Matija Dedić, kompozitor i jazz pijanist. To što je rođen u obitelji glazbenika, što mu je otac Arsen Dedić a mati Gabi Novak, jamačno je u velikoj mjeri odredilo njegov profesionalni put. Klavir je, jednostavno, bio tu. Već s pet godina svira on klasičnu glazbu, putem otkriva sklonost jazzu, da bi nakon završene srednje škole otišao u Graz gdje upisuje jazz akademiju. Sva što dalje slijedi je niska uspjeha; uspješnih solo koncerata i projekata, uspješnih albuma, uspješnih glazbenih suradnji.

U njegovim vitrinama je više od trideset nagrada Porin, a zadnja nagrada s kojom se može pohvaliti je ona Hrvatskog društva skladatelja »Miroslav Sedak – Benčić« što ju je zaslužio za 25 godina umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj i svijetu. Povoda za razgovor uvijek poprilično, no ovaj put neka povod bude »Tajna vještina«. Tako se, naime, zove album jazz obrada pjesama Zlatana Stipišića Gibonnija.

Zašto Gibonni? Što ste to prepoznali kao svoje u njegovim pjesmama? Ipak su to, na prvu, dva različita svijeta, vaš svijet jazza i Gibbonijev svijet zabavne glazbe u najboljem smislu te riječi?

– S Gibonnijem radim jako dugo. Između nas postoji uzajamno poštovanje, a moja otvorenost i prema ostalim žanrovima nije nikakva tajna. Volim generalno kvalitetnu glazbu, a njegove balade koje su i pretežno moj izbor na CD-u nikako ne bih svrstavao u ladicu zabavne glazbe. Harmonijska struktura i sama melodija odabranih pjesama daju mi veliku podlogu za odlazak na glazbeno putovanje puno prostora i mogućnosti za pristup sličan klasičnom. Glazbe iz koje dolazim te sam na sličan način pristupio i posveti pokojnom ocu na albumu »Matija svira Arsena«.

I bez teksta

Što je na tom putu bio najzahtjevnije? Gibonnijeve uratke na koncu rese poetski tekstovi, a njih u obradama nema? Nema u onom klasičnom smislu, jer klavir tu itekako priča i govori?

– Upravo tako, u ova dva navedena slučaja mislim da sam uspio dokazati koliko je njihova glazba lijepa sama po sebi i bez tekstova koji su veliko obilježje opusa navedenih autora.

Za klavirom ste, kažete, 42 godine! Nevjerojatno zvuči ta brojka, no klavir se jednostavno morao dogoditi, zar ne? Uvijek je on bio tu negdje.

– Krenuo sam prema njemu s pet godina i morao se dogoditi. Vrlo sam sretan što mu i dan danas prilazim sa jednakom radošću kao i prije 47 godina. Divan instrument koji nikada do kraja ne možeš istražiti. U tome je i čar i ja u tome uživam, jer uvijek postoji nešto novo i tjera te na daljnji razvoj.

Zanimljiv mi je podatak da ste voljeli temu iz serije »Povratak otpisanih«, s njom pošli na prijemni ispit za glazbenu srdnju školu, ako se ne varam. Nema tu ni jazza i ni klasike, samo funk, ako već ne i kakvog buntovništva mladenačkog. Kako je ipak prevagnulo na jazz, na ozbiljno školovanja, na taj rudarski i zahtjevan glazbenički ‘posao’?

– Bila je to moja omiljena serija i možda je moje zaljubljivanje u naslovnu temu bio i znak da ću jednog otići u druge vode. No, klasična glazba je i dalje moja ogromna ljubav i inspiracija. U slobodnijim formama koje sam odabrao kao svoj glazbeni izbor, osjetio sam da mogu dati više. Mislim da najvjerojatnije nisam pogriješio.

Lijepi trenuci

No, vjerojatno je i to da nije bilo lako doći doma i obznaniti roditeljima da birate neki svoj, treći glazbeni put. Što je kazao Arsen, što Gabi, tko je bio podrška, a koga ste kupili vremenom i to fanatičnim radom?

– Puno sam puta ponovio da je majka dosta više podržala moj preobrat nego otac. Ali, i on je s vremenom postojao sve sretniji mojim prvenstveno predanim radom te kasnije i rezultatima kao i kvalitetom onoga što sam odabrao.

Volite govoriti kako dobra svirka, dobri albumi ovise o mnogočemu, o instrumentu, o glazbenicima koji su s vama na pozornici ili u studiju, energiji koja vas veže. Koji su to koncerti, koji projekti, koje suradnje koji se pamte, na kojima je baš sve bilo kako valja.

– Nebrojeno je bilo lijepih trenutaka ovih 25 godina. Znali su se događati u okolnostima za koje čovjek ne bi očekivao. Dakle i u opskurnim polu praznim klubovima, eventima, a nisu se često dogodili u najidealnijim uvjetima.

Majstor ste improvizacije. Laiku zvuči lako. Pri to mi pada napamet da vas pitam frustrira li katkad dojam da jazz ne dopire široko, da ljudi o njemu malo znaju, ili možda tako treba i biti?

– Na ovim prostorima ljudima jazz nikada nije bio najomiljenija glazba usprkos činjenici da je prije samo 10-ak godina otprilike, stanje ipak bilo bolje. Ali on je uvijek prisutan dok je puno drugih stvari samo prolazno.

Ne libite se ulaziti u razne kolaboracija, redom su to vrhunski kolege glazbenici ‘u igri’? Kako ih birate, na što pri tom pazite, čime vas privuku?

– Preduvjet svih kvalitetnih suradnji je taj da moj glazbeni pečat mora ipak mora biti prisutan. Većinom kolege koji me pozivaju za suradnju to znaju. Vjerujem da me upravo zbog toga i zovu da na svoj način probam dati vlastiti doprinos njihovim glazbenim vizijama.

Obiteljsko nasljeđe

Ako se uopće da gledati s distance, što vam je to, u glazbenom smislu, u amanet dala majka, a što otac? A što je ono samo vaše što što ste u sebi prepoznali i što razvijate i njegujete?

– Ono što je samo moje je to da sam improvizator što njih dvoje nisu bili. Od oca sam naslijedio seriozan pristup poslu i potrebu da se nekada i sam izrazim pred publikom, pri čemu mislim na solo piano koncerte, dok sam od majke naslijedio veliku sklonost većim formacijama i kolektivnoj svirci.

Kako jazzeri ‘stare’? Bivaju li emotivniji, vještiji, okreću se provjerenim formama ili kopaju dalje i dublje? Zapravo, da morate i možete složiti idealno ekipu glazbenika s kojim bi izašli na pozornicu tko bi u njoj bio?

– Naravno da s godinama dolazi određena zrelost koje se osjeća dok sviramo. Rezultat je to, naravno, i priličnog iskustva koje smo prikupili godinama. Vrlo je nezahvalno zbog svih dragih kolega napraviti idealnu postavu. Takve stvari izbjegavam iz principa i zahvale mnogima od kojih sam puno naučio i koji su me ispunili pozitivnom energijom.

Neizvjesna budućnost

Ljubav i moda! San filmske noći. Filmska glazba, songovi iz dragih filmova i Gabi i vi na pozornici. Ne sumnjam da je bilo emotivno popeti na pozornicu nakon potresa, korone… Kako ste doživjeli i proživjeli sve to, taj famozni lockdown, činjenicu da majku ne možete praktički vidjeti? Je li se moglo raditi išta? I hoćemo li, kako kažu neki, iz svega izaći bolji?

– Sve je ovo nestvarno oko nas. Vremena nisu nimalo laka i budućnost krajnje neizvjesna trenutno. Sada je fokus na pozitivi i zdravlju što i nije tako lako, ali druge nema. U protivnom, osuđeni smo na još teže stanje nego što ono samo i je u ovom trenutku. Reset je ovo veliki. Razne pouke trebale bi biti izvučene. Nadajmo se boljim vremenima.

Nego, virtuoznost i imaginacija. Kažu glazbeni kritičari to je ono što vas krasi. Taman za pitati, koja je ‘tajna vještina’ Matije Dedića!?

– Nema tu velike tajne. Ja sam jednostavno u potpunosti predan glazbi. To je moja životna priča koju nastojim uvijek najiskrenije glazbom približiti publici. Doza hipersenzibilnosti moguća je teorija zašto ljudi smatraju da sam nekako posebniji od drugih, što nikako ne znači da sam od drugih bolji.