Lošim vremenima unatoč – ili možda baš zbog njih – ovog su se proljeća pojavile dvije knjige nabijene pozitivom, blagošću i pozivom na empatiju, razumijevanje i međusobno poštovanje – »Vidimo se na papiru« Đurđice Čilić i »Nikad nisam zaustavila vlak« Slobodanke Bobe Đuderije. Obje su knjige zbirke kratkih priča i u obje knjige sličan je nastanak tekstova koji su često bili produkt stavljanja »na mrežu« da bi potom manje ili više dorađeni bili i ukoričeni – na sreću onih koji ne mare za fejsbuke i slične oblike uglavnom nezdrave digitalne komunikacije. Također, u obje knjige autorice imaju sličan pristup stvaranju – promatraju svijet oko sebe te na pojedine događaje kojima svjedoče reagiraju tako da ih odluče komentirati, staviti »u priču« te na taj način prenijeti čitateljima svoje emocije, stavove, razmišljanja…

Melem za dušu

Tako ćemo u slučaju splitske književnice Bobe Đuderije svjedočiti, primjerice, njenim životnim iskustvima vezanim uz dugogodišnji posao turističke vodičkinje, putovanjima i boravcima u Europi, ljubavnim užicima i porazima, ljubavima prema Bosni (»koja je zadnji rezervat duše«), Rijeci i životu općenito, kao i o obiteljskim odnosima, životu u Splitu i na otoku, životu u doba korone i Domovinskog rata, uključenosti na društvene mreže, snažnoj vezanosti uz prirodu… dakle, svemu onome što čini njen život i što smatra vrijednim spomenuti, opisati i ostaviti sačuvanim zauvijek.

Pri tom je autorica u stanju biti kritična kao primjerice u sjajnoj priči »Ne vidimo ih« u kojoj uspijeva istaknuti neke od negativnosti suvremene civilizacije, ili u isto tako moćnoj »Izlaz« usmjerenoj ka kritici socijalne neosjetljivosti, odnosno sjajnoj »Došla na red« kojom ukazuje na duboke nesavršenosti hrvatskog zdravstvenog sustava. No, u prvom joj je planu traženje i isticanje empatije u suvremenom svijetu obojenom bojama egoizma. U skladu s rečenicom koju joj je davno rekao djed i koja glasi »Ako nemaš što lipo za reć’ čoviku, onda muči«, Đuderija niže priče iz svog života nastojeći u svemu naći nešto lijepo i otkriti trag ljudskosti i dobrote čak i kad se čini da toga nigdje više nema. Zato su njezine priče, kao i one Đurđice Čilić, pomalo i terapeutske i blagotvorno poput melema djeluju na dušu vraćajući čovjeku vjeru u dobre, lijepe i pozitivne stvari, usprkos općem sivilu, nervozi, kaosu i prijetnji svega i svačega.

Savršeno dobro

Đuderija skice iz svog života prenosi bez poštovanja kronološkog redoslijeda pa iz priče u priču »skačemo« iz stvarnosti u prošlost, iz djetinjstva u mladost pa opet u sadašnjost… I ništa to »skakanje« ne smeta jer je taj zajednički ton blagosti, upotpunjen vrlo često humorom i blagom nostalgijom, konstanta njenih priča koje su sve, osim dvije iznimke (»Ne brinite vi za mene« i »Sudar«) ispovijednog tona, vezane uz nešto što se njoj zaista dogodilo te, logično, napisane u prvom licu.

​Đuderija svojim pričama zna rasplakati (divna »Đipsi, ili zašto baba više nikad nije imala psa«), pobuditi nostalgiju i sjetu (izvrsna »Avalon« Roxy Music), biti duhovita čak i kad priča o ozbiljnim temama kao što je nacionalizam (izvrsna »Meštar«)… No, o čemu god piše ona uvijek nastoji isticati ljudskost i pozitivne strane čovjeka (»Noć kad je gorio otok«) što se posebno osjeti u odličnoj »Metamorfoza ili kako sam postala Tesla« na čijem završetku čitamo: »Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla u svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba usprkos svemu.

Treba jer je to jedino i jer ništa nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao – to dobro. Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro bez ikakvog smisla.«

O autorici

Slobodanka Boba Đuderija rođena je 1963. u Šibeniku, a od 1965. živi u Splitu. Piše i govori engleski, francuski i talijanski, uglavnom se bavi prevođenjem, a često je angažirana i u turizmu kao licencirani turistički vodič. Prvi javni literarni istupi zabilježeni su na blogu »Marchelina« i u Slobodnoj Dalmaciji gdje je objavljivala kratke humoreske u podlistku Pomet, pod uredničkom »diktaturom« Ćiće Senjanovića. Pisala je za mnoge portale i tiskane medije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tri godine pisala je stalnu kolumnu na portalu Net.hr, a trenutno se njezine kolumne mogu čitati na internetskoj stranici RTL-a.

Objavila je zbirku poezije »Morske erotske« (2007., IK-7 Kaštela), zbirku priča »Marčelina – kompilacija erotsko-domoljubnih kompilacija« (2011., Jesenski&Turk), zbirke priča »Zovem u vezi posla« (2016., Adamić) i »Marčelina – Nisam vam sve rekla« (2017. Naklada Val, Rijeka) te roman »Da se ne baci« (2020. Naklada Val Rijeka) i zbirku poezije«Jugo na Čiovu« (Naklada Fragment, Split 2023.).

Zoran Žmirić o knjizi

Pod naslovom »Boba Đuderija, dizajnerica duhovnih i mentalnih interijera« sjajni hrvatski književnik Zoran Žmirić, urednik ove knjige, kaže: »Svijet nije najzdravije mjesto za život. Jedan je od razloga i taj što svijet s predumišljajem ubija vlastitu dobrotu. No usprkos tomu, uvijek će se naći netko poput Bobe tko će svojim pisanjem izvesti šamanski obred vraćanja dobrote u život vrijedan življenja. Knjiga pred vama djeluje kao antidot prevladavajućoj negativnosti i potvrđuje zašto uopće postoji duhovita, topla, ponekad britka i uvijek iskrena – književnost.

Ona je tu da nas nasmije kroz suze, razljuti da bismo se bolje razumjeli, podsjeti da je dobrota još uvijek moguća – i da nam katkad ponudi neočekivani odgovor. Tu je da nas mijenja, da nam razmjesti emocije poput namještaja u životnom prostoru u kojem smo, naviknuti na sve, zaboravili da možemo i drukčije.

Boba nam sugerira da postoje ljudske vrijednosti od kojih neki od te luckaste ljudske vrste nikad neće odustati. Zbog tih pojedinaca imamo se pravo čak i naljutiti, iskreno i ljudski… na svijet, na ljude, ali i na sebe same… jer ovo je jedini svijet koji imamo. A ljudi poput Bobe, dizajneri naših unutarnjih stanja, oni koji pisanjem prozračuju naše dubine i daju im novu svježinu gustim nanosima riječi, oni su tu zbog svih nas, jer ne znaju drukčije. Ova zbirka priča živi je dokaz toga i pobuna protiv ravnodušnosti koja nam je svima potrebna.«