RIJEKA » Klasika? Ne, jazz? Zvuci koji dolaze iz studija Zvjezdana Ružića u Matuljima u rano popodne ove srijede i istreniranom uhu mogli bi se činiti čudni. Zvuči poznato, ali i nečuveno. Naravno, kad se radi o kompleksnoj kompoziciji jednog od najvećih hrvatskih skladatelja Borisa Papandopula, napravljenoj kao crossover klasike i jazza, no najvažnije: nikad izvedenoj! 

  Skladba je »Capriccio za solo violinu i jazz kvartet«, a bend koji ju uvježbava njihov je promotor Berislav Janković prozvao jazz supergrupom. Kada se čuju imena – Goran Končar na violini, Darko Jurković na gitarama, Henry Radanović na kontrabasu, Zvjezdan Ružić na klaviru i Kruno Levačić na bubnjevima – Janković i nije daleko. 

  No zanimljivije od prefiksa kojim će se probati plasirati »Goran Končar & Darko Jurković Quartet« činjenica je da je poznatom klasičnom violinistu i dugogodišnjem voditelju »Zagrebačkog kvarteta« Goranu Končaru ovo tek drugi pravi izlet u jazz vode. 

 Teške dionice

– Ja sam klasičan muzičar, ali slušam sve što mi je dobro, naravno, a u sviračkom smislu imao sam susret s jazzom 80-ih godina u Londonu, kad sam surađivao s Chikom Coreom i Garyjem Burtonom. Svirali smo u Royal Festival Hallu i to je bio važan susret za mene. Oduvijek sam smatrao da je u jazzu ključna improvizacija, ali s njima sam shvatio da je nužno i međusobno razumijevanje, utvrđivanje nekog i muzičkog i socijalnog sustava koji nas okuplja u zajedničkom radu. A to je na isti način prisutno i u jazzu i u klasici – kaže Končar. 

  Dionice Papandopulovog »Capriccia« ipak nešto više »vuku« na klasiku, pa je logično da je u sastavu Končar ipak »jednakiji« od drugih dok se ta skladba svira, no i ostali, obzirom da smo prisustvovali tek njihovoj trećoj probi, zvuče sasvim dobro. Najviše muke činilo se da ima Darko Jurković. No sasvim opravdano. 

  – Ovo je nešto najteže što sam u životu svirao. Kao prvo zato što je dionica pisana za vibrafon; neke stvari su čak i neizvedive pa se moraju prilagoditi gitari. Ali najveći problem je što su tu stalne promjene ritma, dakle moramo samo razumjeti gdje smo, više-manje, i to je glavna poanta, a da li to tonski sve štima… neke bitne stvari moraju biti točne, ali neke ne… – kaže Jurković. 

  Nije puno drugačije ni kod Levačića. 

  – Teško je, ali Papandopula obožavam. Lijepo ga je slušati, ali nije baš lako svirati. No mislim da brzo napredujemo, obzirom na to kako bendovi sviraju njegovu muziku i koliko proba im treba. Mislim da ćemo u kratkom vremenu mi to uštimati. Već smo blizu, posložili smo dijelove, sad to samo treba skupiti u cjelinu – kaže Levačić. 

 

Sudbina Papandopulove skladbe

A upravo je od Papandopula i njegovog »Capriccia« sve krenulo. Čudan je put imala ta skladba. Končar objašnjava da ju je Papandopulo napisao za jedan veliki jazz festival, ali da ju je umjesto na festival poslao na tadašnju Jugoslavensku radioteleviziju. Tamo je onda čamila u depoima, nikad izvedena, da bi konačno završila u Končarovim rukama. On je tada nazvao Berislava Jankovića i tako je počeo projekt okupljanja sastava koji bi je mogao izvesti. Ali Papandopulo i jazz, otkud to? 

  – Papandopulo se okušao u svim žanrovima; malo je poznato da je 40-ih napisao i skladbu koju je nazvao »Rock’n’roll«. Dakle prije nego se taj izraz počeo upotrebljavati. To naravno nije pravi rock’n’roll, to je više Papandopulo s nekim tvrđim ritmom, ali naziv je tu. Dakle zanimale su ga razne teme i stilovi pa je napisao i nekoliko kompozicija vezanih uz jazz. 

  Uvjetno, opet, ova kompozicija za violinu i jazz kvartet pisana je na način da bi je normalno mogli izvesti klasično obrazovani muzičari, ali kako sam dobro znao Papandopula, on je baš želio ono što nose jazz muzičari, taj improvizantski način sviranja, malo svinganja, nešto što je u klasici malo manje poznato – kaže Končar, objasnivši da je i za ono doba bilo vrlo zanimljivo ugrađivanje dodekafonije na Schoenbergov način u violinsku dionicu, što je povezao s jazzom, u skladbu koja ovisno o situaciji može trajati između 16 i 18 minuta. 

 Snimanje, pa turneja

No ako je Papandopulo okosnica okupljanja ove grupe, nije i jedini kojeg grupa misli izvoditi. Miljenko Prohaska tako je posebno za njih prilagodio svoju skladbu »Adieu«, pri čemu je glavnu temu dao violončelu, a svirat će se i skladba ruskog kompozitora Igora Frolova »Divertimento za violinu, cello i klavir«. I on je zanimljiva figura, kaže Končar. 

  – Predavao mi je harmoniju u Moskvi, pisao klasična djela i cijeli život sanjario da ode u Ameriku, no nikad nije otišao. Bio je zaljubljen u klasični jazz New Orleansa, a budući da mu nisu dali pisati bilo što, on je u svoja klasična djela ubacivao jazz standarde. Neke od njih mi je i dao. Ovo je jedan divertimento koji ima čisto baroknu osnovnu temu koja se odjedanput pretvara u jazz standard i kroz to povezuje šest instrumenta – zaključuje Končar. 

  Osim ove tri skladbe sastav planira svirati i autorske skladbe članova, a svemu će pripomoći i pridružena članica benda Ljerka Končar, violončelistica i kći Gorana Končara. Bend bi trebao održavati intenzivne probe do svibnja, kada bi počela prva snimanja, dok bi koncertna aktivnost trebala krenuti u srpnju. Već postoji interes za nastupe – ističe Končar, no svi bi htjeli upravo praizvedbu Papandopula. Problem je što je praizvedba samo jedna, pa je još uvijek otvoreno pitanje tko će dobiti tu poslasticu.