O Bloku 19

FEDOR DŽAMONJA Popričali smo sa sinom slavnog umjetnika o novoj zakladi, odrastanju i očevoj ostavštini

Davor Mandić

Fedor Džamonja / Foto Marko Gracin

Fedor Džamonja / Foto Marko Gracin

Centar Džamonja u Bloku 19 u Zagrebu zamišljen je kao privatna investicija, gdje se može odvojiti prostor od 1.000 »kvadrata« i da se unutra napravi nešto što bi bilo za javno dobro Zagreba – to jest da se javno prikaže Džamonjina kolekcija



Isticanje ugodnosti sugovornika pri novinarskom razgovaranju nije neuobičajeno; time se, uostalom, hvali i podržava pristup koji će novinaru olakšati njegov posao, ali i sam rezultat razgovaranja.


Razgovor s Fedorom Džamonjom, sinom svjetski afirmiranog umjetnika Dušana Džamonje, a koji je i sam umjetnik, osim što brine o očevoj ostavštini, u oba je ta aspekta i više nego zadovoljio.


Džamonja odgovara direktno, precizno, a bez zamora, uvijek uz poneku zanimljivost i otkriće, bilo da je riječ o povodu razgovora – novouspostavljenoj Zakladi Dušana Džamonje – bilo da je riječ o životu sa snažnom umjetničkom osobnošću, kakav je bio njegov otac.




Razgovor započinjemo pitanjem o Zakladi, molbom sugovorniku da nam je približi.


– Zaklada je sada jedna relativno nova stvar, koju smo uspjeli urediti nakon puno godina pokušavanja. Na kraju smo je otvorili, pokrenuta je i registrirana je u prosincu, a proradila je u siječnju ove godine.


Ona je sada tu, i nema mrdanja. Sastoji se od nekoliko odjela, u koje su podijeljene njene aktivnosti. Imamo, dakle, zakladu kojoj je zadaća da se bori za očuvanje i promociju djela Dušana Džamonje i familije Džamonja.


Polako se uhodavamo, prebacujemo se iz onoga što je bilo privatno u ovo što će raditi zaklada.


Famozni Blok 19


Gdje joj je sjedište, u Zagrebu ili u Vrsaru?


– Ona je locirana u Zagrebu, njome će se upravljati iz Zagreba, no razmišljamo da joj se sjedište prebaci u Vrsar, ali ostaje vidjeti kako će se to dalje odvijati, to je zapravo birokratska stvar.


Sjedište je sada, privremeno, u uredu Silvija Hrastea, mog partnera i pravnog savjetnika na Ribnjaku, čisto iz praktičnih razloga, da je na mjestu na kojem nekoga ima cijelo vrijeme, da bi se moglo reagirati ako treba.


A što je s planom da sjedište bude u Džamonjinu ateljeu u Jurkovićevoj, a da se organizira veći prostor za muzej u kojem bi bila pohranjena njegova djela?


– Zaklada je puno šira od Centra Džamonja, koji bi se trebao dogoditi u famoznom Bloku 19 u Zagrebu, ali Zagreb je sad u izborima i nekim novim momentima. Moramo vidjeti tko će pobijediti i podržava li ta opcija ovu priču.


To je zamišljeno kao privatna investicija, gdje se može odvojiti jedan prostor od 1.000 »kvadrata« i da se unutra napravi nešto što bi bilo za javno dobro Zagreba – to jest da se javno prikaže Džamonjina kolekcija.


Tako bismo Zagreb riješili jednog velikog troška, pa on ne bi imao nikakvih financijskih obaveza. Ona ne bi pripadala Zagrebu, ali bi bila u njemu locirana, tamo bi se vodila i Zagreb bi od nje samo profitirao, jer bi obogatio turističku, a bogami i kulturnu ponudu, koja itekako fali Zagrebu.


On je strašno pao na kulturnom nivou. Ja se sjećam moga djetinjstva, otvaranja izložbi, jedna za drugom, i to naših umjetnika, a da ne govorim da je bilo ideja dovoditi europske umjetnike. I bilo bi dobro da se domaća publika malo educira, da vidi što se radi u Europi.


Htjeli smo pokazati da se i bez javnog novca može, da je kultura dovoljna samoj sebi da pokrije svoje troškove, a da publika dobije nešto što može doći pogledati, čime bismo obogatili i turističku ponudu. Džamonja je u svakom slučaju umjetnik svjetske reputacije i dan danas, iako smo malo zanemarili njegovo prisustvo u Europi.


Zaklada bi trebala omogućiti da taj status nikada ne izgubi. Imamo ozbiljne partnere koji će se tome posvetiti, imamo sektor partnerstva u kulturi, znači tu moramo napraviti nove ugovore s Općinom (Vrsar, op. a.), odnosno državom, jer su zastarjeli, a onda ćemo vidjeti što dalje, jer ima i problema koje treba riješiti.


Recimo dolazi do nekih apsurda; mi, na primjer, ne možemo popravljati oštećena Džamonjina djela koja smo proizveli, jer nemamo licencu, mi nismo konzervatori.


Dakle, mi koji znamo tehnologiju, koji poznajemo kako su ta djela napravljena, ne smijemo ih popravljati, nego će to raditi netko tko se prvi put susreće s tom tehnologijom. Svakako ćemo se boriti protiv takvih nepravda i gluposti u zakonima.



Zastarjeli ugovori


Možete li nam još malo približiti model rada zaklade; po kojim kriterijima radi, jeste li imali uzore po pitanju njena funkcioniranja?


– Pa ne, počeo sam od naših problema. Ja sam deset godina vodio tu zbirku privatno, radio s njom, organizirao više od 20 izložbi, puno je događanja bilo oko nje, i dosta sam s Duškom radio, pa sam kroz sva ta iskustva došao do nekih zaključaka po kojima sam napravio taj model.


On nije ništa posebno i sigurno ga je netko već davno iskoristio. To su praktične stvari, odijeliti angažman, svakodnevnu djelatnost, u grupe i pustiti da one rade svoj posao. Recimo ima puno nerealiziranih Duškovih projekata, koji su ostali na priči, ideji, recimo ovdje u Vrsaru. To mogu potvrditi otkad tu živim, jedno je bilo raditi malo po malo, a drugo je ovdje i živjeti i raditi. Neke stvari sad treba promijeniti.


Mi već puno godina imamo problema s Parkom, odnosno kad funkcionira, on je predivan, ali dešavaju se neki veliki propusti, teško je pokrenuti tu mašineriju Republike Hrvatske i Općine Vrsar. Oni svi žele, vole, hoće da se nešto napravi, ali zbog same strukture ugovora koje je Duško potpisao prije 25 godina to jednostavno nije moguće.


A onda su bila druga vremena, ti ugovori jednostavno nisu adekvatni danas. A sad sam ja tu, odnosno Zaklada je tu, i ona bi sigurno trebala biti partner s njima i potpisati nove ugovore, pa bismo se onda mogli baviti tim stvarima. U to vrijeme sve muzeje je dotirala država, ali to je vrijeme danas prošlo.


Ali mislim da oko toga neće biti problema. Nisam to forsirao prije, jer mi je bilo glupo da to pokrećem u svoje ime – čekali smo da Zaklada profunkcionira. Nova su vremena i treba drugačije baratati svime, ali i povećati neke troškove, na žalost.


Evo ja ne vidim ni jednu zbirku u svijetu koja ima milijunsku vrijednost u eurima, a da je bez čuvara. Ovdje je de facto na ulici i tko god dođe može raditi što hoće, prevrtati te skulpture, oštećivati ih… Mislim, to nije u redu.


Zanimljivo je to da je posjet Parku besplatan.


– Mislim da bi trebali pokušati zadržati da i dalje ostane besplatno, ali svakako bi se moglo ovdje i organizirati puno raznih događaja, koncerata, recitala, dramskih predstava… Ovo mjesto je idealno za takve stvari.


Ali to bi netko trebao voditi?


– Tako je, trebalo bi zaposliti neku osobu koja će se o tome brinuti, koja će to voditi. Ja ne mogu, ne stignem misliti i o strategiji, izložbama, katalozima, svemu, a onda još i tome. Ako se nešto hoće postići, naravno.


Ima li ipak pomaka po pitanju čuvanja? Nadzorni sustavi danas više nisu ni tako skupi.


– To se svakako mora organizirati; pa danas su kamere stvarno jeftine, postoje zaštitarske firme, ima ih puno, nešto ćemo naći, nešto moramo naći, ali to je, recimo, trošak koji nije bio predviđen ugovorom od prije dvadesetak godina.



Slaganje tima


Koji su potezi Zaklade dalje? Čekaju se rezultati izbora u Zagrebu, ali na čemu se radi ovoga trenutka?


– U svakom slučaju uvijek se radi na etabliranju, traženju ljudi koji će se time baviti. Imamo nukleus od pet-šest ljudi koji će voditi zakladu i svoje sektore. Direktor je Robert Kavazović, koji je iz struke, veliki erudit, čovjek s tri fakulteta, sjajan i s velikim iskustvom.


Njemu su poznati svi problemi, dobro se razumijemo i mislim da ćemo odlično surađivati. Tu je onda i Ivan Mitić, koji će se baviti izlaganjem i plasiranjem Džamonje ponovno u Europu. On ima galerije u Beogradu i Zürichu, ima krasnu zbirku Džamonje koju je lovio po europskim aukcijama.


Također moramo početi čeprkati po europskim izvorima, pogotovo za prostor oko Parka, jer tu je sprega turizma i kulture daleko najprofitabilnija, tu se dobivaju ogromna sredstva i to je jedan od ciljeva, načina na koji bi se vodila Zaklada.


Jer ova zona sad se razvija, Rovinj se razvio, sve više ima ponude od pet zvjezdica, a gosti koji dođu zahtijevaju i takvu ponudu, jer možeš ti dati mir, tišinu, prirodu i to, ali to nije dovoljno. Evo ja sam sada tu prvi put cijelu godinu i vidim probleme.


Dobro, sad je korona pa je zbog toga dosta toga zatvoreno, ali bez obzira na to, fali da se to područje digne i da se dade nešto što je trajnije od ta dva-tri ljetna mjeseca. I Europa hoće da se turizam tako razvija što više; dosta je masovnog turizma i problema koje donosi tih ljetni nekoliko mjeseci. To nam je jedan veliki program, tražiti ta sredstva, vidjeti što sve ima, a ima puno toga.


Time će se vjerojatno baviti Snježana Herak.


Uz ljude koji su zaposleni, postojat će i čitava jedna grupa ljudi koji neće biti na plaći ili u Upravnom odboru, ali će biti u tijelu prijatelja Zaklade i oni će raditi na njenoj promociji.



Umjetnost kao posao


Otvorimo temu načina na koji je radio vaš otac. Vi ste ga pratili izbliza pa su nam zanimljivi vaši uvidi. Koliko sam shvatio, Dušan je svoje monumentalne spomenike radio u više faza. Počevši od skica, pa maketa, pa tek onda izrade u punoj veličini. Volio bih da nam to malo približite.


– Duško se inspirirao svojim vlastitim radovima, reagirao bi na njih, što bi ga povuklo u nešto novo. To nikako nije nova metoda; svaki malo bolji umjetnik ju je koristio. Murtić, recimo, tako da nije tu Duško bio jedinstven.


Osim toga on je radio cijeli život, imao je tu jednu svoju disciplinu. Za umjetnike te generacije biti umjetnikom značilo je ići na posao. Oni su svaki dan ujutro odlazili u svoje ateljee, pa tamo bili do ručka, onda se vraćali popodne, navečer.


To se šljakalo svaki dan, cijeli dan. I družilo se, naravno, uvijek je bilo vremena i za druženje, popilo bi se piće s prijateljima, netko bi navratio na kavu. Ali ipak je to bila velika šljaka, analiza prijašnjih iskustava i definiranje nečeg novog. Nešto bi ga inspiriralo i odvelo na neki novi put.


Do zadnje faze u proizvodnji monumentalne skulpture, on bi bio prilično siguran u njen konačni oblik, jer bi do toga prošao puno faza i eksperimenata. Ali eksperimenta u toj zadnjoj fazi nije bilo, je li tako?


– On je išao tim sigurnijim putem. Krenuo bi od crteža. Svako jutro je crtao, kasnije se možda to malo promijenilo, pa bi uzeo neke dane kada bi crtao, a druge dane bi radio u ateljeu, ali sigurno je najveći dio svog života ujutro crtao.


Onda bi od toga izabrao dva-tri crteža koje bi pretvarao u tri dimenzije. Bilo bi to veličine od 10 do 15 centimetara, ne veće. Kada bi to modelirao, gledao bi koliko je dobro, i ako je bio zadovoljan, skulptura bi išla dalje, povećavala bi se, radila bi se komorna skulptura, recimo, do metra. Tek nakon toga išao je u punu veličinu.


Jedna takva skulptura nije jeftina i teško se svakome pomiriti s time da se bacaju hiljade eura u eksperiment koji možda neće uspjeti, samo da bi se vidjelo hoće li uspjeti ili ne.


Pretpostavljam da čuvate te manje skulpture, odljeve, crteže…?


– Skoro 30 godina skupljam tu bazu podataka, kataloge, publikacije, originalne negative… Recimo skupili smo negative koje smo našli još na staklu, od starih fotografa, imamo moje negative, puno materijala, tako da smo uspjeli skupiti katalog od skoro 4.000 djela.


On je inače skupljao svoje najbolje stvari i čuvao ih za muzej, da budu u toj donaciji za koju se već više desetljeća u Zagrebu ne mogu dogovoriti što bi i kako. Ali jasno je da nije lako za kulturu potrošiti veliki novac.



Nije me štedio


A kako je bilo odrastati uz tako veliku umjetničku osobnost? Kakav je bio kao otac, privatan, obiteljski čovjek?


– Bolje me ne pitajte (smijeh). A bilo je, pazite… to ti daje mnoge privilegije, koje rijetko tko ima, ali s druge strane je i veliki, veliki napor. Dobiješ neprijatelje koje ni ne poznaješ, ne znaš ni zašto su ti neprijatelji.


Jer tko zna kome se, kada i zašto zamjerio. A opet s druge strane, ako te zanima umjetnost, a mene je zanimala, imao sam tu kreativnu žicu pa sam profitirao. Ali ako nekoga to ne intreresira, onda gubi, sigurno.


Meni je puno značilo da se mogu kretati u toj stvaralačkoj atmosferi, puno sam stvari vidio i shvatio, da ako se hoću time baviti, samo vrh dolazi u obzir, nema kompromisa, nikakvih; trebaš kreirati sustav vrijednosti po kojima ćeš živjeti i stvarati.


Kako je Dušan gledao na vaš rad, vaše fotografije, dizajn, jeste li razmjenjivali iskustva, kritike, poglede…?


– To smo uvijek radili i jedan i drugi kad bismo nešto napravili – prvo bismo to pokazali jedan drugom, bili smo si prva publika i kritika. I bogami nije me štedio! Ali sva mu je kritika uvijek bila na mjestu, direktna, kreativna, a ne maliciozna.


Sve što je uvijek govorio, dobro je govorio, tako da je meni to bio dobar orijentir za put kojim trebam ići, jesam li ili nisam na putu da dostignem to nekakvo savršenstvo, originalnost. Ali problematika koja je mene zanimala u umjetnosti razlikovala se od njegove, tako da se ja nisam latio tri dimenzije.


Studirao sam arhitekturu, ali to ne zato da bih studirao trodimenzionalnost kreiranja, nego da bih znao postaviti projekt, da bih naučio kako ga razviti, kako mu zadati temu i kako ga uopće razraditi. Bez obzira je li to knjiga, zgrada, interijer, postav izložbe, uvijek je iz tog iskustva i ta škola me naučila kako raditi.


Ja sam inače bio na svim postavama Duškovih izložbi od malih nogu, gledao sam ga kako radi i imao sam svoje kritike. I uvijek su me pitali mnogi koji su surađivali s njim za mišljenje. Ne bi me pitali da me nisu uvažavali. S Duškom sam vrlo konkretno razgovarao, i on nikada nije omanuo da mi pokaže nešto što je napravio, da se pohvali.


Ali vas, dakle, nije zanimala toliko trodimenzionalnost, skulptura?


– Ma čak nije da me nije zanimala, nego sam se toga klonio (smijeh), da nismo jedan drugom pod nogama. Ja sam se više bavio slikarstvom, a kao kompromisom sam se veći dio svog stvaralaštva bavio fotografijom.


Nije to baš lako bilo, tu, recimo, pretpostavljam, da nisam bio sin Dušana Džamonje mislim da bih puno više izlagao. Neki put to mi je sigurno bio hendikep.



On to zaslužuje


Uspijevate li se sada, uz brigu o Zakladi i o Dušanovoj ostavštini, baviti svojom umjetnošću?


– Da, svaki dan kuham (smijeh)!


Pa da, koliko sam upoznat, vi ste ozbiljni istraživač kulinarstva, koje vas zanima više od pukog uživanja u jelu. I tome pristupate studiozno?


– Na isti način, istom energijom. Ne, šalim se, radim i knjige i bavim se dizajnom, ali nažalost angažman oko Duška mi ne ostavlja previše vremena. Ali ja mislim da on to zaslužuje primarno kao umjetnik, ne kao moj otac.


I to me sprečava da radim svakodnevno. A ovdje u Istri apsolutno sam ispunjen iskustvom življenja, u tom ambijentu koji je magičan, fantastičan. Autorska kreativnost kojom je to napravljeno je, Englezi bi rekli, »overwhelming« (nadmoćno impresivan, op. a.), tako da bih se sasvim sigurno puno radije bavio slikarstvom na izvedbenoj bazi.


No dobro, to ne mogu, ali ovo je užasno važno po mojem mišljenju, puno je energije s Duškove strane u to uloženo, a i on je neke stvari pretpostavljao, mislio je da mu je narod dužan to napraviti, Republika, Grad.


Ali već odavno nikome skulptura nije toliko važna, mi nismo bogati da bi nam kultura bila na prvom mjestu, ipak je to nekakav elitizam, a populizam je nešto drugo. Znam da je teško svakom političaru koji računa na neki reizbor podmetnuti leđa i donijeti odluku, potpisati neko ozbiljno financiranje u kulturi, to je normalno.


Ali tako sam i došao do tog koncepta oko kojeg je nastao taj famozni Blok 19, koncept koji nakon potresa pokazuje smjer kojim bi trebalo ići.



Autorsko i moralno pravo


Kakva iskustva imate s krivotvorinama Dušanovih radova? Znam da ih je bilo.


– Što se tiče Duškovih radova, toga nema puno. Recimo, njegove crteže je jako teško krivotvoriti, jer je upotrebljavao neke svoje tehnike koje je izmislio, koje nije baš jednostavno ponoviti, ako baš doslovno ne znate o čemu se radi, a to nije nikome pokazivao.


To smo malo držali i u tajnosti, koliko smo mogli. A taj potez perom i rukom toliko je savršen da je teško naći nekoga tko bi to bio u stanju replicirati. Napraviti crtež u tušu jako je teško, to nije ulje koje možeš korigirati pa ako si nešto napravio pretamno, možeš to uvijek posvijetliti, dodati preko toga i kao da ničeg nije bilo, međutim tuš, akvarel, to ne.


Zamislite crtež od tri metra s metar i pol koji on crta u tušu bez pogreške, svaki potez je na svom mjestu. To je, ono – svaka čast!


Mislio sam primarno na skulpture.


– A po pitanju skulptura jako smo pazili gdje ih lijevamo, pa ni tu nije bilo većih problema. Bilo je tu i tamo nekih pokušaja da se nešto napravi, ali uspjeli bismo ih uloviti.


Postojao je nekad dio policije koji se bavio kriminalom falsificiranja, krijumčarenjem umjetnina, ali nažalost više ih nema. Ponekad i kad dođemo na sud on ne zna što su autorska prava, originalnost, umjetnina, itd.


Kad smo kod pitanja autorskih prava, ima li što nova u slučaju s, po vama, neovlaštenim snimanjem videospota Damira Kedže ispred riječke džamije, projekta vašeg oca?


– E to je apsurd naših zakona! Da Dušan Džamonja uzme snimati film o sebi od pet minuta, koji bi prikazao na televiziji po cijelom svijetu, i da za pozadinu uzme muziku od Kedže i nigdje ne napiše da je to Kedžo, ne plati nikome ništa, ne bi prošlo pet minuta, a stigla bi prijava za povredu autorskih prava.


Pet minuta, ne bi došlo ni do suda. Kada to Kedžo napravi, onda ništa. Jer to nije javna zgrada koja se slučajno pojavila u kadru, njemu džamija služi kao vizual, a taj spot je prikazan u cijelom svijetu, gledalište se broji milijardama, a on nigdje nije napisao da je to džamija i da je njen autor Dušan Džamonja. Dakle uzeo je nešto za što nije pitao dozvolu.


Naravno pitao je Džamiju, ali se morao javiti i nama, kao nosiocima autorskih prava.


No i naši neki stručnjaci za autorska prava govore pak da je unutar nekih limita to dozvoljeno. Tako da možda ja i nemam osnovu za tužbu koju sam mislio da imam. No sasvim sigurno nespominjanjem autorovog imena nigdje, osnovno je autorsko pravo, t.j. moralno pravo, teško povrijeđeno.


I u kojoj je to sad fazi?


– A nikakvoj, nije nikad došlo do spora, samo je bilo pozivanja da se to sredi. Meni nije u interesu da ja sad idem zarađivati, čovjek neka radi svoje, super, neka promovira, neka radi, pjeva, ali opet s druge strane isti takav slučaj je i s nekim Mađarima koji su na internetu napravili nekakav light show od Podgarića.


To je upotreba djela koje je zaštićeno, a eto ima spot koji se vrti normalno, nisu ga nikad skinuli. Mi smo protestirali, ali ne zna se ni tko ga je napravio, ne zna se koga bi se tužilo.