Od one prve predstave Petog ansambla »Potomci, divovi, bogovi« iz 2019. godine, zatim »Četiri, pet, šest godišnjih doba« iz 2024. godine te nedavno izvedene predstave »TO=TO« u prostoru nekadašnjeg paviljona tržnice na Brajdi, čini se da ono nekoć samo idejno zasađeno inkluzivno kazališno sjeme sada izrasta u pravu biljku; uz vrlo čvrstu, sjajnu stabljiku, ova biljka ima već i nekoliko listova. Potvrdila je to, naime, svaka od spomenutih predstava, a dodatno je podcrtala (i) posljednja predstava »TO=TO« koja govori o društvenim konstelacijama svijeta, o njegovoj različitosti, kao i s povezanim smislom u svijetu u kojem živimo.

Izrastao iz kazališnog programa Kazalište narodu, kao izvedbeni kolektiv koji okuplja različite izvođače, uključujući i osobe s teškoćama u razvoju, iz predstave u predstavu ovaj potentan kolektiv velike želje i neporecive snage zaista i nemeće ono pitanje koje cijelo vrijeme visi u zraku – čije je (neko/ovo) narodno kazalište i tko uopće čini taj narod. Odgovor je, dakako, kazalište za sve i kazalište svima, pa i onima koji se (zapravo) bore za svoju prisutnost i vidljivost. Nakon tri izvedene predstave, red je osvrnuti se i općenito na važnost i nužnost ovakvoga kolektiva, o čemu ipak najbolje mogu kazati oni koji ideju o inkluzivnom umjetničkom ansambl u području izvedbenih umjetnosti cijelo vrijeme (i) žive.

Arhiva NL

Kazalište narodu

Ideja o ansamblu u kojem bi osobe s invaliditetom stvarale ravnopravno s profesionalnim umjetnicima, ističe idejna začetnica Petog ansambla Nataša Antulov, nastajala je godinama, a ključni poticaj dobila je još u HNK-ovu programu Kazalište narodu i projektu Europske prijestolnice kulture.

– Ideja za Peti ansambl nastala je prije desetak godina, dok sam radila kao dramaturginja u HNK-u Ivana pl. Zajca. Dolaskom Olivera Frljića i Marina Blaževića 2015. godine otvorio se prostor za drukčije promišljanje uloge nacionalnog kazališta u zajednici. Vrlo brzo počela sam okolo mrmoriti kako bi bilo sjajno da »Zajc«, uz postojeća četiri ansambla, jednog dana dobije i peti – ansambl u kojem bi osobe s invaliditetom bile zaposlene i radile ravnopravno sa svojim kolegicama i kolegama. Okupili smo širok tim suradnika, a mnogi od njih i danas su dio ansambla, kao autori i kao izvođači, kaže Antulov.

Pandemija je, kaže, ozbiljno usporila razvoj toga potencijalno novog kazališnog ansambla, no članovi nisu odustali od ideje da Peti ansambl preraste okvire (samo) projekta i postane trajni dio našega nacionalnog kazališta.

– Nažalost, pandemija je ozbiljno poremetila planove i Petog ansambla i projekta EPK. Nestala je financijska podrška, promijenile su se okolnosti, a činilo se da će i ova inicijativa završiti kao još jedan kratkotrajni projekt. To nam je bilo posebno teško prihvatiti jer smo od početka obećali sebi da Peti ansambl neće biti još jedna humanitarna ili projektna epizoda koja će nestati zajedno s izvještajima, nego nešto što će postati dio institucije. U trenutku kada se činilo da je sve stalo, naše članice Ana Buneta i Mila Čuljak prijavile su novu predstavu na nove natječaje, ponovo smo dobili sredstva od HNK-a i 2024. godine vratili se na pozornicu predstavom »Četiri, pet, šest godišnjih doba«. Ta je godina za nas bila prijelomna. Shvatili smo da više nema odustajanja, a srećom ni ljudi oko nas nisu odustajali od ove ideje, priča.

Ostvarenje prvotne zamisli, formalno uspostavljanje Petog ansambla kao dijela jedne nacionalne kazališne kuće, kazuje dalje, bliže je no ikad, a takav čin institucionalizacije predstavljao bi jedinstven iskorak na europskoj kazališnoj sceni.

Foto Aleš Suk

– Dolaskom Dubravke Vrgoč na čelo HNK-a otvorio se prostor da se ponovo ozbiljno razgovara o institucionalizaciji Petog ansambla. U suradnji s Gradom Rijekom danas smo nadomak ostvarenja onoga što je prije deset godina zvučalo kao gotovo nemoguća ideja. Kada Peti ansambl postane dio Statuta HNK-a Ivana pl. Zajca, bit će to prvi takav ansambl pri nacionalnom kazalištu u Europi, naglašava Antulov.

Pitanje budućnosti

Nakon nekoliko izvedbi predstave »TO=TO« koja je itekako izazvala pozitivne reakcije publike, i intendantica HNK-a Ivana pl. Zajca Dubravka Vrgoč ističe kako upravo tâ predstava otvara pitanje budućnosti Petog ansambla, odnosno njegove formalne integracije u strukturu riječke kazališne kuće.

– Upravo premijera projekta »TO=TO« u kojemu sudjeluje Peti ansambl otvara pitanje koje nadilazi jednu predstavu. Riječ je o modelu kazališta koji godinama već postoji u praksi, ali i dalje nije formalno integriran u strukturu kazališta. Stoga bi formalizacija Petog ansambla bila ključni iskorak iz projekta u status ravnopravnog umjetničkog subjekta. Značilo bi to ne samo njegovu veću vidljivost i legitimitet unutar kazališnog sustava, već i mogućnost kontinuiranog rada što je za ovakve ansamble izrazito bitno. Ansambl bi tako prestao biti »inkluzivni dodatak« i postao standardni dio repertoarne politike koja razvija ansambl koji dugoročno proizvodi relevantnu umjetnost, govori intendantica.

Takav bi potez, ocjenjuje, predstavljao presedan ne samo za riječko kazalište, već i općenito za nacionalna kazališta u Europi.

– Na taj bi se način institucionalizirala inkluzija kao umjetnički, a ne samo društveni princip, a Peti ansambl pozicionirao kao lider pozitivnih praksi u regiji. Peti ansambl tako bi i doslovno bio još jedan, peti po redu ansambl u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, čime bi se redefinirao i identitet samog kazališta. Njegova formalizacija značila bi presedan. Bio bi to prvi inkluzivni ansambl u nacionalnom kazalištu. Time bi se otvorio prostor pluralnosti kazališnih praksi u kojem različitost izvođača ne predstavlja iznimku, nego normu, podcrtava važnost ideje o takvome ansamblu, naglašava Vrgoč.

S obzirom na proces rada na predstavi »TO=TO«, koju smo imali prilike nedavno pogledati, glumica Jelena Lopatić iz HNK-a Ivana pl. Zajca objašnjava kako izvođače Petog ansambla nije moguće promatrati kroz prizmu one uobičajene kazališne podjele jer je svaki član nezamjenjiv upravo zbog vlastite osobnosti i načina na koji sudjeluje u stvaranju predstave.

Foto Dražen Šokčević

– Tijekom ovih osam godina zajedničkog rada naučili smo što znači ozbiljnost u izvođenju, ali i kako integrirati sve ono što nam određeni dan donese, a da to ne naruši predstavu, nego je obogati. Volim Peti ansambl promatrati kao jedno veliko »mi«. Različite su nam funkcije i odgovornosti, različiti smo na svim razinama, ali u izvedbi smo jednaki. Svi smo izvođači i svi smo prvaci. Osiguravamo prostor sigurnosti i slobode, rušimo nejednakosti i predrasude, a svaki je član jednako zaslužan za ljepotu predstave. Ono što netko stvara događa se upravo tada, u tom trenutku, i zato je potpuno nezamjenjivo, govori.

Različitost – snaga

Baš zato smatra i da je Peti ansambl mnogo više od kazališnog projekta; tijekom godina postala je to zajednica koja pokazuje kako različitost može biti ona najveća umjetnička snaga.

– Svim svojim bićem znam da smo napravili nešto posebno i ponosna sam što sam dio Petog ansambla. Vjerujem da će ljudi prepoznati njegovu važnost i da će postati formalni ansambl HNK-a. Ono što zajedno gradimo pokazuje da kazalište može biti prostor u kojem različitosti nisu prepreka, nego temelj zajedničkog stvaranja i mjesto na kojem svatko ima jednaku vrijednost, ističe Lopatić.

Na temelju (i) njegova iskustva rada na predstavi »TO=TO«, student diplomskog studija Gluma i mediji na APURI-ju Ernest Belošević smatra kako je najveća vrijednost Petog ansambla upravo način na koji njegovi članovi zajedno stvaraju predstavu – bez hijerarhije i nametnutih podjela.

– Kolege iz Petog ansambla naučili su me da sebe ne treba shvaćati preozbiljno, ali rad svakako. Naučili su me i da su pogreške sastavni, možda i najljepši, dio svakog procesa. Vjerujem u kazalište koje se gradi ravnopravno, a u Petom ansamblu to nije samo ideja ili vizija – to je svakodnevna praksa, kazuje Belošević.

Kazalište u koje glumica Andreja Brozović Adžić-Kapitanović, koja je također radila na predstavi inspiriranoj poemom »To« danske književnice Inger Christensen, vjeruje je ono kazalište koje otvara prostor onima koji se rijetko vide i čuju, a time i kazalište koje nastaje ravnopravnom suradnjom svih njegovih aktera.

– Vjerujem u kazalište koje uspijeva istaknuti ono nevidljivo, ono što je društveno gurnuto na marginu, kazalište koje progovara o temama koje su nestale iz javnog diskursa, kazalište koje je promišljeno i načitano, koje postavlja pitanja, pomiče granice inovativnosti i koje se gradi ravnopravno. U Petom ansamblu i s CO2 parom umjetnika stvaram kazalište u koje vjerujem, zaključuje Adžić-Kapitanović.