ZAGREB – U ZeKaeM-u je premijerno izvedena predstava »Vještice iz Salema« autora Arthura Millera, redatelja i prevoditelja Olivera Frljića, uz dramaturško suautorstvo Marina Lisjaka.

Čitajući dramatičara Arthura Millera iz aktualnog vremena, uoči Frljićeve premijere »Vještica iz Salema« u ZeKaeM-u, najprije mi upada u oči koju je političku moć pisac u drami dao jednoj djevojci: liku Abigail, mladoj dami od sedamnaest godina, dok je u povijesnim kronikama riječ o jedanaestogodišnjoj djevojčici.

Abigail je manipulatorica dviju grupa: svojih vršnjakinja, ali i nekoliko frakcija američkog salemskog društva, poznatog po rigidnoj religioznosti.

Opet povijesno, Salem su 1692. godine, u vrijeme kad se drama događa (Miller je vjerovao da svaku dramu treba povijesno kontekstualizirati jer inače ne shvaćamo uzroke suvremenosti), obilježavale dvije frakcije: jedna ultrakonzervativna, utemeljena na stalnom zastrašivanju vjernika, nasuprot sve jačih salemskih trgovaca, nezadovoljnih zatvaranjem male kolonijalne zajednice iznutra.

Paranoja oko vještica bila je ustvari bitka između teokracije i slobodne trgovine, u kojoj nakon serije vješanja »vještica« koje provodi crkva definitivno pobjeđuje trgovačka logika i njezin svjetovni pravni sustav.

Jer kad se krenulo progoniti one najbogatije, odmah je vjerska paranoja ishlapila.

Oliver Frljić u suradnji s dramaturgom Marinom Lisjakom nadasve je svjestan manipulativnih laži protagonistice Abigail Williams u ključnoj, klasično odigranoj gorko-sarkastičnoj interpretaciji glumice Nikoline Prkačin (učas spremne zamijeniti podrugljivi smijeh na račun crkve u iskaz najvatrenije pobožnosti).

Ali Abigail nije simboličko središte ovog uprizorenja. I u povijesnim dokumentima i u Millerovoj drami, Abigail zakuha progone svojih susjeda i devetnaest vješanja, od čega na kraju uspješno pobjegne, dapače iz povijesne perspektive »netragom nestane«, nikada ne snoseći posljedice za ubilačku agresiju koju je izazvala.

Miller smatra da nije stvar u njezinoj perfidnoj inteligenciji, nego u sitnim netrpeljivostima susjeda, koje Abigailina vjerska retorika »grešnika kojeg samo treba pokazati prstom« raspiruje do točke linča.

Mehanizmi progona

ZKM-ovu predstavu zanimaju upravo te silnice »sitne« mržnje unutar zatvorenih zajednica ili obrasci progona nevezani za konkretan američki kontekst.

Na koje se sve načine nečuvena laž (»letjeli ste noću sa Sotonom«) može plasirati kao potpuno prihvatljiva i cjelovita istina?

Temeljna tvornica ovog ideologijskog zagađenja u ovom je trenutku Trumpova Amerika, čijim se terenom predstava primarno i bavi.

K tome, Frljić je i sam žrtva brojnih nepodnošljivo agresivnih progona, laži, cenzura, verbalnih iživljavanja i otkazivanja, dakle itekako možemo shvatiti da govori u ime one kritičke manjine koja ne pristaje na autocenzuru zbog straha od inkvizicijskih vješala.

Tim više jer se s cenzurama nije susretao samo u Hrvatskoj, nego i u Poljskoj i Njemačkoj. Ožiljkasto tkivo ovog iskustva svakako boji predstavu u cjelini.

Kao zajednica, izvjesno je da mu dugujemo ispriku – i to nikako ne samo onu formalnu.

S druge strane, premda nam ZKM-ova predstava donosi ključne prizore iz Millerova komada, dramaturgija Marina Lisjaka gradi prozivku suvremene javne scene kroz stražnji videozid (oblikovatelj videa: Ivor Tamarut), na kojem u vrlo brzim treptajima rečenica saznajemo da se oko 100.000 komunista nastankom hrvatske države pretvorilo u vatrene HDZ-ovce ili da Thompson nije dopustio da se njegova glazba citira u predstavi koja bi je mogla kritički komentirati.

Povremeno čujemo glas redatelja Ozrena Prohića koji je suspendiran kao nastavnik na Akademiji dramske umjetnosti zbog snimke vrijeđenja studenata, s posebnim naglaskom na Prohićevu »zgražanju« nad kazalištem koje promatra.

U predstavu je također ubačeno svojevrsno suđenje autoru »Vještica iz Salema« zbog njegova odnosa prema Marylin Monroe (nesretan brak s mnogo međusobnih prevara i abortusa), kao i suđenje holivudskoj kinematografiji, u kojoj je Millerov predložak samo melodrama jedne bračne prevare koju prati masovna histerija.

Suđenje se dakle ne samo kritički uprizoruje, nego i lateralno provodi, što predstavi daje izrazito hladan, gotovo forenzički ton, čest za Frljićevo poimanje socijalne pravde.

Ni prema kome ovdje nećemo pronaći empatiju – umjesto toga, nepravda će biti glasno prozvana, ismijana ili cinično komentirana.

Najjaču žensku ulogu u predstavi igra Linda Begonja mijenjajući emocionalni predznak svog lika: potištena i prevarena supruga Elizabeth Proctor (fokus ljubomore lika mlade Abigail) nije samo rijetka društvena pravednica koja oprašta svom mužu, nego u izvedbi Begonje postaje najjača protivnica bilo kakvog »svrsishodnog laganja« u bilo kom obliku. Tu je i posveta Marylin Monroe koju Begonja igra otvarajući vrtlog glumičine emocionalne nestabilnosti, promiskuiteta, osobnih nesigurnosti.

Glumačka usklađenost i posvećenost

Begonja kao gošća ZKM-ova ansambla pokazuje da mu suvereno pripada, a isti je slučaj i s mladim glumcem Ivanom Jurkovićem u rolama Arthura Millera, suca Danfortha i Billyja Wildera (Jurković je izabrao namjerno ubrzani govor u roli suca, pretpostavljam kao posvetu izvedbi »Salema« unutar predstave »L. S. D.« u režiji američke redateljice Elizabeth LeCompte i njezine slavne The Wooster Group). Vrlo je odmjeren i tmuran u roli samog pisca na optuženičkoj klupi.

Hrvojka Begović kao jedna od pobunjenih »rasplesanih djevojaka« ili Mary Warren, pa zatim i Simone Signoret, također odlično kontrastira skrušenost i dobivanje snage kroz pobunu, dok je Petra Svrtan bez ikakve patetike odigrala gospođu Putham koja strada od posttraumatskog sindroma, kao i srodno rastrojenu Marylin Monroe.

Iz adaptacije je izostavljen lik crne robinje Titube, pa s njim i cijeli niz internih Millerovih problematiziranja američkog rasizma.

Stiliziranu okrutnost svojih originalno koncipiranih rola pokazali su i Adrian Pezdirc (Hale) i Dado Ćosić (svećenik Parris, Jack Lemmon).

Ugo Korani dobio je ulogu »pravednika«, jednako koliko i bračnog preljubnika Johna Proctora, koju igra s točnom mjerom stalne unutarnje ambivalencije i potisnutog gnjeva.

Ne razumijem zašto se Sotona Milivoja Beadera pojavljuje okružen svojevrsnim oltarom knjiga, a i sama ideja knjige kao signala »opasnog znanja« čini se posve promašenom u smislu političke alegorije.

S druge strane, Beader koji na samom početku predstave čita proglas o »dragovoljnom uhićenju svakog domoljubnog građana koje bi se trebalo odvijati barem jednom tjedno da ispovijedimo svoju bezuvjetnu odanost državi i bogu« savršeno je jasno povezan s vražjim kopitima. Beader uvjerljivo igra i blagog, tamnog supruga nesretne Putnam.

Anasambl funkcionira skladno, povezano, ujednačeno.

Scenografija Igora Pauške ostavlja scenu ogoljenom i time naglašava rekvizitu na optimalan način

Branimir Boban zaslužan je za kiparski rad Sotone koji dominira većim dijelom predstave.

Ratnički finale

Predstava završava kratkom verbalnom numerom glumica koje ističu da u muškom autorskom timu njihove pobunjeničke role nisu došle do izražaja, a zatim se naoružane žene svojim mitraljezima ustreme na simbol SAD-a, orla koji se od 1955. godine koristi kao vizualna reprezentacija američke vojne i tehnološke globalne premoći.

Uz zvukove rafala strojnica usmjerenih na orla, na stražnjem zidu pozornice vidi se i videoporuka »God Bless America«.

Da, poruka bijesa prema američkoj politici nadasve je opravdana i jasno komunicirana.

Drugo je pitanje što nam »Vještice iz Salema« ostavljaju kao okus na usnama.

U mom slučaju, vrlo malo novih saznanja, s obzirom na to da se uglavnom slažem s vrstom ideologijske kritike koju provodi autorski tim. Ali ne stojim uz afektivnu politiku koju isključivo zanima istjerivanje pravde prema već počinjenom nasilju, bez interesa za izgradnju neke nove politike mira. Kazalište za mene nije (samo) sudnica, nego i vrt neponištivo dubinske ljudske solidarnosti, prisnosti, igranja bez maski ili smicanja svih mogućih maski koje kao društvo gradimo.

Arthur Miller žalio se na to da »Amerikanca nikada ne možeš odvojiti od njegove maske«. Drukčije rečeno: padanjem maske pada i čovjek, što možemo pratiti i u slavnoj Millerovoj drami »Smrt trgovačkog putnika«.

Danas me pogotovo zanima mogućnost da kazalište ogoli nenamještena, politički neregrutirana ljudska lica. Time se »Vještice iz Salema« ne bave, inzistirajući na satiričnoj obradi svekolikih obrazaca slijepog progona. No, ti su progoni zaustavljeni zahvaljujući upravo ljudima koji su se usudili progovoriti o njihovoj apsurdnoj neutemeljenosti.

Govoreći o povijesnim činjenicama, predstava ne spominje ni slavno Pismo bostonskog matematičara Thomasa Brattlea, koje je u sedamnaestom stoljeću bilo napisano kao veoma utjecajni prigovor savjesti, pravnoj nedosljednosti i zakonskim kontradikcijama na suđenjima u Salemu – i zaista je pomoglo da se stane na kraj lokalnom nasilju.

Pri tome me fascinira koliko je u predstavi potrebe da se prepozna težina i važnost riječi, odnosno do koje mjere (čak i evolucijski) ovisimo o istinitim informacijama. Ali one nisu vezane samo za prozivku laži, nego i za načine na koji se i u sedamnaestom stoljeću i danas kritički uspostavljala istinitost.

»Vještice iz Salema« svakako utiru put savjesnoj obradi neistina, s potrebom njihove demistifikacije. O pravnom lijeku (a ne samo otrovu) tek treba započeti kolektivno promišljanje.