LOCARNO Poput Džafara Panahija koji je u filmu nazvanom »To nije film«, kamerom bilježio vlastiti kućni pritvor, tako i naziv najnovijeg intimističkog komada belgijske redateljice Chantal Akerman koristi negaciju – »This Is Not a Home Movie« (To nije kućni video). A što je onda ako nije kućni video? Ono što je Akerman napravila u sedamdesetima s Jeanne Dielmann prateći njen rutinski briselski život domaćice na adresi 23, Quai du Commerce, to sada otprilike radi s vlastitom majkom, snimajući njenu briselsku svakodnevnicu, te simultano dajući publici šansu da »osjeti materijalnost filma i njegovo trajanje«.

Ponekad i sama Akerman ulazi u kadar. Ponekad je njena neinvazivna kamera tek puki promatrač, osluškujući majčine riječi. Ponekad snima majku dok pričaju putem skypea (»Zašto me snimaš?« – upita je majka. »Zato jer želim pokazati da u svijetu ne postoje distance« – odgovori joj redateljica).

Iako nas dugi uvodni kadar stabla na snažnom vjetru priprema na nekakvu bergmanovsku oluju (»Jesenja sonata«), odnos Akerman i njene kćeri krajnje je nježan i brižljiv, na što se referira i židovska poslovica koju autorica citira – »Ne moraš voljeti roditelje, ali ih poštuj« – iako će joj majka u jednom trenutku reći »Ne želim da svi čuju ono što pričas o meni«. Akerman uporno inzistira da joj majka »priča priču«, čak i onda kad joj baš i nije stalo  do pričanja jer ju je shrvala gripa.To je film koji govori o prisutnostima, u kojem kamera bilježi protok vremena. A odgovor uvijek leži u trajanju filmskog kadra, kojeg autorica povremeno razbija snimkama vožnje kroz pustinju koje traju beskonačno dugo.

Nemoguća misija adaptacije

Petnaest godina nakon »Nevjere« koju je snimio sa Sophie Marceau, poljski sineast s pariškom adresom Andrzej Zulawski vraća se režiji sumanutiji no ikad, krenuvši u nemoguću misiju adaptacije možda najekstremnijeg teksta u opusu Witolda Gombrowicza, čija je struktura krajnje nefilmična. Zato je njegov najnoviji film »Cosmos« više tijelo koje se napaja vlastitom kontaminiranom krvlju i drhti u febrilnim napadima, torzijama i neobičnim vizijama, bliži šamanskom deliriju.

U tom biološkom kaosu tijela u potrazi za ljubavlju ili drugom polovicom božjeg lica, Zulawski bilježi nasilje živog organizma, tragajući za najidealnijom točkom koju će probosti autorskom iglom, jer bol je sve što je tim tijelima preostalo (sjetimo se neponovljive Isabelle Adjani u njegovom kultnom tjelesnom hororu »Possession«).

Iako je nedavno izjavio da se umorio od »perverznih protagonista i odbojnih tema«, oni koji su pročitali Gombrowiczev predložak dobro znaju da u tu izjavu mogu povjerovati samo naivni. Zato je u »Cosmosu« praktički sublimirana kompletna autorova filmska prošlost, koja u isti mah priziva i najzreliju fazu Alaina Resnaisa, ne samo u liku Sabine Azeme, s bizarnim imaginarijem sastavljenim od obješenih ptica, ubijenih mačaka, deforniranih usana, umirovljenih bankara i fragmentarnih konstrukcija koje prizivaju Pasolinijevu »Teoremu«, iako je ovdje riječ o možda najispoliranijem autorovu komadu.

Heroj ili zločinac

Ovim malo je reći bizarnim filmom dominira prodorni pogled androginog Jonathana Geneta koji priziva duh mlade Jane Birkin, portretirajući neurasteničnog studenta prava koji se povlači u izolaciju šumske kuće da bi napisao svoj sofisticirani roman. Sve to kulminirat će maestralnom ali posve dezorijentiranom završnicom, pored koje se »Von Trier doima poput Georgea Cukora«, kako je to napisao kritičar Hollywood Reportera u svom festivalskom izvještaju.

Paralelna konkurencija Cineasti del presente donijela je i najnoviji komad ruskog (gruzijskog) redatelja Bakura Bakuradzea »Brat Dejan«. Iako je riječ o intrigantnom autoru (»Šuljtes«), njegova priča o srpskom generalu (glumi ga Marko Nikolić) koji se u bijegu od Haškog tribunala skriva u napuštrenoj kući u blizini TV tornja koji postaje jedini njegov kontakt s vanjskim svijetom, obavijena je dostatnom dozom ideološkog ambigviteta, iako se scene njegovih egzekucija nižu u flešbekovima. To je vjerojatno bio glavni razlog zbog čega se nije našao u programu Sarajevskog filmskog festivala, makar je riječ o temi koja na ovim prostorima ne može biti aktualnija.

U Dejanovu svijetu rat još nije završio, ali  se vanjski svijet brzo mijenja i stvaraju se novi savezi. No autor odbija psihologizirati junaka i hvatati njegove unutarnje demone. Oni koji mu pomažu smatraju ga herojem. Za druge je zločinac. Zvuči poznato? Ostaju tek duge tišine u klimi očekivanja i prijetnje. U krajoliku u kojem se još osjeća miris rata. No kad je Bakuradze na press konferenciji izjavio da je njegov film »film o sudbini«, dio novinara demonstrativno je napustio dvoranu.

Sudbina glumca

Puno bolji efekt proizveo je u konkurenciji prikazan novi film Igora Drljače »Čekaonica«. Iako je šteta da Drljača ne snima češće (»Krivina« mu je bila sjajna), u najnovijem filmu pozabavio se sudbinom glumca koji je u kultnoj »Audiciji« nasmijavao raju ulogom Mime (glumi ga Jasmin Geljo koji je u originalnoj kazališnoj postavi doista glumio lik Mime Šiš, ali i Rokija Mokroguza).

Sada on živi u Kanadi i sprema se za novu audiciju, konkretnije, za  ulogu policajca u nekoj uniformiranoj TV seriji, iako je zaposlen i kao čistač tvorničkog dimnjaka. Poput Ackerman koja koristi skype da bi razgovarala s majkom, tako i Drljačin junak zna da u svijetu ne postoje distance. No ratne uspomene počinju navirati kad ga angažiraju za ulogu u filmu na čijem setu redateljica urla »Can you put up Croatia road?«, dok  on i njegova filmska obitelj putuju hrvatskom obalom u »stojadinu«.