KLANJEC – Jerko Marčić rijetka je izvedbena ptica naših krajeva. U dvadesetak godina koliko nastupa kao glumački umjetnik i u repertoarnom i u nezavisnom teatru (Rijeka ga dobro poznaje zbog višegodišnjeg angažmana u »Zajcu«), nisam ga vidjela u ulozi u kojoj nije bio originalan i duhovit, akoprem povremeno i veoma gorak.

Otkad je 2019. godine zajedno s producenticom i životnom partnericom Dunjom Bovan kupio i osnovao Kuću Klajn u zagorskome Klanjcu, suodgovoran je i za mjesto gdje lokalna zajednica prima na dar suvremenu umjetnost, a i stalnu povezanost s kreativnim maticama stvaralaštva diljem Hrvatske.

Marčić i Bovan pokazali su da umjetnost i kultura imaju suvereni rukopis koji se piše »odozdo«, iz stvaralačke prakse, a ne samo odozgo, iz već postojećih institucija.

Mjesto radnje i jedna od tema predstave »Proslava« upravo je ta privatna kuća iz 1937. godine, dosad povijesno korištena kao garaža i smještaj za vozače (izgradio ju je imućni klanječki autoprijevoznik), internat za djecu izbjeglice s Kozare, hotel, autoškola, knjižnica, štamparija… da bi sada postala kazalište i kino, kao i rezidencijalni prostor stvaranja predstava.

Predstava »Proslava«

Jerko nas dočekuje kao »Jerko« ispred vrata i vodi na stražnji ulaz, objašnjavajući kako su lica iz publike tu da mu pomognu odglumiti njegove bližnje.

Prijatelje, roditelje, kumove, učitelje, kolege, neprijatelje, čak je tu i jedan velečasni. Sa sobom nosi bedževe za funkcije koje gledatelji trebaju odigrati i nitko ih iz prisutne publike ne odbija, kao i zvučnik koji suigrač treba »samo pridržati« dok iz njega čuje replike lika kojeg predstavlja.

Tako se prvotna publika sve više dijeli na »nove izvođače«, proglašene na licu mjesta, nasuprot ostatka gledateljske grupe. Stroga izvedbena kontrola pojedinih lica iz gledališta (malo je prostora za neplaniranu repliku) stvara razne vrste tenzija i humornih dimenzija koje nisu svima ugodne (participacija je u osnovi dragovoljna, ne nametnuta relacija), ali bravure suigre s gledateljima/glumcima polako otkrivaju do koje mjere »Jerko« progovara o svojoj usamljenosti, zbog čega mu je moguće oprostiti nametanje (pre)čvrstog interakcijskog okvira.

Mislim, naime, da bi se Marčić odlično snašao i u bitno mekšim uvjetima susreta s publikom, jer ima koncentraciju na kontinuiranu otvorenost i zaigranost, ali zna i otvoriti i zatvoriti situaciju socijalnog susreta.

Kako god bilo, na terenu izvedbe bavimo se susretima koji se sve teže dogovaraju, odnosima sa starim prijateljima koji klize kroz prste, načinima na koje ljudi nikako ne stižu biti jedni s drugima, ali i energijom stalnog međusobnog dozivanja, čekanja, osluškivanja, pa čak i dubokog prihvaćanja ljudi koji sa sobom donose eksplozije frustracija (lik po imenu »Ivana«).

Taj prvi dio predstave (dramaturginje: Ana Dubljević i Ivana Vuković) namjerno je pun prepreka, zastoja, komplikacija, zapinjanja.

U središnjem dijelu predstave »Jerko« pleše ples izgradnje kuće, ali i dobiva reakcije na svoj pothvat novog teatra: »Joj, stari, ne stignem doći, danas je stvarno previše toga, umoran sam« ili »Sprema se kiša, ne da nam se voziti po nevremenu do Klanjca, sori, sori, sori…«.

Sada je usamljenost vezana za izmještenost Kuće Klajn iz centra Zagreba, u kojem se odvija većina izvedbi koje imaju stalni kritičarsko-recenzentski postav, kao i stabilnu publiku.

Može li se preživjeti kao kazalište izvan (pre)uskog geografskog okvira centraliziranih mjesta zagrebačkih izvedbi?

Treći dio predstave za mene je najšarmantniji i najhrabriji jer se radi o svojevrsnom preuzimanju odgovornosti za svoju umjetnost, kao i za svoju usamljenost, u čemu prestaju mehanizmi okrivljavanja i zamjeranja.

Umjesto toga, Jerko igra replike kao »Slavlje je proces poštovanja svega što je tu. Ako sam usamljen, mogu slaviti samoću.«

Zahvalnost kao avangarda

Tu dolazimo do nove emocionalne matrice, koja je izvedbeno bitno drukčija od modela »žrtvujem se da nešto napravim za zajednicu, a onda nisam zadovoljan koliko mi je zajednica za to zahvalna«.

Umjesto toga, počinjemo se baviti mikroekologijama vlastitih emocija zahvalnosti. Zašto toliko ljudi ne može ni sa čime biti zbilja zadovoljno; bar na trenutak doista ispunjeno? Zašto stalno traže vanjsku potvrdu, pa onda još i još nagrada, priznanja, hvaljenja? Zašto ne znamo njegovati poštovanje prema onome čime smo (često nimalo siromašno) darovani, bio to sumrak, zagorska mačka koja dočekuje publiku, stolac ili čaša čiste vode?

Zahvalnost kao dublja tema ove predstave otkriva da kao društvo apsolutno ne govorimo jezik poštovanja prema ljudima i svijetu koje obilato »koristimo«, odnosno da je naša usamljenost izravno povezana s time koliko malo poštujemo sve što nam dotiče i svakoga s kim razmjenjujemo kontakt, a koliko škrto pritom odmjeravamo ono što otječe iz nas (na kapljice).

Marčić tematizira vrijednost poštovanja prema »datostima« svijeta, jednako koliko i prema darovima ljudske blizine, od zajedničke fotografije (kojom predstava započinje i završava) do zajedničke bilježnice u koju se prema kraju izvedbe mogu upisati »novi Jerkovi prijatelji«.

Predstava je prostor u kojemu ne vlada logika »transakcije« (ja tebi, ti meni ili usluga za uslugu), nego veoma drevna antiekonomija iskrenog altruističkog susreta čovjeka sa čovjekom.

U tom smislu mi se čini da je »Proslava« jedna od najdubljih predstava Dana satire, jer na blagi način ismijava čitavu konstrukciju natjecateljskog i otuđenog društva.

U svjetlu toga što smo čuli na okruglom stolu posvećenom satiri pod nazivom »Satira kao zadnja linija obrane«, a gdje je većina gostiju (Vinko Brešan, Dora Ruždjak Podolski, Aleksandar Milosavljević, Željko Hubač) mislila satiru donekle konzervativno: kao prkos prema političkoj cenzuri, »Proslava« je zanimljiva i kao kazališni esej o tome da društvena kritika i angažiranost ne moraju stizati u formi prozivke onoga što je bjelodana društvena nepravda.

Satiričke silnice mogu niknuti iz eksperimentalnih formi, iz »kuće empatije«, a ne samo iz zatvora straha, prijetnje, nemoći.

Satira ili svaki poredak je farsa

I u svjetlu ponude mlađih satiričkih tekstova koje smo imali prilike čuti na posebnoj večeri »Prva ruka satire« (čitalo se hvalevrijedan izbor tekstova Sanje Milardović, Ivane Vuković, Rone Žulj, Anđele Žužul i Marina Lisjaka), najzanimljivije nisu bile dionice u kojima opet pratimo tvrde egoizme, logoreje i zadrigle ljudske sebičnosti, nego mjesta u kojima je prostrujala igra protiv socijalnih rešetaka, što je velikim dijelom ovisilo i od glumačkih čitanja, odnosno od glumačke sposobnosti da se »kalup« dovede do točke smijeha i samim time pucanja.

Velika je stvar što se ovogodišnja 50. obljetnica Dana satire slavi interesom ravnateljice Kerempuha, Sonje Kovačić, za mlade generacije satiričarki i satiričara, kao i za mogućnost analitičkog dijaloga o samoj satiri.

Prateći ovaj festival godinama, često sam imala dojam velike predvidljivosti odabranih predstava i jednog vrlo specifičnog populizma koji se njegovao.

Ove godine, s izbornicom Vedranom Klepicom, dogodio se pomak prema većoj eksperimentalnosti, što svakako treba pozdraviti.

No, da se još jednom vratimo »Proslavi« Jerka Marčića: sloboda govora, za koju je satira od najstarijih vremena najuže vezana, nikako ne može biti samo kritika postojeće društvene laži.

Aristofan vidi grad ptica kao protutežu Ateni, Jonathan Swift u »Gulliverovim putovanjima« gradi brojne svjetove koji su mnogo veći ili mnogo manji od naše, guliverovski uske perspektive. Voljela bih da ne zaboravimo da satira nije samo dijagnoza (najtežih) društvenih bolesti, nego i mašta.

I da je »Proslava« ujedno i izvedba novog, manje sputanog zajedništva, u čemu ima i brige za budućnost. Time ne želim reći da je u pitanju »utješna« predstava.

Naprotiv, »Proslava« ima svoju težinu, kao što i uloga autsajderstva neminovno nosi svoju ranu. Ali da rana ne mora voditi samo i jedino sepsi, to je već domet stvaralačkog aktivizma kojem (posebno u našem kontekstu ogrezlom u pesimizam i defetizam) treba odati nemalo priznanje.