DRAGAN RUBEŠA O FILMU

NEW YORK, NEW YORK Scorsese susreće Fran Lebowitz: “Pretend it’s a City”

Dragan Rubeša

Možda ih je pandemija spriječila da se češće susreću u gradu koji je za Scorsesea poput Lebowitz bio i ostao – New York, New York. U tom istom New Yorku u kojem se susreću jedan Talijan i jedna Židovka.



Mogli bismo je opisati kao ekscentričan spoj Dorothy Parker i George Sand. U Levisicama, kaubojskim čizmama, muškom odijelu, savršeno krojenim košuljama i naočalama od kornjačevine. Obožava New York, kad bismo parafrazirali Woodyja Allena (šifra: »Manhattan«). She adores New York. Iako je u taj isti New York pala s planete New Jersey.


One iste koja je bila prirodni habitat legendarnih Sopranosa. Riječ je o njujorškoj ikoni Fran Lebowitz. Doduše, androgina Lebowitz bliža je Martinu Scorseseu nego Davidu Chaseu, iako oba sineasta obožavaju mafiju. U Scorseseovu »Vuku s Wall Streeta« pamtimo je po cameo ulozi sutkinje Samanthe Stogel, koja je u onoj hrpi likova bila gotovo neprimjetna, ali i po sličnoj ulozi Janice Goldberg u TV-seriji »Zakon i red«. Warhol ju je angažirao kao kolumnisticu u »Interviewu« (šifra: »I Cover the Waterfront«). Iako je na tim istim dokovima New Yorka oduvijek promatrala vlastiti židovski identitet u kulturalnom diskursu, ali nikad religijskom, jer je u jednom intervjuu navela da je postala ateistkinja sa 7 godina.


Obožavala je Jamesa Baldwina, koji je snažno utjecao na njezinu spisateljsku karijeru, iako sebe opisuje kao osobu koja nema mobitel, računalo ni Netflix, dok joj iPhone služi tek da bi nazvala Uber. U dijalogu s najboljom prijateljicom Toni Morrison prisjeća se da joj je potonja kazala da ne bi mogla živjeti bez pisanja. Martin Scorsese ju je upoznao na tulumu u povodu 50. rođendana Johna Watersa. Doduše, Lebowitz priznaje da je veća partijanerica od Scorsesea, jer bi ta ikona ludih noći u Studiju 54 u protivnom napisala više knjiga nego što je Scorsese snimio filmova.




Scorsese joj je još 2010. posvetio sugestivni doks »Public Speaking«, u kojem ona navodi kako je njezina književna agentica dobila ponudu od stotinu tisuća dolara za knjigu koju Lebowitz još nije napisala (»Mislim da sam mogla namaknuti još veći iznos«, kazat će Lebowitz). A u devedesetima će joj se dogoditi spisateljska blokada iz koje nikad nije izašla. Iako se prometnula u jednu od pionirki stand-up komedije u zoni Villagea.


Povijest umjetnosti


Tada je kazala da »nitko od onih koji znaju pisati ne vole pisati, dok oni koji obožavaju pisati ostaju zauvijek prikraćeni«. S jednom iznimkom. Iako je Lebowitz mrzila izraz »lifestyle«. Kad je gradonačelnik Bloomberg zabranio pušenje u njujorškim restoranima, Lebowitz mu je poručila: »Znate kako se zove situacija u kojoj intelektualci za stolom pričaju, piju i puše? Zove se povijest umjetnosti«. Prisjeća se i trenutaka u kojima se njezin prijatelj toliko prežderavao u restoranima njujorške Kineske četvrti da bi mu njihovi vlasnici aplaudirali dok bi hodali njezinim ulicama. Taj prijatelj bio je legendarni džezer Charlie Mingus. No, Lebowitz se prisjeća i odlazaka na boksački meč Alija i Fraziera u Madison Square Garden u društvu Sinatrine zaručnice.


Zato se Scorseseova najnovija dokumentarna miniserija »Pretend It’s a City« od sedam epizoda, snimljena s pečatom sveprisutnog Netflixa, posvećena njegovoj voljenoj Fran Lebowitz, doima poput neke vrste sequela autorova doksa »Public Speaking«. No dok u »Public Speakingu« Scorsese koristi footage Sergea Gainsbourga, sada on koristi footage s njegovom kćeri Charlotte, ali i moderatore poput neizostavnog Aleca Baldwina, Spikea Leeja i Olivije Wilde. U tom istom doksu Lebowitz objašnjava zašto je New Yorkom hodala bosonoga, kako su to činile Charlotteina mama Jane Birkin i njezine vogueovske suvremenice poput Jean Shrimpton. S Lebowitz kao ultimativnom ikonom i ambasadoricom New Yorka, koja je njegovim avenijama hodala bosonoga uz dostatnu dozu smiješne mizantropije.


Moderna tragedija


Zato najluđi segment Scorseseova doksa otpada na oneliner u kojem se Lebowitz referira na modernu tragediju aplauza na jednoj umjetničkoj aukciji, kojoj režiser jukstaponira Christie’s footage, s Picassovom aukcijom koju prate partiture Alfreda Newmana iz Kosterova biblijskog spektakla s Richardom Burtonom i Jean Simmons (šifra: »Tunika«).


Jer kako to navodi jedan kritičar, Scorsese se u dokumentarnoj seriji »Pretend It’s a City« doima poput »filmskog sommeliera«, bilo da uranja u onu istu njujoršku knjižnicu koju sondira ekstraordinarni djedica doksa Frederick Wiseman (šifra: »Ex Libris: New York Public Library«), ili ulazi u zgradu njujorške burze. Jer, kako bi to kazala Lebowitz, »Jedino moraš shvatiti vlastite suvremenike«.


Da nije bilo te vražje COVID-19 pandemije možda bi Lebowitz i Scorsese proveli još jednu večer uživajući u projekciji raritetnog high-quality printa Kubrickova »Barryja Lyndona«. Možda bi uživali u »još jednoj projekciji prije ponoći i još jednoj nakon«, kako to navodi Scorsese. Možda ih je pandemija spriječila da se češće susreću u gradu koji je za Scorsesea poput Lebowitz bio i ostao – New York, New York. U tom istom New Yorku u kojem se susreću jedan Talijan i jedna Židovka. Jer, kako je to kazala Lebowitz u razgovoru s novinarom New York Timesa s osmijehom na licu: »Iako nisam Talijanka, već pripadam židovskoj radničkoj obitelji, između mene i Scorsesea postoji velika razlika – hrana je bolja u talijanskim kućama. Iako joj Scorsese odgovara da obožava košer.