Već više od tri desetljeća Sarajevo film festival ne samo da gradi i slavi filmsku kulturu Bosne i Hercegovine i regije, nego iz godine u godinu s posebnom pažnjom odaje počast onim umjetnicima koji su svojim radom trajno obilježili ovdašnju kinematografiju. U svom 32. izdanju, to najviše festivalsko priznanje – Počasno Srce Sarajeva – otišlo je u ruke Emira Hadžihafizbegovića, jednog od najznačajnijih, najnagrađivanijih i najprepoznatljivijih glumaca naših prostora i to uoči njegovog 65. rođendana.

Od tuzlanskog Narodnog pozorišta i teških ratnih godina pa sve do sarajevskih dasaka i filmskih setova diljem svijeta, izgradio je karijeru impresivnih razmjera: iza njega je više od stotinu uloga u kazalištu i više od 70 igranih filmova. Surađivao je s vodećim redateljskim imenima, a filmovi u kojima je ostavio neizbrisiv trag punili su dvorane i osvajali nagrade od Cannesa, Berlina i Rotterdama do Venecije, gdje je za ulogu u filmu »Takva su pravila« okrunjen nagradom za najboljeg glumca. Hadžihafizbegović u razgovoru za Novi list pretresa vlastiti put, glumački poziv, ljubav prema teatru te borbu za autentičnošću. Otkrio nam je i što za njega znači sarajevski mentalitet, zašto odbija ljude dijeliti po nacionalnosti te se s puno emocija prisjetio nekih dragih kolega koji više nisu s nama.

U društvu glumačkih velikana

Dobili ste Počasno Srce Sarajeva za životni doprinos. Kad čovjek dobije takvu nagradu, počne li više gledati unatrag ili ga ona zapravo tjera da još više gleda naprijed?

– O, počeli smo s jednim filozofskim pitanjem. I jedno i drugo. Naravno, čovjek pravi neku reminiscenciju onoga što je uradio u zadnjih četrdeset godina kao glumac. A opet, kad sam se upoznao s Robertom De Nirom, kada smo dugo razgovarali u Sarajevu, rekao mi je da su najplodnije glumačke godine od 65. do 75. Meni je to bilo zapanjujuće.

Onda se sjetim Mustafe Nadarevića koji je pet godina nakon penzije počeo raditi kultnu seriju – u »Lud, zbunjen, normalan« je radio devet godina. Onda se sjetim nekih genijalaca, Anthonyja Hopkinsa koji je napravio čuda u tim godinama. Tako da, od Boga tražim samo zdravlje. I preda mnom su već sada dva filma u Hrvatskoj, jedan film u Turskoj koji trebam raditi u 2027. I film »Nevjernik« koji trebam raditi sa sinom Đorđa Balaševića, Aleksom, koji je producent filma. U sljedeće dvije godine me čekaju još četiri filma i bit će posla.

Zbog čega vam je ova nagrada bitna?

– Zato što je strukovna. Inženjeri izaberu najboljeg inženjera, novinari izaberu najboljeg novinara, frizeri izaberu najboljeg frizera. Velika je stvar biti u društvu Roberta De Nira, Angeline Jolie, Meg Ryan, Morgana Freemana, Benicija del Tora, Tima Rotha, Mikea Leigha, Wima Wendersa, Stevea Buscemija, a ove godine se pridružuju i Emily Watson, Woody Harrelson, Diego Luna i Farhadi. Ja sam peti među njima. Woody Harrelson jedan mi je od dražih glumaca, a sada nas dvojica zajedno dobivamo Počasno Srce Sarajeva.

Ova nagrada u svom nazivu nosi ime grada Sarajeva, ali ona je zaista internacionalnog značaja. I u produžetku te nagrade postoji »za doprinos filmskoj umjetnosti u svijetu«, tako da mi je draga.

Film je kolektivan posao

Govorili ste o svom odnosu prema nagradama i kako one ne smiju biti smjernica u stvaranju.

– Imam jedan demistificirajući odnos prema nagradama. Ozbiljan umjetnik nikada, ali nikada, ne smije razmišljati u kontekstu nagrade. Čovjek koji piše roman i kaže: »Možda bi ovo moglo dobiti Pulitzerovu nagradu ili neku nagradu na danima izdavaštva u Puli«, od tog romana nema ništa. Čovjek koji slika sliku i kaže: »Ako ova slika ode na Biennale i dobije prvu nagradu«, od te slike nema ništa. Onaj koji glazbu stvara i kaže: »Moja glazba mogla bi osvojiti Porin«, u toj glazbi nema ništa. Ozbiljan umjetnik treba uzeti nagradu, staviti iza leđa i samo ići dalje.

Zlatni lav u Veneciji za film »Takva su pravila« Ognjena Sviličića je po nekim parametrima najveća nagrada koju sam dobio. Meni je draža nagrada »Andrej Tarkovski«, koju sam dobio za film »Armin«, u Rusiji, među 20 filmova iz cijelog svijeta. Tarkovski je moj omiljeni redatelj. Kad sam dobio tu nagradu, bio sam sretan jer ona je satisfakcija za napravljen posao, za krv i znoj koje sam prosipao na snimanjima.

Foto SFF

Ovu nagradu dijelim sa svima onima koji su bili u mojoj blizini dok je kamera radila. Nekada je bitno tko te vozi na set, bitno je tko radi catering. Kad uđem u čistu kancelariju koja miriše, ta čistačica koja je ostala iza 21 sat da tu kancelariju sredi, ja i s njom dijelim ovu nagradu, jer je film kolektivan posao. Ako taj svaki šaraf ne radi kako treba, to se na platnu vidi. To se u finalnom proizvodu vidi. Ovu nagradu dijelim sa svim kolegama, sa svim filmskim radnicima koji su sa mnom radili. Dijelim je sa svima onima koji više nisu živi, a s kojima sam radio filmove. Dijelim je sa svojom obitelji, koja je bila vrlo bitan faktor mog relaksiranog odlaska na snimanja i mog relaksiranog povratka.

Primijetila sam da puno mladih autora ima u glavi nagrade. Doslovno traže temu koja bi mogla donijeti nagrade i koja je aktualna, kao što su, primjerice, migranti. Imate li poruku za njih?

– Za njih imam poruku da to ne rade. Da pronađu svoju duhovnu vertikalu i senzibiliziranost prema temi koju žele raditi. Ne smiju ići dalje u svojim predviđanjima što bi se s tim moglo dogoditi. Radite, završite projekt, počnite poslije toga čitati dobru knjigu, slušajte dobru glazbu i pojedite dobru klopu. Andy Warhol, moj omiljeni umjetnik, rekao je da će u 21. stoljeću svatko imati svojih 15 minuta slave. Kad su mene pitali što je u umjetnosti najvažnije, ja sam rekao – trajati. A da bi trajao, moraš biti profesionalan, moraš biti odgovoran, moraš biti iskren, moraš biti posvećen i malo izaći iz konformizma.

Ja sam izašao iz konformizma i zbog toga sam imao problema, ali nije mi žao i sve bih isto ponovio. Ne pristajem biti dio krda, ne pristajem biti dio stada. Zbog svog izlaska iz konformizma imao sam i problema i često su mi spočitavali zašto meni kao vrhunskom umjetniku ili jednom od najnagrađivanijih glumaca u Europi treba politika. Kakve budale. Prvo, riječ idiot nastala je u vrijeme Aristotela kada je označavala čovjeka koji se ne bavi politikom. Drugo, što je sva umjetnost nego politika? Evo, uzet ćemo književnost od starog grčkog kora pa do novih predstava. Kako počinje »Hamlet«? »Nešto je trulo u državi Danskoj.« Što je »Nepodnošljiva lakoća postojanja«? Čisto politički roman. Što je Dostojevski, Thomas Mann, Oscar Wilde? Što je Beckett i »U očekivanju Godota«?

Odbijao sam glavne uloge

Film svakako ima društvenu odgovornost.

– Ja sam znao da ću nastradati kod određene populacije ljudi, pogotovo gdje su prisutni mitomanija, ksenofobija, šovinizam i tako dalje, zbog izlaska iz konformizma. Muhammad Ali odbio je ići u Vijetnam – politička odluka – oduzeta mu je titula svjetskog prvaka i dobio je dvije godine zabrane boksanja. Jean-Paul Sartre odbio je Nobelovu nagradu zbog studentskih demonstracija i tiraniziranja studenata. Marlon Brando je odbio Oscar 1974. godine za film »Kum«, zbog ugnjetavanja Indijanaca. Charlie Chaplin protjeran je iz Amerike, bez prava povratka, zbog svojih stavova i čuvenog »lova na vještice«. I evo najsvježiji primjer: Sean Penn je prije dvije godine došao u Kijev i iz svog malog ruksaka izvadio Oscar za »Mističnu rijeku« i dao ga Zelenskom. Je li nešto ispravno ili nije, to možemo tematizirati, ali to je njegov politički stav.

Živjeti u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, na takvoj neorealističnoj geopolitičkoj adresi kakva je moja domovina, a biti konformist – znači biti loš čovjek i znači biti kukavica. Nikada neću pripadati onoj kategoriji ljudi koji neće komentirati civilizacijsku inverziju. Mi živimo civilizacijsku inverziju koja je: zlo aktivno, dobro pasivno. Mi živimo zvjezdane trenutke borbe anđela i demona. Ta planetarna borba počela je davno, ali novom svijetu ne treba misleći čovjek. U ovom trenutku spomenut ću Gabriela Garcíju Márqueza, mojeg omiljenog pisca. Kada je Márquez dobio nagradu 1982. godine za »Sto godina samoće«, citirao je Williama Faulknera koji je 1949. na istom mjestu u Švedskoj akademiji izgovorio čuvenu rečenicu: »Ne pristajem na kraj čovjeka.«

Bili ste rekli da kod snimanja već na setu možete procijeniti kakav će uspjeh film ostvariti, kao i da odbijate velike uloge za koje ne smatrate da su dobre.

– Radio sam filmove gdje sam na pola filma znao da taj film neće biti dobar. Ne može biti dobar film gdje redatelj i snimatelj ne razgovaraju. Ne može biti dobar film gdje dvoje glavnih glumaca ne razgovara. I još jedna stvar je vrlo važna: mjera, kao i u životu. Mjera je točka gdje se sudaraju sloboda i odgovornost. U trenutku kad izađeš na teatarsku scenu imaš ogromnu slobodu, ali imaš i odgovornost. Mjera i u glumačkom poslu. Žanr u kojem sam se najviše realizirao u teatru i na filmu je psihološki realizam. Najteži žanr je psihološki realizam. Meni je najveća nagrada kad mi netko kaže: »Kako glumiš, kao da ne glumiš.« Andrić ima divnu rečenicu u »Znakovima pored puta«: »Umjetnost je uzdignuti se do jednostavnosti.« A to je najteže.

Odbijao sam glavne uloge poslije rata iako sam bio bez novca. Odbio sam glavne uloge jer je to jednostavno bilo loše, a prihvaćao sam uloge od jednog dana koje mi se sviđaju. S Brankom Schmidtom imam četiri filma i ukupno sedam dana snimanja – »Metastaze«, »Put lubenica«, »Vegetarijanac ljudožder« i »Agape«. Bitno je da taj lik prolazi kroz mene, da meni sjeda i da je meni zanimljivo. Kad vidim mlade glumce koji kažu: »Što ću, to je samo jedan dan snimanja«, kažem im: »Ako je uloga napisana dobro i zainteresira me, ja nađem genijalnu ulogu od jednog dana.«

A zašto se to događa? Tu su društvene mreže i mobiteli koji su porodili novog modernog čovjeka. Mladim glumcima nedostaje energije da se nametnu. Svi se nakon akademije žele zaposliti u Narodnom kazalištu – u riječkom, sarajevskom, zagrebačkom, beogradskom… Gotovani. Ako voliš svoj posao, skupite se vas petero koji niste ušli u profesionalni teatar, napravite predstavu i zovite nas da gledamo. Nametni se, čovječe! Napravite predstavu, otiđite u neki alternativni prostor, napravite plakat i ako je to dobro, vi ste već u mašini. A ne da sjedite i lamentirate nad sudbinom nezaposlenosti, a zapravo ne radite ništa.

Jedina živa umjetnost koja je ostala neokrznuta je teatar. Teatri su puni po cijelom svijetu – glazba je u krizi, slikarstvo je u krizi, književnost je u krizi, pa i film je u krizi. Ali u krizi nije kontakt sa živim čovjekom. Znači, imate jednu komparativnu prednost da posao glumca uopće nije atrofirao, ali nametnite se, djeco moja.

Loš čovjek ne može biti veliki umjetnik

Vi ste se kao mladić na akademiji brusili kod profesora Emira Kusturice koga smatrate sjajnim profesorom. Odvajate li umjetnika od njegove umjetnosti? Mislite li da neku umjetnost treba bojkotirati zbog autora?

– On je nažalost doživio jednu duhovnu tragediju – između rodnog rada i četnika, izabrao je četnike, izabrao je nacionaliste, izabrao je ksenofobe mitomane. Ali ja mislim da loš čovjek ne može biti veliki umjetnik. On može stvarati, komponirati, slikati, pisati – ali da to ne može biti velika umjetnost. Čuo sam da su pronađeni neki prelijepi akvareli – čak su svi mediji svijeta objavili – neka ulja na platnu koja je slikao Hitler. Kažu da je Goebbels pisao poeziju. Ali moj stav o tome je da loš čovjek ne može biti veliki umjetnik.

Ne može ili ne smije?

– Ne može biti veliki umjetnik. Loš čovjek može stvarati. Ali ako se ljudima sviđaju Hitlerova djela, iako su ona fantastična, ja to ne bih mogao držati u kući znajući pozadinu tog divnog akvarelista. Ne bih nikada pročitao knjigu nekog zlikovca. Postoje blaži i ekstremno neljudski činovi određenih ljudi koji su stvarali – njihova djela sigurno ne bih niti uzimao u ruku i čitao, niti držao na zidu, niti slušao tu glazbu.

Zanima me, vezano za tu temu, vaše mišljenje o umjetnicima iz Izraela.

– Nikada nisam ispred zločina stavljao nacionalne prefikse. Zbog čega bi neki sjajan izraelski pjesnik, fotograf, frizer, bio proskribirana kategorija ako nije suučesnik genocida u Gazi. Pa ja sam izgubio 40 članova obitelji u Srebrenici, a među mojih 10 najboljih prijatelja su Srbi. Zločin ne smije nositi nacionalni prefiks. Mi smo upali u zamku kao društvo da se pred zločine stavlja nacionalni prefiks. To nije pametno, to nije dobro, tako da Izraelci koji stvaraju umjetnost, a nemaju nikakvu vezu s genocidom u Gazi, dobrodošli su u moj život, dobrodošli u Sarajevo.

Govoreći o Sarajevu, sarajevski festival puno je veći od samoga grada.

– Sarajevo film festival je kulturološki fenomen. On se s kulturološkog fenomena može prenijeti na sociološki, pa čak i na antropološki fenomen. Tajna uspjeha ovog festivala je što je cijeli grad saživio s festivalom. On je uspio zato što cijelo Sarajevo diše s njim, što ga vole i nane s Bistrika, i djedovi, i tinejdžeri, i djeca u osnovnoj školi. Ovdje nema »veličina«, to je dobro rekao Bono Vox. Bono Vox je napravio »Miss Sarajevo«, održao besplatan koncert u Sarajevu, ima našu putovnicu. I kad su ga pitali zašto je toliko osjetljiv na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, rekao je: »Nigdje nisam doživio tako ogromno poštovanje, a da mi se nitko ne ulizuje.« Gerard Depardieu je došao na jedan dan otvoriti festival, pa je ostao sedam dana. Angelina Jolie je dolazila u Sarajevo i kad nije festival, ona je također jako osjetljiva na ove krajeve. Robert De Niro je s pozornice kazališta, kad je bio gost, održao politiziran govor obračunavajući se s Trumpom.

Voli ga jedna heterogena i polivalentna sarajevska struktura. I kad dobiješ podršku od grada, on dobije jednu novu dimenziju, a Miro Purivatra je čovjek koji je spiritus movens ovog festivala. Vjerujem u sistem, ali isto tako vjerujem u snagu pojedinca. Pojedinci mijenjaju svijet. Pojedinci su čudo, a Miro Purivatra je čovjek čiju vrijednost mi još nismo osvijestili, a njegov nasljednik Jovan Marjanović koji sada vodi festival je mlad, obrazovan, pametan, elokventan čovjek koji također po matrici sarajevskoj hoda po zemlji ovdje – bez imalo nadmenosti, glume i lažnog elitizma.

Sjećanje na Milenu Zupančič

Glumac se s tugom prisjetio nedavno preminule slovenske glumačke legende Milene Zupančič s kojom je godinama surađivao, zbog čega mu sarajevska nagrada puno teže pada.

– Teško mi je što je s ovog svijeta otišla moja kolegica Milena Zupančič, prava ljudska veličina s kojom sam nekada sjedio u kazališnim žirijima. Bila je sjajna žena i divna umjetnica. Ovim putem izjavljujem iskrenu sućut njezinoj obitelji i molim dragog Boga da joj podari najljepše mjesto u raju.