BERLIN – Ukrajinski film »Redakcija« prikazan je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Berlinu, u programu Forum. To je drugi igrani film redatelja Romana Bondarchuka koji je postao svjetski priznat sa svojim dokumentarnim filmovima, a od mnogobrojnih nagrada koje je dobio za svoj prvi igrani film »Vulkan« iz 2018. ubraja se ona koju je osvojio na 23. festivalu Novog filma u Splitu. Film »Redakcija« je, ukratko rečeno, vrlo organizirani kaos. Glavni lik, Yura, je biolog i ekolog koji istražuje stanište svisca, koji spada u ugroženu vrstu.

Na jednom od svojih istraživačkih pohoda, on postaje svjedok zločina i s fotografijama koje je snimio odlazi u lokalnu novinsku redakciju gdje nitko ne pokazuje poseban interes da objavi tekst o njegovom svjedočanstvu. On tada odluči da se sam okuša u poslu istraživačkog novinara što ga dovodi u jedan za njega sasvim novi svijet lažnih vijesti i dezinformacija, političkih malverzacija, mafije i mističnog kulta, a u pozadini cijelog tog svakodnevnog kaosa nazire se prijetnja neizbježnog rata.

Lik pčelara

Film »Redakcija« snimljen je u Ukrajini, samo nekoliko mjeseci prije početka rata, rekao nam je Roman Bondarchuk na početku razgovora.

– Film smo snimali u Hersonu, mom rodnom gradu u jesen 2021. godine, zadnju mirnodopsku jesen u Ukrajini, prije sveobuhvatne ruske invazije. Nemir i napetost su se osjećali posvuda, ali ljudi su više voljeli misliti da se ništa strašno neće dogoditi. To je ipak ljudski, ne možete stalno biti pod stresom. No, već tada mnogi su dobrovoljno pomagali vojsci, sakupljali novac i šivali kamuflažne mreže, kao što se može vidjeti i u mojem filmu.

Vaš film je pun grotesknih i apsurdnih situacija i likova. Gdje ste pronašli inspiraciju?

– Ja nikad ne stvaram apsurdne situacije namjerno. Jednostavno primijetite neke stvari koje vas privuku i zatim ih istražujete. Mnoge situacije u filmu dolaze iz mog dokumentarističkog istraživanja. Primjerice, pčelar iz filma je vrlo poseban lik, a takvu osobu sam jednom prilikom, dok smo tražili lokaciju za snimanje, zaista sreo. Mjesto je bilo teško naći, negdje smo krivo skrenuli i odjednom smo naišli na tog pčelara pa smo ga pitali za put. On je, bez da je išta rekao, uskočio u auto i odveo nas do mjesta koje smo tražili. Kasnije mi je rekao da je radio kao IT tehničar i počeo je čuti glasove u glavi pa je odlučio otići živjeti u šumu kako bi se oslobodio tih glasova. Ja sam pomislio kako su se ti glasovi pojavili zbog preopterećenosti informacijama, dezinformacijama i manipulacijama na radnom mjestu, što je vrlo logično i odluka da se odseli u šumu i ostavi gradski život bila mi je vrlo zanimljiva. Tu smo priču uključili u film, a od njega smo napravili neku vrsu profeta.

Kult galeba Jonathana

Vaš film, prije svega, govori o velikoj sramoti medijskog izvještavanja gdje su »lažne vijesti« i korupcija mnogo važniji i unosniji biznis od prikazivanja istine.

– Mislim da je to univerzalni fenomen. Mi smo ga prikazali na primjeru male novinske redakcije u gradu na jugu Ukrajine, ali ako bolje pogledate, iste ili čak gore stvari se mogu vidjeti posvuda. U našem filmu to je samo mikrokozmos o tome kako se kreiraju dezinformacije. Danas se sve vrti oko sponzora koji najčešće odlučuju o čemu i kako će se o tome pisati, i što će se ili se neće objaviti u novinama. Mi smo upoznali jednog čovjeka koji je bio vrlo uspješan lokalni novinar koji je također bio dopisnik novina u Kijevu i oni su od njega tražili da im piše samo o kriminalu. Sprijateljio se sa zaposlenicima državnog odvjetništva, policije, svih bolnica i mrtvačnica, no, na njegovu žalost, u mjestu i okolici nije bilo dovoljno kriminala da udovolji zahtjevima kijevskih novina. On je tada počeo izmišljati priče o zločinima, a kako je bio vrlo talentiran i produktivan pisac, stvorio je sliku u javnosti da je to regija s najviše kriminala.

Kako se vrlo originalni kult galeba Jonathana našao u ovoj priči?

– »Galeb Jonathan Livingston« je bila jedna od prvih knjiga koja se pojavila u knjižarama nakon pada Sovjetskog Saveza i odjednom ta je knjiga postala Biblija za novonastale poduzetnike. Možda zato što je kratka i jednostavna, ali kroz nju su shvatili da ne postoje granice i da je sve moguće. To je kultna knjiga, koja je u Ukrajini postala priručnik za svakog biznismena, pa je za našu priču bila idealna.

Rat u Ukrajini

Je li kraj filma na bilo koji način izmijenjen, pod utjecajem rata koji je počeo harati Ukrajinom?

– Kraj filma bio je napisan vrlo slično onome što se vidi, samo smo malo proširili opseg prisutnih delegacija. Naime, Ukrajina je postala vrlo popularna destinacija za međunarodne političare, filmske i glazbene zvijezde, čak i Banksy je bio tamo. Svi se oni tamo vole slikati i pokazivati njihovu podršku, ali naravno, mi nismo zadovoljni s količinom podrške i brzinom kojom se donose odluke. Nama počinje sve ponestajati, ljudi, municija, hrana… I zbog sve te birokracije Rusi imaju vremena da se usklade i preispitaju svoju strategiju i bolje se pripreme za dugi rat. Za nas sve postaje nepredvidljivije i opasnije, a Zapad još uvijek premišlja zaslužujemo li baš te ratne zrakoplove ili više raketa za Patriot sistem kako bi zaštitili nebo nad svojim gradovima. To su dvije različite vrste aktivnosti, slikati se ispred ruševina ili isporučiti ono što nam je neophodno, pa smo to na neki način željeli komentirati. Ipak, mislim da je kraj filma optimističan, rat je završen i počelo se sa sadnjom stabala. Jer, prije ili kasnije, mi se moramo udružiti i nanovo izgraditi ovu zemlju i uvijek će biti predanih i angažiranih ljudi koji će štititi istinu i saditi nove šume.

Osjećate li da je zbog rata u Ukrajini ovaj film dobio malo drukčije značenje od vaše prvobitne namjere?

– Mislim da je film prije bio smješniji, a sada je dobio drugu težinu zbog okrutnog rata koji se vodi u Ukrajini. Za mene je posebno emocionalno gledati mjesta i zgrade koje više ne postoje jer Herson je uništen, a mnoge lokacije na kojima smo snimali su sada pod ruskom okupacijom i šume oko grada su također potpuno uništene. Ovaj film je, na neki način, postao povijesni materijal.

Rekli ste da film gradite po pričama koje sakupljate u vašim istraživanjima, no scenarij za film napisala je vaša majka Alla Tyutyunnyk. Kako izgleda vaša suradnja?

– Moja mama je iznimno dobra scenaristica i raditi s njom je pravo zadovoljstvo. Ja uvijek imam neka svoja opažanja i razmišljanja i epizode koje sam doživio ili čuo. Sve sakupljam i snimam intervjue s raznim ljudima i onda joj dam sav taj materijal. Mi smo ustvari tročlana grupa: mama Alla glavna scenaristica, moja supruga Dar’ya Averchenko (koautorica i producentica) i ja. Mi raspravljamo, prepiremo se i preispitujemo svaku ideju i u tim kritičnim razgovorima preživi samo najbolja. A kada se konačno složimo oko radnje i likova, Alla je ta koja sve to složi u cjelinu i napiše dijaloge. Nedavno sam čitao o tome kako djeluje umjetna inteligencija. Postoji mehanizam u kojem jedan dio tog sistema predlaže određene rečenice i ideje, i drugi koji preispituje može li to biti moguće u svijetu ljudi, bi li oni zaista tako reagirali. To su dva sistema koja stalno testiraju jedan drugoga, a tako nešto slično dešava se i u našoj radnoj grupi i to je zasigurno    najuzbudljiviji i najkreativniji proces kada ne postoje limiti i može se potpuno slobodno prepustiti fantaziranju. Ali uvijek nastojimo sve bazirati na dokumentarističkim istraživanjma. Ja sam počeo s dokumentarnim filmom i to mi je teško zaboraviti i napustiti.

Bez profesionalnih glumaca

To se sigurno odnosi i na vaš casting, budući da nijedan od vaših glumaca nije profesionalan glumac.

– Ja sam pomalo ovisnik o neprofesionalnim glumcima. Kada sam snimao svoj diplomski film, nisam imao mogućnosti angažirati nijednog pravog glumca. Budžet filma je bio ravan nuli, imao sam samo kameru i filmsku vrpcu. Otišao sam u Herson i sa sobom poveo nekoliko članova filmske ekipe, posudio sam auto od roditelja, a kod njih smo i jeli i spavali. Družili smo se s lokalnim stanovništvom i sakupljali smo njihove priče. Složili smo od toga naraciju za film, a ljude koje smo sreli glumili su sami sebe. Jako mi se svidio taj eksperiment iz kojega sam također shvatio da nijedan profesionalni glumac ne može stvoriti toliko kolorita u svojoj ulozi. Za ovaj film, koji ima veliki casting, obavili smo mnogobrojne audicije. Glavni glumac Dmytro Bahnenko je zaista bio istraživački novinar. On je napisao nekoliko značajnih tekstova o šumskim požarima i piromanima. Imao je problema s ljudima povezanim s mafijom i bio je vrlo poznat u regiji, iako je bio vrlo mlad. On je poznavao materiju mnogo bolje od mene, pa sam mislio da može puno pridonijeti cijeloj priči i da mu ne moram mnogo objašnjavati kako da gradi svoj lik.

Napravili smo s njim nekoliko audicija, pa smo ga poslali nekoliko mjeseci na privatne lekcije glume. Složili smo se da će prestati raditi u novinama i da neće koristiti nikakve društvene mreže. Dali smo mu određene savjete i zadatke, on je odlično prošao sve faze i uspješno se transformirao u Yuru. Sada je na ratištu, u Avdiivki, na najubojitijoj liniji fronte, no dobio je dozvolu da dođe na berlinsku premijeru filma. Većina muških članova filmske ekipe otišla je na bojište i za mnoge ne znam gdje su i jesu li živi. Naš montažer Viktor Onyska poginuo je u akciji u Istočnoj Ukrajini, pčelar iz filma je bio teško ranjen i umro je u bolnici. Ali, u Berlinu smo imali vrlo emocionalan susret jer je dvadeset ljudi koji su radili na filmu uspjelo doći na festival i prisustvovati projekciji filma. Nismo se vidjeli više od dvije godine i sresti se ponovo bilo je veličanstveno i iznimno dirljivo.