Iako spoj opere i rock glazbe nije inovativna pojava, činjenica je da koncerti s ovakvim programom privlače publiku. Ako pak govorimo o Rijeci i festivalu Riječke ljetne noći, za ovakve događaje rade se i trebaju se raditi značajnije promotivne kampanje. Naime, u vremenima u kojima živimo i u kojima kulturu širi slojevi građana promatraju kao izdatak u svojim oskudnim kućnim budžetima, održavanje više zanimljivih programa u kraćem vremenskom razdoblju postaje sve veći problem. Vrlo često čujemo kako se, zbog troškova, publika mora odlučiti za neke od ponuđenih programa pa dobra promidžba i objašnjenja mogu neke programe lako staviti u prvi ili u zadnji plan. Velika je to odgovornost koju preuzimaju organizatori kulturnih događaja, u ovom slučaju HNK Ivana pl. Zajca, jer, svjesno ili nesvjesno, svojim najavama vrlo lako uzdignu ili pokopaju ono što možemo odabrati. Stoga bi bilo krajnje nepošteno kvalitetu nekih programa ocjenjivati samo prema interesu publike, a što je nedvojbeno vidljivo i u ovogodišnjem izdanju Festivala.

Loša poruka

Oni koji su željni neobičnih i trendovskih priča imali su tako prilike za sebe odabrati koncert pod nazivom »Opera Rockstar« uz kojeg je čak postavljen i znak zaštite žiga tj. naziva. Uz dobre i dopadljive vizualne materijale očekivali smo da se radi o visokobudžetnom projektu koji iza sebe ima mnogo »kilometara« i izvedbi, poput onih koje često vidimo u raznim arenama velikih gradova. Sve to potaknulo nas je na podrobniju analizu što se točno krije iza ovog zanimljivog naslova. Iako obje riječi (»opera« i »rockstar«) ne predstavljaju nešto izvorno, sintagma koja je stvorena i ideja da je treba zaštititi daje nam naslutiti da idejni tvorci planiraju nešto veliko. Tekstovi koji su pratili najave koncerta govorili su o vrhunskih glazbenicima ozbiljnih karijera i nesvakidašnje spojeve žestokog rocka i opernih ili klasičnih melodija u različitim spojevima i aranžmanima. Dodatno, ideja da se mogu pjevati najpoznatiji hitovi grupa po imenu Metallica ili Queen te pjevača poput Elvisa jednako dobro kao operne arije i to iz usta iste osobe pobudili su dodatni interes. Sve u svemu, željeli to ili ne, najava je sugerirala totalni šou kakav nikada nismo vidjeli.

Sam koncert održavao se na lokalitetu Principij u centru Rijeke, koji nije previše prostran, pa smo se odmah zapitali zašto bi se događaj ove magnitude održavao u relativno omanjem prostoru? Prilikom dolaska publike na vidjelo je izašao problem koji bi u amaterskom svijetu bio brzo zaboravljen, ali je u svijetu profesionalizma i nacionalne kazališne kuće poslao prilično lošu poruku: organizatori su koncert zamislili s gledateljima koji stoje, ali su isto nedovoljno dobro komunicirali. Rezultat je bio dolazak publike u odjeći za večernje izlaske koja je, nakon plaćanja ulaznice srednje cijene, shvatila da će koncert pratiti na nogama. Izazvalo je to značajnu količinu negodovanja pa su stolice brzopotezno došle, a koncert je, uz ispriku, započeo s određenim zakašnjenjem. Ono što izvođači nisu prepoznali jest činjenica da je publika, zbog navedenog, na početku koncerta bila negativno raspoložena pa ideja da će se otopiti poput sladoleda i brzo reagirati na izvedbe nije bila točna. Istina je da su prema kraju 90-minutnog programa ljudi bili bolje raspoloženi, ali i dalje su dojmovi ostali samo topli, ali ne i vrući i svakako ne onakvi kakve bismo očekivali nakon spektakla s ovakvim nazivom i najavom.

Izvođači su, a poglavito glavni solist, krivo procijenili situaciju, počevši od činjenice da je koncert započeo pod dnevnim svjetlom pa se nije stvorila ni neka kazališna magija, te su koncert vodili kao da se nalaze na stadionu, a ne u prilično komornoj atmosferi s nabrušenom publikom.

Koncept programa

Ako govorimo o umjetničkom i glazbenom dijelu koncerta, odmah valja uputiti nedvojbenu pohvalu na individualnu kvalitetu umjetnika. Početi valja od gitarista Simona Šubica kao vjerojatno najboljeg instrumentalista na pozornici, a niz se može nastaviti preko klavirista Ive Gustinčića, trubača (i vokalista) Jona Ana Herliča, harmonikaša Kristijana Arha, bubnjara Žige Kluna, basista Jerneja Počkaja do drugog gitarista Edina Sabljakovića. Njihove individualne kvalitete nisu upitne, nedvojbeno se radi o vrhunskim umjetnicima mlađe i srednje generacije koji uživaju u onome što rade. No, otegotna okolnost bila je u zajedničkom muziciranju ili određenim samostalnim intervencijama. Zapravo, iako naziv koncerta (i projekta) sugerira grandioznost, činjenica je da su do sada ostvareni samo poneki nastupi u ovom obliku, mahom lokalnog i regionalnog karaktera u Sloveniji. Sve ostalo samo su bili dijelovi pa je određeni nedostatak protoka materije jasno vidljiv.

Koncept programa pokušat ćemo predstaviti što točnije, ali kako redoslijed točaka nije objavljen (niti najavljivan) poslužit ćemo se rekonstrukcijom koja može sadržavati pogreške. Pjesma Iron Maidena »Fear of the Dark« bila je među prvima na programu, nakon čega smo mogli čuti hit »Parla più piano« uz značajan doprinos trube. Blok ulomaka iz Bizetove opere »Carmen« sadržavao je »Habaneru« uz solo gitaru Simona Šubica te ariju Toreadora uz snimljene materijale na početku izvedbe. Na godinu 1964. podsjetila nas je »The House of the Rising Sun« grupe The Animals na koju se nadovezao duet iz »Fantoma u operi« A. Lloyda Webbera. Posebno mjesto u srcu glavnog solista, barem prema njegovim riječima, zauzima Ozzy Osbourne kojem je odao i počast boraveći u Birminghamu i pjevajući »Dreamera« na Black Sabbath Bridgeu, pa smo isti hommage mogli vidjeti i u Rijeci. Iz repertoara grupe Queen čuli smo potom »Don’t stop me now« i to zapravo u instrumentalnoj klavirskoj izvedbi, a onda i očekivanu »Bohemian Rhapsody« u koju je uklopljena arija Figara iz Rossinijeve opere »Seviljski brijač«. Elvisova skladba »That’s all right« bila je sljedeća, da bi se odmah nakon toga na klavirski početak 3. stavka Beethovenove »Sonate u cis-molu« (Mjesečeve) nadovezala »Thunderstruck« grupe AC/DC s poznatim gitarskim riffom. Za kraj programa izveden je duet »Vivo per lei«, pjesma »Nothing else matters« (Metallica) i arija »Nessun dorma« iz Puccinijeve opere »Turandot«.

Na ranije opisanu individualnu kvalitetu instrumentalista, koja nije upitna, valja spomenuti i aranžmane i simbioze rocka i klasike koje su nekad prirodne, a nekad i nisu. U određenim trenucima spojevi i prijelazi nisu glatki i ne proizlaze jedni iz drugih pa se stvara dojam da se radi o više skladbi koje su jednostavno spojene jer se tako odlučilo. Ukupan zvuk benda bio je dobar i cijelo ozvučenje nije imalo previše mana. Klavirski nastupi zaslužuju posebnu pažnju u smislu virtuoznosti, ali valja dati poticaj i na dodatni rad u početku skladbe »Don’t stop me now« gdje se povremeno gubio jasni ritam (osim kad je desna ruka u diskantu) ili rastvorbe u »Mjesečevoj sonati« koje su sadržavale omanje pogreške. Kao »gošća« koncerta nastupila je mezzosopranistica Irena Yabuah Tiran koja u programu nije najavljena, što predstavlja veliku nepravdu, jer je u vokalnom smislu bila najbolja. Hrabro se upustila u izvedbe arija poput »Habanere« istovremeno s duetom iz »Fantoma« u kojem uloga Christine Dae ima nedvojbeni sopranski karakter. Umjetnicu voli i mikrofon koji njezinoj boji i umjetničkoj snazi daje na značaju pa je cjelokupni dojam jako dobar. Kritiku ipak valja uputiti na kraćenje završetka dueta iz »Fantoma« (izvedena je samo prva modulacija na vokalizama) što, ruku na srce, nije pošteno jer je tako izbjegnut onaj najteži dio čime se stvara dojam da se nešto može izvesti, a zapravo možda i ne može. Manju kritiku na takav prilagođavajući pristup valja uputiti glavnom solistu i najavljenoj zvijezdi večeri, slovenskom baritonu Juri Počkaju, koji je značajno transponirao ariju »Nessun dorma« učinivši je dohvatljivom za svoj glasovni opseg. U vokalnom smislu Počkaj je pokazao da ga mikrofon manje voli jer je boja glasa većim dijelom bila uz prisutnost zraka i šuma, posebno na vokalu »a«.

Tehnički nedostaci

Čestitati valja na hrabrosti u smislu dugog programa i različitim žanrovima koji se izmjenjuju u hipu, ali valja imati na umu da je takav program samostalno odabran i da su očekivanja velika – kako od opernih arija, tako i od pjesama koje su obilježili apsolutno ponajbolji vokalisti svih vremena. Teško je stati u cipele svih tih ljudi, a dodatni problem stvorila je i činjenica da je prema kraju koncerta Počkajev glas bio sve umorniji, pa ni operne arije nisu bile briljantne. Na to se mogu nadovezati i određeni scenski problemi koji atmosferu stvaraju pomalo umjetno i naučeno, bez osjećaja za puls publike i tehnički nedostaci koji se očituju, primjerice, u odlasku solista u publiku očito bez najave tehničarima pa sve rezultira pjevanjem u mraku.

Sve u svemu, koncert nije bio loš. Zapravo u konačnici je bio dobar. Vidi se da se radi o počecima jedne ideje koja nije nova, ali jest utemeljena na zdravim temeljima i posjeduje odličan potencijal. Ono što projektu (i koncertu) nedostaje je ozbiljan produkcijski pristup koji će objediniti intenzivan rad na aranžiranju, umjetničkom oblikovanju vrhunske glazbene izvedbe i nepogrešivoj scenskoj inteligenciji koja se prilagođava uvjetima od kluba do stadiona. Ukoliko se umjetnici ozbiljno prihvate ovog zadatka postavit će visoke standarde, opravdati očekivanja i ostvariti velike uspjehe, a veliko tiskano slovo »R« u kružiću koje se nalazi pored naziva »Opera Rockstar« svoju zaštitu morat će iz Ujedinjenog Kraljevstva proširiti i na ostatak Europe jer će doista svatko željeti »ukrasti« takvu svjetsku produkciju.