Ovogodišnji premijerni naslov Kazališta Ulysses je »Na čijoj strani«, drama Ronalda Harwooda koja progovara o procesu denacifikacije slavnog dirigenta Berlinske filharmonije Wilhelma Furtwänglera, koji je tvrdio da je umjetnost odvojena od politike, i američkog bojnika Stevea Arnolda. Predstavu režira Lenka Udovički, a tim smo povodom razgovarali s glumcem Albanom Ukajem, koji u predstavi tumači jednu od uloga.

Prava oaza

– Moja prva suradnja s Ulyssesom bila je prije četiri godine. Taj mi je projekt bio iznimno važan jer se odvijao na početku rata u Ukrajini. Redateljica Lenka Udovički tada je odlučila dovesti Oksanu Dmitrijevu u koprodukciju SARTR-a, Sarajevskog ratnog teatra, i Ulyssesa. Počeli smo probe u Sarajevu na »Othellu«. Perspektiva iz koje je Oksana, obilježena ratnim iskustvom, čitala Shakespearea otvorila je priču o muškarcima koji se vraćaju iz rata. Nikada neću zaboraviti misao koja me pratila tijekom cijelog procesa: znam kako se ponašati u ratu, ali ne znam kako se ponašati u miru. Uvijek mislimo da će nakon završetka rata sve biti u redu, a nitko se ne bavi muškarcima koji se vraćaju s bojišta, a još manje ženama. Zato mi je bilo iznimno zanimljivo vidjeti kako je Dmitrijeva čitala Shakespearea i kako nas on uvijek iznova iznenađuje svojom aktualnošću. Nakon toliko stoljeća ljudska se narav zapravo vrlo malo promijenila, bez obzira na razvoj naše civilizacije. Tako smo započeli suradnju, prošle sam godine ponovo bio ovdje, a i ovogodišnja premijera donosi vrlo gust, filozofski tekst.

Vi očito volite guste i zahtjevne tekstove koji ostavljaju mnogo prostora za interpretaciju i čitanje između redaka?

– Čini se da je doista tako. S vremenom sam se nekako profilirao u takvim ulogama, premda jako volim i komediju, ali je rijetko igram. Kada pogledam svoj dosadašnji opus, prevladavaju ozbiljne i zahtjevne teme. Ne znam je li to slučajnost, ali kako se nastavila suradnja s Ulyssesom, nekako sam se ovdje »udomaćio«. Ne samo u kazalištu nego i u prostoru Maloga Brijuna. Još sam kao student slušao o tom kazalištu, a poslije i kao mladi glumac. Ulysses je slovio kao gotovo sveto mjesto na kojem se okupljaju glumci i umjetnici iz regije, ali i šire Europe i svijeta. To je doista prava oaza.

Kakva je vaša uloga u ovoj predstavi?

– Igram Helmutha Rotha, drugu violinu u orkestru. Nije lako igrati ovaj tekst. O ratovima se mnogo govori i piše, ali često zaboravljamo da žrtve imaju imena i prezimena, da su imale obitelji, životne priče. Sveli smo ih na brojke. Nažalost, isto se događa i danas kada gledamo Gazu. Govorimo o brojkama, a ne o čitavim obiteljima koje su nestale, o ljudima koji su imali snove, djetinjstvo i planove za budućnost, a preko noći su nestali. O tome razmišljam svaki put kada pogledam neku dokumentarnu snimku ili intervju. Tada svi moji problemi postanu potpuno nevažni. Upravo o tim uzročno-posljedičnim odnosima govori i ovaj komad. Kada se jednoga dana probudimo iz ove noćne more, vidjet ćemo jesmo li bili na pogrešnoj strani povijesti. Ja svoj lik moram braniti, bez obzira na to slažem li se s njim etički ili ideološki. Moram ga razumjeti, zavoljeti i braniti svim srcem.

Shizofrena stvarnost

Je li, zbog tematike, ali i specifičnosti ambijentalnog kazališta, bilo naporno raditi na predstavi?

– Zbog vremenskih prilika ponekad zna biti zahtjevno jer nikada ne znate što vas čeka – vjetar, kiša ili oluja. Počeli smo raditi u Sarajevu, gdje smo mjesec dana imali probe, a ovdje smo radili još oko tri tjedna. Dobro poznajem posebnosti tvrđave Minor, ali među glumcima ima i onih kojima je ovo prvi susret s tim prostorom pa se tek prilagođavaju.

Među svim izvrsnim suradnicima posebno bih izdvojio Ozrena Grabarića, koji poput lokomotive vuče cijelu predstavu i sve nas. Na prvu čitaću probu došao je s više od osamdeset posto naučenog teksta, a riječ je o iznimno zahtjevnom materijalu. Ne dopušta vam da se »vučete« po sceni ili budete lijeni. Bilo mi je neizmjerno dragocjeno raditi s takvim glumcem, kolegom i prije svega čovjekom. On je iznimno artikuliran umjetnik, ne samo u govoru nego i u načinu razmišljanja te intelektualnoj širini. Ova predstava traži veliku koncentraciju. Vjerujem da će se publika u njoj prepoznati nakon sve ove shizofrene stvarnosti u kojoj živimo, obilježene ratovima u Iranu, Gazi, Ukrajini i na drugim kriznim područjima, kojima se kraj još uvijek ne nazire.

Kako ste riješili pitanje jezika u predstavi?

– Moj je materinski jezik albanski. Osnovnu i srednju školu završio sam u Prištini, kao i prve dvije godine Akademije. Pripadao sam prvoj generaciji studenata nakon rata, u klasi pokojnog profesora Faruka Begolija. Godine 2001. prešao sam u Sarajevo, gdje sam diplomirao. Moja generacija na Kosovu nije govorila jezik koji se tada nazivao srpsko-hrvatskim, pa sam poslije naučio bosanski. Ipak, nešto sam već znao jer je moj otac bio novinar. Radio je za Večernji list, Vjesnik i Radio 101 te izvještavao s Kosova, iz Albanije, Crne Gore i Makedonije. U našu su kuću često dolazili njegovi kolege pa sam slušao njihov govor i upijao melodiju jezika. Mislim da brzo učim jezike. Tako sam zbog jedne filmske uloge učio francuski, a engleski sam već prije dobro govorio jer je mojoj generaciji bio drugi jezik nakon albanskoga. Jedna me kolegica jednom pitala na kojem jeziku sanjam. U prvi mah činilo mi se da je to besmisleno pitanje, ali zapravo ima smisla. Kada počnete sanjati na jeziku koji učite, tada shvatite da ste ga doista usvojili. Danas sanjam na više jezika, ali prvi put kada sam sanjao na bosanskome, znao sam da ga govorim. Naravno, i danas ponekad pogriješim naglasak ili neku sitnicu, ali dobro je što to sve češće sam primijetim. Volim jezike. Uvijek otkrijem nešto novo u etimologiji i podrijetlu riječi, pronalazim veze među jezicima i to me i dalje fascinira poput djeteta koje je dobilo novu igračku. Zahvaljujući tome mogu čitati knjige na različitim jezicima.

Disciplina i profesionalne navike

Poznati ste i po društveno angažiranim ulogama.

– S Dinom Mustafićem nedavno sam završio snimanje serije i filma »Trake«, koji govori o Prijedoru i elitocidu. Glumio sam Esada Sadikovića, liječnika i predsjednika udruženja otorinolaringologa Jugoslavije, čovjeka koji je iskreno vjerovao u Jugoslaviju i ideju zajedničkog života. Upoznao sam ljude koji su studirali s njim. Doživio je strašnu osobnu tragediju, a sve do samoga kraja odbijao je vjerovati da se država raspada. Na kraju je završio u jednom od najstrašnijih logora iz ratova na ovim prostorima. Po završetku snimanja rekao sam Dini da mi je bilo strašno teško oprostiti se od toga lika. Kada dugo radite na nekoj ulozi, vežete se uz nju, uz njezine postupke i način razmišljanja. Ne možete nešto iznijeti na scenu ili pred kameru, a da to ne proživite i emocionalno. Takvi likovi ostavljaju trag. Ja sam, primjerice, Esada Sadikovića simbolično »pokopao« onoga dana kada sam završio snimanje.

Mnogo glumite u kazalištu, na filmu i televiziji. Koji vam je medij najdraži?

– Uvijek kažem da mi je kazalište na prvome mjestu, ali zapravo je gluma ono što mi je najvažnije. Riječ je o dvama različitim medijima koji zahtijevaju različite glumačke tehnike. Ipak, kazalište ima posebno mjesto jer vjerujem da sve što sam postigao na filmu dugujem upravo radu na sceni. Ondje sam stekao disciplinu, fizičku i mentalnu kondiciju te profesionalne navike. Kazalište je temelj glumačkog poziva. U njega se uvijek vraćamo jer se na filmsku produkciju ne možemo osloniti – nikada ne znate hoće li imati kontinuitet.

Niste bili na premijeri svojega filma jer vam je supruga rađala?

– Točno. Kada dobijete dijete, sve se promijeni. Danas ima jedanaest godina i najvažnije mi je da izraste u dobru i sretnu osobu, bez obzira na to čime će se jednoga dana baviti.