Grčki zaštitnik kazališta pomalo je »bezbožni bog«, Dioniz, a njegova festivalska svečanost od najranijih je vremena uključivala polemički odnos i prema sebi i prema drugim bogovima kroz natjecateljski program paralelno dramskih i glazbenih predstava, baš kao i »roštiljade« (ne samo ponudu žrtvenog mesa bogovima nego i građanima), bogate vinske gozbe, jednako kao i takozvane »procesije časti« za pojedine uglednike, a ne zaboravimo ni »izložbu robova« za prodaju i različita sportska natjecanja.

To znači da je festival bio i ostao epicentar mediteranske kulture. Istovremeno sveta, kritička i tržišna manifestacija na kojoj se određuje što neka kultura smatra vrijednim pojačane pozornosti i slavlja.

Može se reći i da je festival oduvijek funkcionirao kao forma otvorenog banketa, ali ništa manje i kao mjesto u kojem kultura otvara svoje najprovokativnije, najbolnije točke daljnjoj raspravi – i to u okrilju sigurnosti svenarodnog slavlja.

redstava “Ubu ovo ono”

U suvremenom kontekstu većina ljetnih festivala zadržala je samo tržišnu dimenziju okupljanja radi zarade, ponekad i radi daljnje financijske podrške ionako etabliranim državnim institucijama (na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Splitskom ljetu nastupit će prvaci državnih kazališta i eventualno studenti državnih dramskih institucija, čiji cilj nije revizija, nego utvrđivanje društvenih vrijednosti).

No postoje i festivali nezavisne scene, kao zadarski NOSI SE umjetničkog ravnatelja Jure Arasa, koji sustavno propituju i odnos prema bogovima (kao što smo rekli: primarna antička tema) i odnos prema autoritetima i odnos prema umjetničkom stvaralaštvu. Ove godine NOSI SE je uistinu dionizijski spojio glazbeni program pod nazivom »Derivat« s programom dramskih predstava, čak i programski inzistirajući na tome da njihov rokerski pristup donosi sa sobom kazalište koje ne robuje uvriježenoj socijalnoj, političkoj i umjetničkoj »zakopčanosti« javnih priredbi. Rampe su se prelazile na razne načine, a čitava je jedna predstava bila posvećena takvozvanoj kontrakulturi »zajedničkog dvorišta«.

Zakletva na rokenrol

No počnimo od samog otvorenja festivala i zakletve koju su u ime festivala pročitali Jure Aras (umjetnički ravnatelj i producent) i Zrinka Džoić (organizatorska i produkcijska voditeljica): »Nervozom koja raste jer je naša (re)publika na marigini gotovo lustrirana općim metežom prenormiranosti, konformizma, turizma i kapitalizma/ Mi, nevidljiva scena, ne okrećemo glavu, ne okrećemo drugi obraz/ Ne okrećemo janje na ražnju./ Mi okrećemo vlastitu svijest pa rokamo i rolamo dok ne pukne opna slobode u nama. Dok ne pukne dan./ Uzimamo rokenrol kao vodič kroz naše težnje za kreativnom slobodom. Istom onom slobodom na koju su se prijetvorno pozivali/ i predsjednik na inauguraciji i patrijarh na arhijerejskoj liturgiji./ Al’ njima se ne vodimo – samo čisto srce i ničeg se ne boj.« Kad jednom doživimo da ovu zakletvu pročita i aktualna ministrica kulture ili zadarska pročelnica kulture, znat ćemo da državna i gradska administrativna tijela zbilja postoje radi umjetnika (kako bi i trebalo biti), a ne obrnuto, radi birokratskog »kontroliranja« i zatiranja umjetnosti u ime stranačkih priredbi, kao što ćemo znati i da Ministarstvo podržava upravo živi puls stvaralaštva, a ne samo skupe okove i uzde za umjetnike.

Ovu zakletvu shvatila sam stoga kao performans koji je možda vremenski trajao nekoliko minuta, ali odjeknuo je kao dalekosežan te iznenađujuće politički i umjetnički važan. Zašto bi NOSI SE šutke pristajao na financijsku marginalizaciju – i to samo zato što nije još jedan prazni obalni dernek, nego upravo stjecište kritičkog poimanja teatra? Zašto bi se Jure Aras pravio da je posve normalno da Zadar financira pseudoturističke manifestacije, ali ne i nezavisnu kulturu?

Zašto čak i sam opstanak ovog festivala uvijek iznova ovisi o pretežito volonterskom radu njihova autorskog tima, a ne o stabilnim javnim prioritetima lokalne kulturne politike?

Na katastrofalno organiziranoj izložbi Banksyja u zadarskoj Kneževoj palači ove sam godine doživjela i da se u prostoru izložbe paralelno odvija i narodnjačka svadba, tako da su posjetitelji izložbe i uzvanici slavlja doslovce dijelili isti prostor, što je vrlo zorna slika kako zadarska službena politika razumije i vodi svoju kulturu.

Evo, imamo Banksyja kao umjetnika koji napada kapitalizam svim sredstvima, ali mi ćemo ga kupiti i prodati kao i bilo kakvu drugu kapitalističku robu, a k tome i prostorno podijeliti s pijanim svatovima.

Ne samo da je stoga Arasova zakletva Zadru potrebna, nego Zadra nema bez Arasove nezavisne scene. Grad se, naime, utemeljuje na mogućnosti samokritike, koju mu je u zapadnom kulturnom krugu oduvijek jamčila upravo umjetnost.

Dvorište Mate Škugora i Loua Reeda

Prvi je festivalski dan obilježio razgovor s Matom Škugorom i promocija njegove knjige »Glazba za žedno uho« (Zagreb: Rockmark, 2022.). Škugora već dvadeset i pet godina poznajemo kao jednog od najistaknutijih hrvatskih glazbenih post-punk skautera, promotora i umjetničkih producenata ovih prostora, kao »kulturtreger« koji je najprije unaprijedio i transformirao KSET kao glazbenu pozornicu, a zatim ustanovio i programirao festivale kao što su N.O. Jazz, Super uho i Terraneo.

Vrlo malo producenata napiše knjige o svom umjetničkom pozivu, kako su istakli voditelji razgovora Tomislav Brlek i Nenad Pepić, ali upravo se na primjeru Škugora vidi koliko je za produkciju glazbenog događaja bitna ne samo glazbena erudicija, nego ideja vodilja za kakvim točno događajem zvuka producentski tragamo, kao i imamo li povjerenje u svoje unutarnje vizionarstvo.

Na svim razinama, Škugor ostavlja dojam rizicima otvorene autorske osobnosti, pri čemu je slušanje glazbe na njegovom primjeru apsolutno shvaćeno i kao vrsta glazbenog suautorstva (to vrijedi i za producenta i za publiku). Isto je tako zanimljiva i Škugorova dosljedna vjernost javnom uspostavljanju laboratorija zvukova i njihovom promoviranju; naglasak nikako nije na pukoj zaradi od prodaje ulaznica za koncerte ili na dizanju zarade od prodaje pića za šankom.

U scenskom nastupu Škugor djeluje i kao skromna i topla osobnost, radikalno svjesna da svojim radom stvara i prostore kulturalnog zajedništva, čije uspostavljanje mnogim mladim ljudima znači i mogućnost alternativne glazbene edukacije. Zbog toga i njegov rad i njegovo pisanje paralelno dokazuju koliko samo jedan čovjek može napraviti za čitavu jednu kulturu, pod uvjetom da je pred nama dosljedni vizionar.

Već sama činjenica da mu je poklonjena uvodna riječ na festivalu NOSI SE donijela je i publici osobiti entuzijazam i kritički zalet, koji nas vraća na činjenicu da su festivali i određene »mašine časti«, koja podjednako i danas i u doba Dionizija prati hrabre, a ne poslušne.

U dvorištu Lutkarskog kazališta prvog je dana odigrana i predstava Saše Božića »Walk on a Wilde Side«, formalno zaokupljena politikama queer-tijela u kontekstu klupske glazbe i plesa, ali dramaturški vrlo slabo razrađena. Publiku je ipak privukla izvođačka predanost Viktorije Bubalo i Borisa Barukčića, uprizorenih u jednosatnom klinču međusobnog navlačenja, nošenja, naslanjanja i naguravanja. Lou Reedova pjesma »Walk on the Wild Side«, puštena u originalnom obliku na početku izvedbe te kasnije varirana u miksevima industrijskog zvuka, zbilja je legendarna posveta trans-zajednici i njujorškoj sceni Andyja Warhola, jednako kao i inkluzivnosti New Yorka kao queer-grada koji na neki način već stoljećima drži protutežu konzervativne Amerike. No domaći redatelj Saša Božić zapravo ne ulazi u poetiku i politiku ove pjesme, umjesto toga ostajući zaokupljen nemogućnošću emocionalnog kontakta, realiziranog u situaciji punog fizičkog kontakta dvoje performera.

Na valovima novog zvuka i stare dogme

Drugog dana festivala uprizoren je i razgovor sa Zoranom Stajčićem, urednikom portala Ravno do dna (inače dugogodišnjim glazbenim novinarom, aktivistom za prava glazbenika i glazbenikom po obrazovanju), koji je vodila Maja Milin (zaslužna za cijenjenu radioemisiju Urbofon).

I ovdje smo mogli čuti kritiku glavnostrujaške hrvatske glazbene industrije i razloge za pokretanje vrlo uspješnog Stajčićeva alternativnog portala koji piše o glazbi. Tema je bila i »Nevidljiva scena«, jedinstvena emisija s Vida TV-a, koja promovira nove bendove i donosi vijesti s hrvatske nezavisne glazbene scene. Opet, za mladu publiku u gledalištu dvorišta Lutaka razgovor je donio niz iznimno inspirativnih ideja i informacija o tome kako funkcionirati protiv sistema ušutkavanja umjetničke razlike.

U Kazalištu lutaka zatim je odigrana i nagrađivana splitska predstava »Tako nam Bog pomogao« Hrvoja Korbara, osmišljena prema tekstovima Borisa Dežulovića. Kao vjerna Dežulovićeva čitateljica nisam baš sigurna koliko se ovaj kazališni projekt naslanja na svoj deklarirani predložak, Dežulovićevu knjigu »Summa atheologiae« (Rijeka: Ex Libiris, 2019.), tim više jer na sceni susrećemo izrazito patrijarhalnog boga u papučama, njegovu usplahirenu ženu Mariju i nadasve uplašenog sina Isusa.

Doduše, s tobožnjim preokretom očekivanja navedenih uloga, jer sve se troje božanskih autoriteta em međusobno svađa em višestruko zgraža (Mariju i anđela Gabrijela igra muški izvođač, Stipe Jelaska) nad time što je s njihovim učenjem napravila suvremena, neobuzdano materijalistička Hrvatska.

Troje glumaca (Stipe Radoja, Stipe Jelaska i Donat Zeko) borave u prostoru jake fizičke groteske koja zbilja nasmijava publiku, s time da su i kič same pozornice i stereotipi koje predstava servira šakom i kapom mnogo bliži pučkom teatru koji se mahom igra u korist Crkve, nego ateističkom teatru.

Kao redatelj, Korbar se jako trudi dopasti publici koju Dežulović kritizira, održati joj bukvicu – ali tako da se nitko ne uvrijedi. Osim toga, nastoji se podržati i kršćanske vrijednosti (ljubavi, opraštanja, duhovnog bogatstva), ali tako da ipak ispadne da Židovi nisu jedina religija koja ima smisla za humor oko vlastite dogme i njezina iznevjeravanja.

Evo i nas iz kršćanskog kulturnog kruga; mi se isto znamo smijati sami sebi. Upitno, usporedimo li humor ove predstave s nesmiljenošću višemilenijski autoironijskog židovskog humora. Rasprava nakon predstave (u kojoj su sudjelovali, uz vašu kritičarku, novinarski kolege Igor Ružić i Mladen Bićanić te filozof i teolog Marko Vučetić) također je dovela do pitanja postoji li uopće, od Dionizija do danas, kazalište koje je do kraja sekularno. Ili uvijek negdje u blizini lebdi gorki i ambivalentni osmijeh Dioniza.

Ratne devedesete i njihova Barbie

Trećeg dana festivala odigrana je Kunstova predstava »Sloboština Barbie« u režiji Natalije Manojlović. Rekla bih da je ova glazbena drama (glazbu supotpisuju Ivana Đula i Luka Vrbanić) ujedno i kritički najprovokativnije kazališno djelo ovogodišnjeg festivala NOSI SE, jer kroz prizmu dječje igre troje izvođača (Damir Klemenić, Maja Kovač i Amanda Prenkaj) pratimo kako točno djeca na pragu puberteta stvaraju svoj »bolji svijet«, svoje kuće lutaka i kako preuzimaju idealne vrijednosti »uspješnog života« iz lutkarskih kataloga, pogotovo u kontekstu ratnih devedesetih, zračnih uzbuna i početka uspostave kapitalizma kao dominantne državne ideologije u Hrvatskoj. S napomenom da neka djeca nikad ne izađu iz puberteta… Autorica Maša Kolanović nije napisala samo roman o odrastanju i o projekcijskoj moći jedne samosvojne lutke, nego i tekst koji pruža različite vrste otpora »jednostavnom« tumačenju dječje igre.

“Sloboština Barbie” je kritički najprovokativnije kazališno djelo ovogodišnjeg festivala

I u samoj se predstavi igra pokazuje kao prostor nasilja, kaosa, disonantnih situacija, jakih projekcija, straha, međusobnih fascinacija koliko i međusobnih okrutnosti. Igra nikada nije bezazlena. Recimo, »imati originalnu Barbie« ima čitav niz klasnih konotacija (biti bogat), dok imati razne kopije ove lutke podrazumijeva vaš vjerojatno trusni financijski teren.

Nakon predstave razvio se možda najživlji razgovor s publikom o tome što nam sve otkriva dječje »oponašanje« odraslih i njihovih vrijednosti, kao i dječje hotimično i nehotično ismijavanje i roditeljskih i komercijalnih obrazaca identifikacije. Za razliku od predstave »Tako nam Bog pomogao« koja je konzervativna u svojem izvođačkom postupku, »Sloboština Barbie« donosi izvođače koji su za potrebu izvedbe naučili svirati električne gitare i bubnjeve, a pristali su i na to da dječjoj igri pristupe bez ikakve sentimentalnosti.

U razgovoru o predstavi sudjelovala je i autorica teksta i glumci, što je otvorilo i niz pitanja adaptacije i režije, zanimljivo uz obostrano uvažavanje razlika koje žanrovski nameću tekst romana i izvedbena situacija pozornice. Srazu predloška i glumaca po mišljenju svih uključenih najviše su pomogli duhoviti songovi.

Glumačko dvorište

Posljednja predstava festivala »Ubu ovo ono« redatelja Dražena Krešića i dramatičara Vida Leža jako šepa u (naivnosti) adaptacije i jedva prolazne kvalitete teksta, ali zato okuplja sposobnu glumačku družinu, spretnu u raznim vrstama situacijskog humora i fizičkog gega. Ako ste ikada vidjeli Histrione Zlatka Viteza, odmah će vam biti jasno o čemu govorim. Pokretna kola, kvazirenesansni kostimi, stendaperska obraćanja publici.

Ovdje doduše nema Vitezove stare glumačke ekipe, ali zato dobivamo nove pučke zvijezde: Domagoja Ivankovića, Igora Jurinića, Marušku Aras, Luku Kneza, Teu Harčević i Gorana Vučka. Dvorišna igra u stilu commedije dell’arte počinje pod punim danjim svjetlom. Dijele se čašice s prstom rakije. Jako mrštenje, kompulzivno smješkanje i pojačano zbunjeno treptanje odmah nas suočavaju s glumačkim maskama umjesto lica, kao i sa stereotipima umjesto uloga. Što se samog zapleta gotovo dvosatne predstave tiče, unutar vrlo kompetitivne družine glumaca u tijeku je stalna borba za voditeljsku moć i uloge, a glavni je zaplet melodramatski: tko će i kako osvojiti glumicu po imenu Maruša (ovdje u izvedbi Maruške Aras).

Nema tu puno interesa za Jarryjeva »Kralja Ubuja«. Jedino glumac Domagoj Ivanković kapitalizira Ubujeve stalne jezične pogreške, kao »htjeli su me flundrat«, »bježancija« ili »svanjegšeno«. Ali ostalo je geg humornog zvuka, burlesknih padova, mnogobrojne galerije kreveljenja. Glumački je najzanimljivija Tea Harčević koja tiho i stidljivo mrmlja sebi u bradu replike svih izvođačkih kolega, ali inače samo nastoji prenijeti povijesne podatke o Jarryjevu komadu.

Pravi majstor fizičke komike Luka Knez, posebno u sceni u kojoj igra marionetu od krvi i mesa koju na svojim koljenima pokreće drugi glumac. Predstava završava didaktički, apelom za suradnju i zajedništvo.

Kako sam je već gledala ranije u Zagrebu, u dvorištu Teatra &TD, u drugom mi se gledanju učinilo da predstava dobiva na šarmu i kvaliteti upravo zato što je sve više prepuštena glumcima, a oni točno osjećaju gdje treba »pokrpati« rupe u tekstu i kroz razgovor s publikom uspostaviti izvedbeno savezništvo. Zbog ogromnog truda koji čitav ansambl posvećuje publici, ne samo prateći njezine reakcije ili tražeći njezine povremene fizičke asistencije, »Ubu ovo ono« dobiva neobičnu kvalitetu živog uličnog teatra koji najviše od svega ovisi o osobnostima izvođača i samih gledatelja, njihovoj zajedničkoj otvorenosti prema scenskoj igri i burleski, pomažući da predstava postane i sve opuštenija i sve dinamičnija. Zadarska publika svakako ju je ispratila dugotrajnim aplauzom.

Dioniz u dvorištu Lutkarskog teatra

Četiri dana festivala NOSI SE prvenstveno su odali počast kritičkom, prevrednovalačkom mišljenju i na glazbenoj i na dramskoj pozornici. Tko god je jednom došao na festival, nastavio mu se vraćati. Broj ljudi u dvorištu stalno se povećavao. Publika je rado ostajala i na razgovorima nakon predstava, višekratno i s puno elana uživajući u padu rampe između glumaca i gledatelja. Opet smo se uvjerili da Dionizove vrline inkluzivnosti i demokratičnosti nisu samo formalne – tamo gdje one vladaju, mogući su i razni oblici političke otvorenosti, kao i stilskog eksperimenta.

Šteta što je NOSI SE jednokratna pojava, a ne program koji bi trajao tijekom čitave godine. I da se vratim otvorenju festivala: da, puno smo zakletvi već čuli od kulturnih i državnih službenika oko toga da će svi oni zbilja raditi u našem interesu. I mnogo smo se puta uvjerili u lažnost ovih zakletvi. Veliki je uspjeh profesionalnosti da nas Arasov festival i njegova zakletva ne obmanjuju: svejedno zovemo li otpor društvenim lažima rokenrol, ili ga zovemo kritika, ili bunt, ili revolt ili nove Dionizije, u svakom slučaju riječ je o moćnom kulturnom lijeku koji nam svima vraća povjerenje u javnu – našu, demokratsku, zajedničku – stvar.