemo.

– Važno je. Mi smo najveće nacionalno kazalište, središnje, i neko smo žarište nacionalnog identiteta, kreiranja, održavanja misije kazališta, ali naša je misija i stvaranje imidža u inozemstvu. Tako da se dosta tu trudimo – ističe Hraste Sočo.

Dobar prostor za ostvarenje svih tih misija HNK-a sad definitivno postoji. Jedino…

– Fali vam dobra kavana negdje blizu – konstatiramo.

– Da, u kvartu. Ali, imamo mi unutra šank već – na to će intendantica.

Mario skače u pomoć, kaže, skoro će se otvoriti ugostiteljski punkt, a onda se planira i ozbiljnija priča ugostiteljske naravi. Zapravo, sve je tu manje više dovršeno i završeno, taman da se već krenulo i s organiziranim razgledima publike. Eto nama radionica! Radi se scenografija za »Othella«. Crna boja dominira. Srcu je draža ona za »Seviljskog brijača«, šarenija nekako. U radionicama se farba, kroji, pili, slaže. U tehnici ima, kaže intendantica, 250 ljudi, što na scenama što u radionicama. Krojačice i krojači, bravari, stolari, slikari, slikarice… U stolariji je najbučnije, nema stajanja. Intendantica pokazuje vrata kroz koja kulisa ide put scene, vrata toliko velika da nema te kulise koja ne bi mogla kroz njih proći.

– Scena vam je sve skupa 24 metra visine – uči nas intendantica.

Izađe li se načas iz radionica, na onu stranu od stadiona u izgradnji, jasno je da se skoro pa dodiruju dva objekta.

– Imate li vi neko uzvišenje da možete mukte gledati utakmicu sa zgrade – pitamo.

– Mi smo viši od njih – na to će intendantica.

Tu se, reklo bi se u šali, na sve mislilo, bit će da je i zato taj kubus, ispod kojeg je zapravo scena, toliki.

– A kada je navečer predstava, kubus svijetli crveno, da se zna da je u funkciji – uči Hraste Sočo.

NOVO KULTURNO SREDIŠTE

Sve je na svom mjestu, osim što nismo dobili odgovor što sada, što raditi za drugog mandata!?

– Sad ćete mirovati – velimo.

– Neee – smije se Hraste Sočo.

Ne da se neće mirovati, već će se, kaže, nastaviti rad i razvoj HNK-a, na istoj razini umjetničke izvrsnosti, i Drama, i Opera, i Balet. A hoće li možda sada sve biti lakše ove nove četiri godine, sada kad je tu i HNK2?

– Kad ste stupili na dužnost svakakvih je komentara bilo, pitanja tko ste, što ste, čiji ste – velimo.

– A sada to više ne pitaju!? Ha, ha, ha – na to će intendantica.

– Vi mi recite – velimo.

– Nisu mene puno pitali ni na početku. Kad sam došla u kazalište, ja kao da sam se vratila doma, jer sam nekad tamo bila. Ali, sada smo napravili smjene generacija, u Baletu pogotovo, jer nam se nakon novog Zakona o kazalištu omogućilo da baletani koji su dosegli neke godine otiđu u mirovnu i zaposlili smo dvadesetak novih mladih plesača. To je rezultat ovog booma Baleta, jer su to plesači iz cijelog svijeta, uz Hrvate koji djeluju u ansamblu, koji su mladi, potentni i mogu otplesati sve što se stavi pred njih – kazuje Hraste Sočo.

Na kraju obilaska evo nas na početku, u udobnim foteljama smještenim uz sam ulaz, ulaz u prostor, u onaj hodnik koji s razlogom od milja zovu katedralom. Lijepo je i novo je sve, sada bi samo to valjalo održavati. E da, na to će intendantica, i to će trebat ukalkulirati u troškove.

– Je li u nekom trenu bilo straha da od HNK2 neće ništa biti, da će zapeti nešto – ne da nam vrag mira.

– Nisam imala straha da neće biti jer je sve bilo jako dobro isplanirano. A kad smo vidjeli da se sve približava zacrtanom datumu otvaranja, onda se moralo dogoditi. Jednostavno smo rekli: »1. listopada ovdje ulaze umjetnici! Do tada sve mora biti gotovo!« I tako je i bilo – ističe intendantica.

HNK2 kao novo kulturno središte grada. Ne čini se nemoguće. Kazalište i nogomet ruku pod ruku!? Štono bi se reklo, neka se čudo desi. I da, nek je neke dobre birtije blizu da ne moraju susjedi po završetku predstave odmah kući.

SVE NA GUMBIĆ

Kada se projekt stavljao na papir, a i za gradnje, uvijek se išlo s tim da je sve podređeno kazalištu, ističe Hraste Sočo. Najmodernija kazališna tehnologija je ugrađena, a ako ćemo pravo, ta suvremena scenska tehnika u nje je izazvala i najviše interesa za same gradnje.

– Scenska tehnika, ono što imamo u staroj zgradi i što imamo ovdje je nebo i zemlja. Ovdje je sve na gumbić, sve isprogramirano, a tamo smo još uvijek na gurtne – slikovito će Hraste Sočo.

Na dugme su i tribine, onih 350-ak mjesta. Ako treba, takne se dugme i tribina učas nema, ali ima velikog prostora koji se može modificirati kako god treba. Na gradilište se išlo barem jednom tjedno, naučilo se putem štošta o koječemu, ali neće intendantica put građevine kako se novinaru u trenu učinilo da bi moglo biti sada kad svašta zna. Garderobe nove, one žarulje što uokviruju ogledala sjaje punim kapacitetom, ormarići noviji nego u fensi teretanama. Šetamo i po onoj orkestralnoj rupi, onoj koje nije bilo u prvoj verziji projekta dok se nije čulo: »Ne može!«

– Da nemamo orkestralnu rupu, ne bi »Cabaret« mogli izvoditi. Jest da je bilo puno kompliciranije nego da je bila samo pozornica, ali isplatilo se – jednostavno će intendantica.