PORTRET GLAZBENICE

Ući u kino s metkom: PJ Harvey između Afganistana i Kosova

Dragan Rubeša

Harvey je ta koja traga za inspiracijom, skupljajući impresije i riječi. Ona je ta koja promatra, osluškuje i upija tuđe riječi



Ima neke simbolike da se skraćenica prvog izdanja Riječkog filmskog foruma (RIFF), koji započinje u Art-kinu 29. kolovoza, na neki način povezuje s gitarističkim riffom. Možda je i to razlog da je dio njegova programa rezerviran za glazbene dokse, u rasponu od geneze kultne finske izdavačke kuće Combat Rock Industry (šifra: »DIY: Priča o Combat Rocku«) i aktivizma britanskih bendova poput The Clasha i Sham 69, koji su se pobunili protiv uzleta profašističke i ksenofobne britanske Nacionalne fronte (šifra: White Riot«).


A tu je i impresivni portret glazbenice PJ Harvey (»A Dog Called Money«), u režiji Seamusa Murphyja, čija se svjetska premijera dogodila lani u sklopu berlinske Panorame. S klincem koji će priljubiti radoznalo lice na prozor auta u kojem PJ Harvey i Murphy jezde ulicama Kabula. Iako je Kabul tek jedna od njihovih »ratnih« destinacija koje uz Afganistan uključuju Kosovo i Washington, DC. U ovom posljednjem se doduše ne ratuje, iako je njegova politika itekako zaslužna za prolijevanje krvi na prethodnim »turističkim« etapama njihova itinerara.


Harvey je ta koja traga za inspiracijom, skupljajući impresije i riječi. Ona je ta koja promatra, osluškuje i upija tuđe riječi. Ponekad se njene misli zrcale u voiceoveru. Njene kronike su ispovijesti »strankinje« čiji pogled hvata svakodnevne živote lokacija na kojima se zatekla. Inspiracija se pretvara u poeziju, koja priziva njen album »The Hope Six Demolition Project«, snimljen u londonskom studiju koji postaje neka vrsta peep showa, s publikom koja u maniri voajera promatra proces njegova nastanka u razornoj simbiozi sineasta i glazbenika.




Da, to je ona ista PJ Harvey – glazbenica, kiparica, skladateljica, pjesnikinja i instrumentalistkinja – koja je portretirala Mariju Magdalenu u »Knjizi života« amerindie pionira Hala Hartleya, koji govori o ukazanju Isusa Krista u predmilenijskom Manhattanu.


Skupe sandale


Kako je to napisao kritičar britanskog magazina Sight & Sound, cinici bi mogli promatrati itinerar PJ Harvey kao neku vrstu putovanja liberalne turistkinje koja eksploatira tuđu mizeriju za vlastiti umjetnički profit. Iako treba itekako pozdraviti njenu odvažnost dok korača ulicama ratnog Kabula u modificiranoj burki i »turistički« obilazi opustošenu kuću u Prištini u »skupim sandalama«. U filmu u kojem se kabulski glazbenici sudaraju s freestyleom crnih klinaca iz washingtonske Anacostie (pas iz naziva doksa priziva kućnog ljubimca malog repera iz te iste Anacostie, kojeg Harvey promatra kako ispija votku kao da je riječ o vodi, prizivajući jednu od figura iz recentnog opusa Roberta Minervinija). Iako Murphyjeva dinamična montaža priziva poetske kompozicije ratnih fotografija Roberta Cape, u licima civila i »bojnika«, kojima će autor jukstaponirati figure raje koja nije sudjelovala u ratnim operacijama.


»Čula sam da se prije dvadeset godina moglo ući u kabulsko kino s mecima umjesto klasične ulaznice«, kazat će PJ Harvey, ušavši u jednu od njegovih razorenih dvorana, dok njegovi stanovnici pokušavaju razotkriti novu normalnost, puno težu od svih naših novih koroniziranih normalnosti. Inače Murphy je već surađivao s Harvey na zbirci poezije »The Hollow of the Hand«, iza koje stoji prestižna izvavačka kuća Bloomsbury, s poemom o Zagorki i njena dva srebrna ključa ispred zaključane crkve na Kosovu. Taj isti Zagorkin ključ postaje njena metafora, u isti mah fizička i emotivna. Zato »A Dog Called Money« igra na apsolutnu racionalizaciju poetskog nadahnuća glazbenice i njenih osobnih transfiguracija, koliko god naziv Murphyjeva doksa naizgled bio programatski.


Ubojiti RIFF


Jer Murphyjev doks vječno balansira na onoj rizičnoj liniji između subjekta i objekta njegove kreacije. Iako je ta ista famozna Polly Jean Harvey pedesetgodišnja dama koja igra na tikove prištave adolescentice, skrivene iza dukserice. U intimističkom spoju crnačke duhovnosti i afganistanskog misticizma, koristeći ezoterične instrumente u disonantnim zvucima »djece koja urlaju«. Iako njena osobnost nikad nije invazivna.


Zato onaj ubojiti riff njena vjernog suradnika Johna Parisha (šifra: »The Ministry of Defence«), koji odzvanja ruševinama Kabula, ne priziva samo riječki RIFF. Taj isti riff postaje horor svakog rata koji se događa na našoj planeti. Ne samo onog u Afganistanu. S razornim bluesom veličanstvenog »The Ministry of Social Affairs«, čija se mačoidna energija izmjenjuje sa snimkama helikoptera, mladog pastira, klinca s praćkom, tenka, radnika na baušteli, vojnika, starog Afganistanca na magarcu, i hrvača.


U toj istoj sekvenci, Harvey je jedina žena. Iako filmska montaža znade ponekad biti problematična u svom kaleidoskopskom grandeuru, oslobođena od narativne kohezije. Da nam se još vratila PJ Harvey u formi nekakvog kinokoncerta, što je najmanje što nam je EPK mogao priuštiti u nekim normalnijim vremenima, da nam se nije dogodio taj vražji post-lockdown, veselju ne bi bilo kraja. Iz Kabula u Rijeku? Možda nekom drugom zgodom. Za sada se moramo zadovoljiti njenim ukazanjem u Murphyjevu iznimnom/intimnom doksu.