Na recentnoj festivalskoj sceni izvrsno su kotirale lezbijske storije postavljene u povijesni diskurs. Ako se Mostri dogodio »The World to Come« Mone Fastvold, Toronto joj je parirao s »Amonitom« Francisa Leeja. I dok Lee pokušava slijediti trajektoriju Celine Sciamme (šifra: »Portret žene u plamenu«) s plažama Dorseta kao zamjenom za plaže Normandije i fosilima umjesto ulja na platnu, Fastvold uranja u gotovo identične povijesne krajolike koje promatra Kelly Reichardt u neodoljivom vesternu »First Cow«, samo što u prvom planu više nije muško prijateljstvo, već naizgled nemoguća veza i tajni susreti udane Abigail (Katherine Waterston) i udane Tallie (Vanessa Kirba) koja se s mužem doselila na susjednu farmu. Oba filma obasjana su svijećama i petrolejkama, šibana vjetrom, emotivnim olujama i vlažnim ljetnim suncem.

U »Amonitu« Kate Winslet portretira paleontologinju Mary Anning koja skuplja i katalogizira fosile amonita, tih mističnih i izumrlih morskih glavonožaca. Dvadeset i tri godine od »Titanica«, Winslet više nije žena na portretu, već slikarica poput Sciammine heroine, koja skicira gola leđa Saoirse Ronan. Potonja portretira lik ožalošćene Charlotte, koja se doselila s mužem u Dorset. No nakon što je on ostavlja i vraća se u London, Charlotti ostaje tek da poruči jednako usamljenoj Mary Anning da između plahti na njenoj postelji ima mjesta za dvije »sestre«, da bi međusobno utažile fosiliziranu svakodnevicu, za razliku od dobro znanog splava iz »Titanica«. A potonuli dijamant sada zamjenju oceanski fosili.

Ženski pogled

Zatekli smo se dakle u prvoj polovini 19. stoljeća, čiji akademski krugovi nisu prihvaćali žene. Jer, Mary Anning je stvarni lik čija su otkrića iz jurskog perioda učinila fundamentalni iskorak u genezi paleontologije i geologije. Iako je odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji skupljača fosila, poznata je i po otkriću kostura morskog reptila plesiosaura, koji je bio tako bizaran da su znanstvenici vjerovali da je riječ o lažnjaku (poznat je njen portret s čekićem u ruci, kojim je mrvila stijene u potrazi za amonitima).

Nažalost, inertna i katatonična Leejeva režija priziva onaj isti kostur ihtiosaura koji je Mary otkrila godinu dana nakon očeve smrti i koji danas krasi vitrinu londonskog Natural History Museuma. Koliko god Winsletin govor tijela i njen »female gaze« pokušavali učiniti sve da autorovu lezbijsku uspavanku izvuku iz sveopće letargije akademizma. Zato Winslet i Ronan provode dobar dio prvog dijela filma u tišini.

Jedna s ostarjelom majkom i usamljenim odlascima na plažu, a druga s nepodnošljivim mužem. Ali toj »female gaze« igri fali ono nešto. Sve do junakinjina odraza u muzejskoj vitrini, kao da promatra neku drugu osobu, pri čemu dotična scena priziva scenu s ostarjelom Rose iz »Titanica« koja na monitoru promatra operaciju vađenja dijamanta iz oceana. Na isti način i »World to Come« Norvežanke Mone Fastvold, čiji je koproducent autoričin muž Brady Corbet, gotovo manijakalnom filološkom pedanterijom obraća pažnju na snježnu lokaciju, osvjetljenje, kostime i kuhinjsko posuđe. Kao da joj je taj materijalni element važniji od onog tjelesnog (fotografiju potpisuje veliki Leslie Schatz, koji je često surađivao s Van Santom).

Putujući oblak

Zato pedantna Fastvold više slijedi istoimeni literarni predložak genijalnog Jima Sheparda, poput njegova orla koji slijedi putanju putujućeg oblaka da bi se sakrio od sunca, nego da taj isti roman dekonstruira i nanovo napiše. Jer, autoričina LGBT storija s akcentom na onom famoznom »the L word« ostaje vječno zatočena u formalnom kavezu, daveći se u vlastitoj strukturi.

A da se njenim heroinama dogodilo i nešto više između one dvije plahte koje spominje Charlotte u »Amonitu«, pokazuje tek serija febrilnih flešbekova u završnici filma koji vraća stranice junakinjina dnevnika unazad. U tim istim flešbekovima, eros brinete Abigail i riđokose Tallije sveden je tek na fragment koji će ispred naših očiju preletjeti brže no što smo ga mogli uočiti.

Iako njihovi muževi (Casey Affleck i Christopher Abott) baš i nisu posve ravnodušni na njihovu vezu. Ali i ništa više od toga. Zato se Leejevo i Fastvoldino lirsko istraživanje (lezbijske) žudnje ne može mjeriti s kostimiranim lezbijskim klasicima poput »Carol« Todda Haynesa, koji ostaje njihov nedostižan uzor. Kao uostalom i ekstraordinarni »A Quiet Passion« (»Tiha strast«) Terencea Daviesa o životu slavne spisateljice Emily Dickinson s izvrsnom Cynthiom Nixon, u njenoj antiklerikalnoj, ne i antireligioznoj, antidogmatskoj, ali ne i ateističkoj tihoj pobuni. U bogatstvu riječi i preciznim potezima kamere, koja njegovu heroinu definira kao krajnje humanu osobnost, odbacivši joj auru mita. Zato bi Lee i Fastvold mogli od Daviesa puno toga naučiti.