Ima neke proklete simbolike da se smrt legendarne borkinje za prava žena i članice američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg, na čijem je grobu ovih dana plesao Trump koji će nakon te iste makabrične groznice subotnje večeri kao njenu nasljednicu nominirati njen ljigavi krajnji antipod, gotovo poklopila s festivalskim projekcijama dvaju iznimnih doksa koji slijede njenu subverzivnu trajektoriju. »Ja sam jako gnjevna i optimistična žena«, kazat će izraelska ljudskopravaška odvjetnica Lea Tsemel u doksu »Advocate« u režiji autorskog tandema Rachel Leigh Jones & Philippe Bellaiche, koji je ovih dana mogla vidjeti publika Zagrebdoxa.

»Ubojice se ne rađaju, već stvaraju«, kazat će forenzična psihijatrica Dorothy Otnow Lewis u najnovijem doksu razvikanog Alexa Gibneya »Crazy, Not Insane« prikazanom u sklopu ovogodišnje venecijanske Mostre. Obje njihove akterice, Lea i Dorothy, židovskih su korijena. Obje balansiraju subverzivnim zonama pravnog Oza i pravni mainstream ih tretira kao »kontroverzne« figure. Tsemel je poznata kao žestoka zagovornica palestinskih prava, braneći sve one »teroriste« koji koriste nasilje da bi se oduprjeli izraelskoj okupaciji. Lewis je poznata kao sudska psihijatrica koja operira dostatno zeznutom teorijom da su serijski ubojice traumatizirane individue odvojenih osobnosti. Obje igraju na krajnje nekonvencionalne pravne pristupe.

Portret Lee Tsemel (šifra: »Odvjetnica«) toliko je iznervirao notornu ultrakonzervativnu izraelsku ministricu kulture Miri Regev da je nakon njegove premijere na festivalu Docaviv u Tel Avivu zaprijetila njegovim autorima i producentima da odbiju primiti osvojenu nagradu, opisavši njihov prosede kao »uvredljivi narativ koji zaslužuje svaku osudu«. Zato liberalni Izrael naziva Tsemel »posrednicom«, dok je pripadnici ultraortodoksne zajednice opisuju kao »đavolju odvjetnicu«.

Nevidljivi proces

Tsemel se mahom povezuje s dvama nesretnim procesima, onim protiv 13-godišnjeg Palestinca Ahmeda Manasre optuženog za masakr na jeruzalemskoj ulici, kojeg je premijer Netanyahu opisao kao opasnog terorista, te onaj protiv mlade Palestinke Isre, optužene da je planirala samoubilački bombaški napad. U oba slučaja proces je nevidljiv. Ono što zanima autore njegove su pripreme i pregovori, garnirani nepotrebnom rotoskopskom animacijom.

Iako doks pripada Tsemelinom savjetniku Tareku Bargutu te njenom suprugu anticionističkom aktivistu Michelu Warschawskom (»Možete li zamisliti kako je
to kad vam žena donese u krevet pravne dokumente od 800 stranica«, kazat će Waraschawski). Zato je Tsemel bila i ostala onaj kamenčić u cipeli izraelskog pravnog sistema, koji zastupa demonizirane klijente (»Pobjeda je ako petogodišnju kaznu smanjimo na jednogodišnju«, kaže Tsemel).

Doduše, Tsemel operira rigidnim moralnim kodeksom, koliko god se kocka s Ahmedovom budućnošću, djelomično zasjeniviši njegovo lice rotoskopskom animacijom. Jer, »Odvjetnica« pokazuje da ne možete izazvati sistem ako ne izazovete sebe. S druge strane, Gibneyjev doks »Crazy, Not Insane« ide korak dalje. Zašto ubijamo? Zašto neki ubijaju, a drugi odolijevaju tom iskušenju? Što čini serijskog ubojicu čovjekom?

Na ta pitanja pokušava odgovoriti njegova akterica dr. Dorothy Otnow Lewis.
Zato već sam naslov autorova komada igra na način na koji se pravni sistem, prečesto ograničen na zonu odmazde, nalazi u vječnom konfliktu s definicijom teških psihičkih poremećaja. Pritom Dorothy uranja u pravni Oz smrtne kazne, snimajući razgovore s više od 20 serijskih ubojica, ne bi li otkrila da praktički ne postoji nijedan od njih koji u djetinjstvu nije bio zlostavljan.

Putujući krvnik

Pritom se njene teze tumače kao ozbiljno pravno pitanje. Neki su je čak optužili da tim istim dubioznim tezama pokušava opravdati najteža ubojstva. Iako je njeno pitanje kratko i jasno – jesu li Amerikanci serijski ubojice? Rođeni ubojice kako ih je definirao Oliver Stone ili neke druge sorte? Kako tretirati serijske ubojce? Kao bolesne osobe ili kao inkarnacije Zla. Kako opravdati njihove jezive postupke? Zato je službena psihijatrija odbacivala njene teorije o serijskim kilerima kao žrtvama »poremećaja disocijativnog identiteta« (»dissociative identity disorder«). Prema njima, taj isti poremećaj nije ništa
drugo nego najobičnija »obmana«.

Iako Lewis i dalje uporno inzistira na tretmanu serijskih ubojica kao »žrtava«. Zato je najžešći segment Gibneyjeva doksa scena u kojoj Lewis razgovara sa Samom Jonesom, koji je priskrbio notorni epitet »putujućeg krvnika« kojeg su pozivali brojni zatvori diljem SAD-a da pritisne prekidač na električnoj stolici. Lewis tretira Jonesa al pari s ubojicama čije je slučajeve proučavala, koliko god neki povezivali njene stavove s »liberalnim tlapnjama«.

Ipak, najžešći Gibneyjev udarac u prepone ostaje njegova završnica u kojoj se Lewis referira na njene razgovore s Tedom Bundyjem, tim paradigmatskim kraljem svih američkih kilera, čija saga povlači za sobom jezivu mitologiju. Već samom činjenicom da se doimao tako »normalno«. Lewis doduše pokušava minirati njegovo »happy family« djetinjstvo, tretirajući ga kao noćnu moru. U kojoj se Zlo i Ludilo susreću i nanovo gube bitku.