U eri koju obilježava diktat tržišta i u kojoj korporativni kapital nerijetko postaje vrhovni arbitar estetske vrijednosti, Dimitrije Popović, svestrani slikar, kipar i mislilac čiji opus desetljećima intrigira svjetsku kulturnu javnost, donosi nam djelo koje služi kao intelektualni kompas.

Njegova nova knjiga »Umjetnost između ideje i ideologije« u izdanju Litterisa nije samo teorijski ogled, već kirurški precizno seciranje suvremene civilizacije.

Popović nas vodi kroz zbirku eseja na putovanje od renesansnih majstora do provokativnih zvijezda poput Damiena Hirsta i Jeffa Koonsa, objašnjavajući na jednostavan, a opet dubok način kako je umjetnost postala polje napetosti između slobodne ljudske imaginacije i okrutne institucionalne interpretacije.

Središnja metafora knjige, utjelovljena u naslovnoj instalaciji klavira i snajperske puške, a izvorno izložena u pariškom UNESCO-u, zrcali autorovu temeljnu preokupaciju: vječni rascjep u ljudskoj prirodi između nagona za stvaranjem i nagona za destrukcijom.

Popović nam otkriva kako ideologija pokušava preuzeti simboličku moć umjetnosti, pretvarajući je u sredstvo dominacije, dok se ona istovremeno očajnički bori da ostane prostor emancipacije i otpora »kulturi smrti«.

U razgovoru koji slijedi, Dimitrije Popović nam otvara vrata u taj »međuprostor« borbe za smisao. Doznajemo zašto je biće umjetnosti inteligentnije od njezinih stvoritelja, kako prepoznati supstancu u eri »umjetnosti bez umjetnosti« te zbog čega prava kreativnost nikada ne umire, već se, poput feniksa, rađa iz potrebe da prosvijetli i oplemeni ljudski život usprkos svim manipulacijama vremena u kojem živimo.

Umjetnost i politika

U knjizi kao ključno pitanje postavljate: može li uistinu umjetnost biti sve ono što se pod njezinom etiketom nudi javnosti. Koji je vaš odgovor na to pitanje?

– Na ovo složeno pitanje koje u velikoj mjeri zbunjuje i autoritete likovne kritike, dakle o onome što se događa na svjetskoj sceni, teško je precizno odgovoriti.

Razlog tome je što je današnja likovna scena toliko heterogena da je teško uspostaviti kriterije, posebno u onim načinima izražavanja koja kao svojevrsni recidiv avangarde nude nešto što ima određeni oblik koji mu često nedostaje, a to je njegova supstanca.

U Francuskoj se sve češće upotrebljava sintagma »umjetnost bez umjetnosti«. Još su se krajem prošlog stoljeća i Jean Claire i Harold Zeman, ugledni i utjecajni kritičari, pitali o svrsi održavanja velikih međunarodnih manifestacija kao što Dokumenta u Kasselu ili Venecijanski bijenale.

Puno se stvari u suštini promijenilo. Čini se da novac počinje imati sve važniju ulogu, što će reći da umjetnost pripada moćnoj sferi kapitala, odnosno korporativnih carstava.

Kada su jednom prilikom u Americi pitali veliku zvijezdu britanske umjetnosti Damiena Hirsta, čiji se radovi prodaju za desetke i više milijuna dolara, što misli o stavu kritičara koji ga proglašavaju komercijalnim i proračunatim autorom, nedvosmisleno je odgovorio: »Tko ih j…«

Ova izjava nije samo drskost samouvjerenog umjetnika, nego i ilustracija problema koji dotičemo. Hirstova su djela u svim velikim svjetskim muzejima, osigurao je mjesto u povijesti suvremene umjetnosti, zarađuje enormno i na kraju ispada da ga uistinu nije briga što će netko o njemu pisati ili govoriti.

Slično je na svoj način i s Jeffom Koonsom koji je svjesno estetiku kiča doveo do savršenstva koja je dobila status velikog Arta i postala ozbiljna kategorija suvremene umjetnosti. Generalno kazano, mogla bi se ponoviti ona davna misao Andréa Gidea kako »danas ima više umjetnika nego umjetničkih djela«.

Koji je bio vaš inicijalni motiv napisati ovakvu knjigu koja secira umjetnost, ideju i ideologiju?

– Knjigu čini zbir eseja koji obuhvaćaju niz društvenih kategorija kao što su sloboda, identitet, manipulacija, zločin, pornografija, totalitarizam, žrtvovanje… Ovi se navedeni fenomeni ne razmatraju apstraktno, nego kroz konkretna umjetnička djela od renesanse do danas.

Određena umjetnička djela postaju referentne točke u kojima se izravno ili posredno odražava neki od spomenutih fenomena. Stoga, metodološki gledano, knjiga nužno ima izvjesnu mjeru interdisciplinarnosti, dakle između povijesti umjetnosti, filozofije kulture, društvene psihologije i političke teorije.

U naslovu knjige riječ »između« ima posebno važno značenje. To je polje permanentne dinamike, polje napetosti u kojem se odvija borba za smisao po prirodi umjetnosti, ideja predstavlja slobodu imaginacije, individualnu viziju, mogućnost transcendencije, dok ideologija predstavlja institucionalnu interpretaciju, političku moć, kolektivnu disciplinu.

Također, umjetnost može biti instrument emancipacije, ali i sredstvo dominacije. Za promociju moje knjige koncipirao sam performans nazvan »Totalitarni akt«; izvela ga je bivša miss Hrvatske Lucija Begić.

Radi se o vizualnoj metafori koja pokazuje kako su umjetničke vrijednosti, koje često smatramo trajnim i neupitnim, u određenim povijesnim okolnostima izložene pritisku ideologije i nasilja. Uvijek ostaje pitanje može li umjetnost ostati slobodna kada ideologija pokuša preuzetu njezinu simboličku moć?

Zbog čega ste baš ovu knjigu posvetili sinu Petru?

– Knjigu sam posvetio sinu Petru iz dva razloga. Prvi je onaj emotivni, roditeljski, kao znak ljubavi i povjerenja. Drugi jest Petrova profesija. Profesor je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Predaje međunarodne odnose. Odgajan je u umjetničkoj obitelji, a i sam ima smisla i ljubavi prema umjetnosti, posebno za film i književnost. Na studiju politologije u Beču imao je ispite i iz povijesti umjetnosti.

Kako su umjetnost i politika na ovaj ili onaj način povezane, često znamo razgovarati o problemima ovih dviju discplina. Budući da se knjiga bavi umjetničkim djelima iz raznih društvenih konteksta nužno dodirujući politiku, smatrao sam potrebnim knjigu posvetiti Petru.

Puška na klaviru

Već naslovnica izaziva intrigu: klavir i puška. Zašto ta kombinacija?

– Naslovnica knjige je simbolična i odnosi se u širokom kontekstu na probleme o kojima se govori u knjizi. Naime, tu sam instalaciju nazvanu »Pjesma bez riječi« izlagao 2014. godine u UNESCO-u u Parizu u okviru velikog međunarodnog projekta »Sjećanje na Prvi svjetski rat«.

Spoj klavira i puške na prvi pogled čini apsurdnu nadrealističku kompoziciju. Ali, u toj apsurdnoj harmoniji odražava se ona simbolična binarna opozicija dva suprotstavljena pola u ljudskoj prirodi.

Jedno je potreba za kreacijom, za stvaranjem i oplemenjivanjem života što simbolizira klavir, a drugo se odnosi na čovjekov nagon za uništenjem, za destrukcijom, što simbolizira snajperska puška.

Kao što se zna, Prvi svjetski rat je donio ljudskom rodu do tad nezapamćena stradanja, tragedije i smrt, dok se u isto to vrijeme bilježi procvat kreativnosti u svim umjetnostima i nova revolucionarna otkrića u znanosti. Tako da logika apsurda jedne umjetničke instalacije sa svojim simbolima, nažalost, i danas ostaje aktualna.

Smatram da umjetnost mora biti izvan bilo kakvih ideoloških ili drugih društvenih konstrukcija koji bi je ograničavali – Dimitrije Popović

Nije li paradoksalno da, unatoč osviještenosti i velikom napretku 20. stoljeća, umjetnost na neki način umire?

– Više puta je proglašavana smrt umjetnosti. Još od dadaizma se znaju čuti takve sintagme. Govorilo se jedno vrijeme da je došla smrt figurativnom slikarstvu. Također se govorilo o izlišnosti portreta kao slikarskog žanra kad se pojavila fotografija itd.

Međutim, kada pogledate slikarstvo 20. stoljeća, upravo je slikanje portreta od Matissea do Bacona ili od Picassa do Luciana Freuda doživjelo izuzetnu ekspanziju i kreativno bogatstvo.

Mislim da umjetnost ne može umrijeti dok još postoji u čovjeku želja ili bolje reći potreba za stvaranjem. Srećom, biće umjetnosti je puno inteligentnije od onih koji umjetnost stvaraju.

Začarani krug: umjetnik – trgovac – kupac

U kontekstu vrijednosti umjetnina navodite kako je vrijednost novca ipak iznad njih, čak ponekad i unatoč lošim kritikama određenih djela koja dostižu astronomske iznose. Što zapravo stoji iza takvog uspjeha i što je u tom slučaju zapravo umjetnost? Što je važnije – kolektivno ili općenito priznanje nekom djelu ili individualni doživljaj promatrača, tko nominira vrijednost? Jer, ako tržište određuje što je umjetnost, a ne estetika, postaje li onda povjesničar umjetnosti samo loše plaćeni knjigovođa aukcijskih kuća?

– Maloprije smo dotakli taj problem. Dovoljno je pogledati velike svjetske aukcijske kuće pa da se vidi koliko biznis, taj takozvani art biznis, ima važnu ulogu u tom začaranom krugu na relaciji: umjetnik – trgovac – kupac.

U jednom dokumentarnom filmu Jaspera Jonesa, velikog američkg pop art umjetnika, dok još nije bio tako slavan kao danas, koji pita svog kolegu, tada već poznatog i cijenjenog također pop art autora Roberta Rauschenberga, da mu kaže koliko vrijede njegove dvije u bronci odlivene konzerve Coca-Cole, Rauschenberg odgovara: »Vrijede onoliko koliko kaže Leo Castelli«.

Castelli je u to vrije bio najčuveniji i najutjecajniji galerist i trgovac u New Yorku. Ovaj primjer govori puno za sebe. Zna se točno da postoje strategije kad će i koji autor biti plasiran, jer novac koji je u njega uložen najbolje će se moći oploditi na spektakularnim aukcijama. Inače, odnos cijene i umjetnine je uvijek postojao, ali ne ovako kao danas.

Veronese je primjerice naplaćivao više svoju sliku ako je koristio skuplje boje. Dürer također i tako dalje… Mnogi su slikari svjesni vrijednosti izražene u novcu koje donosi njihovo djelo.

Gustave Moreau je govorio da prestaje slikati onda kada zlato prestaje curiti iz njegovog kista. Ovu izjavu francuskog majstora simbolizma s razlogom često citira Salvador Dali kojemu je André Breton od slikarova imena složio anagram »Avida Dolars« (u slobodnom prijevodu gramzljiv za novac).

Smisao umjetnosti navodite kao onemogućavanje utjecaja zla. Na što se to konkretno odnosi?

– Kategorija zla je velik problem ljudskog bića. Zlo je čovjeku imanentno. To nam potvrđuje povijest ljudskog roda. Od kad je Kain ubio Abela, zlo se permanentno javlja u raznim oblicima svoga djelovanja.

Budući da čovjek ima svijest o zlu, on nastoji kroz umjetnost oplemenjivanjem ljudskog bića ukazati na dobro. Umjetnost prosvjetljuje i oplemenjuje život. Papa Ivan Pavao II. je govorio da je 20. stoljećem dominirala »kultura smrti«.

Ni danas, po svemu sudeći, nije ništa bolje. Paradoksalno, upravo teme zla, mržnje, smrti, najinspirativnije su teme u kojima umjetnici ostvaruju vrhunska umjetnička djela, od grčkih tragedija preko Dantea, Shakespearea do Dostojevskog i Camusa, od Caravaggia do Picassa…

Najpoznatija slika 20. stoljeća, Picassova »Guernica«, je remek-djelo slikarske umjetnosti koje za temu ima brutalno stradanje tog malog baskijskog grada. Umjetnost često puta pokazuje zlo da bi kod čovjeka potakla misao o dobru.

Smrt djeteta negdje u svijetu i smrt neke životinje u klaonici, pisao je Jean Ricardou, imali bi isto značenje da nema književnosti. Ona, književnost, osmišljava tu smrt. Teži oplemenjivanju ljudskog bića. Samim tim i otporu prema snazi zla.

Umjetnost i manipulacija

Razotkrili ste i manipulacije povijesnih režima i njihov način iskorištavanja umjetnosti, čime ukazujete na vrlo veliku ulogu umjetnosti u društvenoj afirmaciji, ali i ideologiji, a često »degradaciji« i kontroli. Koliko umjetnost može biti pogodna niša za manipulaciju?

– Umjetnost je uvijek u opasnosti od manipulacije. Uvijek ja na tom dinamičnom polju međuodnosa. Jer, umjetnička se ideja može lako iskoristiti i njom se manipulirati. Ali, treba reći da se i umjetnost zna svjesno naći u ulozi ideološkog terora.

Primjerice, u slučaju nacističkog kipara Arna Brekera koji pokazuje da totalitarna estetika nije samo propaganda nego je i vizualizacija kolektivne potrebe za redom, snagom i identitetom.

Prisjetimo se i doktrine socrealističke umjetnosti koja je imala vrlo određen društveni smisao o progresu. Umjetnost revolucionarna po formi i socijalna po sadržaju…

Bivši francuski ministar kulture Jack Lang je još odavno govorio kako se francuska kultura mora obraniti od utjecaja amerikanizacije. Ideologija može biti ili agresivna ili suptilna. Sve ovisi o društvenim kontekstima, kulturama i sustavima.

Performans nazvan “Totalitarni akt”

Analizirate kako su totalitarni režimi poput nacizma i staljinizama koristili umjetnost. Koja je ideologija danas najopasnija za slobodu stvaralaštva? Je li to diktat profita ili nova kultura otkazivanja?

– Možda i jedno i drugo. Ali usprkos raznim ograničenjima ili prisilama, umjetnik po prirodi svoga statusa teži neovisnosti odnosno autonomnosti vlastitoga kreativnog djelovanja. To je teško ostvarivo, ali je zbog toga izazovno. Ipak, čini mi se da je diktat profita opasniji. Zavodljiviji je i samim tim učinkovitiji.

Čovjek je čudo i čudovište

Kažete da je čovjek društveno biće koje se potvrđuje u drugome. Znači li to da je u eri digitalne otuđenosti umjetnik ostao bez onog »drugog« kojem se obraća? Je li dijalog postao nemoguć?

– Vrijeme covida je pokazalo koliko je čovjek društveno biće i koliko mu je nužno potreban onaj u pandemiji nazvan »socijalni kontakt«. U ovakvim stanjima u kakvim se društvo zna naći umjetnik je u stanovitom smislu ipak privilegirano biće, jer je stvaralac, homo creator.

Kad je doslovno sam ili osamljen, on uvijek nalazi onog drugog u sebi, ono stvaralačko »Ja«. Umjetnik se koristi svim novim tehničkim dostignućima vremena u kojem živi, ali usprkos svim društvenim mrežama, ili umjetnoj inteligenciji, taj »drugi« zapravo je put do njega samoga, do one unutarnje tajne vlastitog bića.

Umjetnik je u pravilu individualac i u tom smislu slijedi sebe, a to mu osigurava poseban status u eri tehnologizacije, depersonalizacije, koja vodi čovjeka u takvom smjeru da će biti nalik elektronskom monstrumu koji će jednog dana sve savršeno znati, ali neće moći osjećati.

Atrofirat će mu senzibilitet, otupjet će. Možda su ovo krajnje pesimistične poruke i shvaćanja, ali čovjek je stvoren tako da treba drugog čovjeka. Taj drugi mu je neophodan.

Upravo umjetnost to i dokazuje. To nalaženje sebe u drugom, ta potvrda vlastitosti nađena u drugom jest osnova humanističke, odnosno kršćanske kulture. Kao što se umjetničko djelo potvrđuje u publici kojoj je namijenjeno, tako se i čovjek po svom ontološkom statusu potvrđuje u drugom.

Navodite i spektar ljudskog raspona između dobra i zla koje čovjek nosi u sebi, iz čega proizlazi da se umjetnost češće bavi ljudskom mukom nego ljepotom, iako je ponekad opće mišljenje suprotno. Kako to objašnjavate?

– To je nedokučiva i neobjašnjiva tajna ljudskog bića. Svjesni smo te tajne, ali je ne možemo do kraja racionalizirati. Zlo je ontološka kategorija. Takozvano humanizirano zlo. Zlo koje producira čovjek.

Povijest je nažalost melankolični svjedok ovog fenomena. Taj dualizam vječno postoji u čovjeku. Kako umjetnost ne smije biti dekor svijeta, već i način da se svijet neprestano spoznaje.

Jer, umjetnost jest i refleksni čin. Govoreći o svijetu, umjetnost nužno govori o čovjeku. A pored toliko definicija o čovjeku možda je najpreciznija ona jednostavna, a toliko složena u svojoj biti, »Čovjek je čudo i čudovište«.

U jednom poglavlju sami postavljate pitanje: ako san razuma stvara čudovišta, kakva je onda zbiljska stvarnost razuma, znači li to da je razum zapravo hladniji i opasniji od bilo kojeg »čudovišta« koje sanjamo?

– Kao benigna fantazija san je posljedica one maligne stvarnosti koju može proizvesti razum.

Postaje li danas golotinja tabu?

Vaša fascinacija ženskim tijelom često balansira na rubu sakralnog i profanog, ljepote i destrukcije. Je li u današnjem »woke« vremenu takav prikaz žene uopće politički korektan ili umjetnost mora ostati imuna na društvene cenzure?

– Smatram da umjetnost mora biti izvan bilo kakvih ideoloških ili drugih društvenih konstrukcija koji bi je ograničavali. U biću umjetnosti je sloboda izražavanja. Naravno, za tu slobodu umjetnik snosi odgovornost.

Sloboda bez stvaralačke discipline ne znači ništa. Umjetnik je svjestan ovog što govorim. Ali, u suvremenom društvu postoje neke pojave koje pokazuju licemjerje i apsurdnost.

Naime, umjetnički muzeji širom svijeta slave ljepotu nagog ženskog tijela na vrhunskim umjetničkim djelima od klasike do suvremenosti i izloženi su svakodnevno pogledu javnosti.

No, kada se kao što sam nedavno vidio na društvenim mrežama, pojavila slika ženskog akta Amadea Modiglianija, na toj su slici takozvane erogene zone naslikanog tijela bile zamagljene.

Postaje li danas golotinja tabu? Nagost je najprirodnije stanje tijela. U njoj je iskonska ljepota tijela žene i njezina inspirativnost. O tom problemu pišem u novom rukopisu na temu ženskog tijela u skulpturi.

Sugestivnost vizualne umjetnosti navodite kao najjaču među svim ostalim granama umjetnosti. Zbog čega?

– Izražajna snaga slike kao medija je neupitna. Naše vrijeme jest civilizacija u kojoj dominira slika. Istovremeno slika izravno pokazuje temu, vizualno je čitljiva na prvi pogled, a potom se otvaraju njezini značenjski slojevi ovisno o temi i načinu kako ju je umjetnik obradio.

Henry James je dobro znao što znači djelovanje slike kad je zabranjivao da se njegova prozna djela ilustriraju.

Umjetničkom jeziku dajete okvir monitora, upozorenja. Koliko je realno da umjetnost bude ili je bila uspješna u toj »borbi«?

– Mislim da na kraju umjetnost uvijek pobjeđuje.

Kultura sjećanja čini tradiciju

Nastavno na to kultura čuva sjećanje, pa kako biste interpretirali današnji trenutak koji će se prenijeti budućim generacijama?

– Kultura sjećanja čini tradiciju. Tradicija ne dolazi sama po sebi, već se stvara. U kulturi pamćenja budućim generacijama ostat će ono što je na kreativan način najbolje izrazilo duh vremena u kojem je umjetnik stvarao. Ipak, vrijeme je pouzdan filter za ono što će ostati kao neupitna vrijednost u svim načinima kreativnog izražavanja.

U tom kontekstu, je li moguća demokratizacija umjetnosti?

– To je izuzetno složeno pitanje iz razloga što niti jedno vrijeme do sada nije bilo toliko demokratično za umjetnost. Toliki je pluralizam izraza, medija, načina prezentacije, da se teško ponekad snaći u tom konglomeratu svijeta spektakla u kojem sve može biti umjetnost.

Ta je demokratizacija s jedne strane dobra, jer pruža čovjeku mogućnost da se izrazi, a s druge strane je problematična. Kako odrediti istinsku vrijednost djela koje se tek treba tretirati kao umjetnost?

Nešto smo o tome maloprije govorili. Ako će svi ljudi jednog dana postati umjetnici, onda umjetnost može umrijeti na najdemokratičniji način.

Umjetnik “dere” vlastitu kožu

Želi li umjetnik zbaciti sa sebe kožu poput motiva s Michelangelova djela »Posljednji sud«?

– Na simboličan način umjetnik stalno »dere« kožu sa sebe. To skidanje kože jest onaj neminovan i izazovan način da se, premda često i bolno, stvaralaštvom otkriva ono što se skriva ispod kože, ona tajna bića koje je umjetnik svjestan, ali je nikad ne uspijeva racionalno spoznati.

Sveti Bartolomej s Michelangelovog »Posljednjeg suda« je kršćanski mučenik kome su pogani oderali kožu. Umjetnik dere vlastitu kožu, ali nikad neće postati svetac… Umjetnik je neka vrsta prosvijećenog »mučenika«.

Knjigu završavate rečenicom: »Fantazija preobražaja postala je obezličena stvarnost bestijalnog humanizma.« Je li to ujedno poruka suvremenom čovjeku?

– Da. Kafka je naš suvremenik.

I za kraj, koliko umjetnost predstavlja naličje logičkog dekora, odnosno što nam ostaje u maniri »hic et nunc«?

– »Ovdje i sada« ostajemo mi kao prividno integrirane jedinke u dezintegriranom svijetu.