Ove godine, 22. ožujka, navršit će se stota godišnjica rođenja Marcela Marceaua, francuskog pantomimičara kojega su nazivali »umjetnikom tišine«. Rođen je kao Marcel Mangel 1923. u Strasbourgu u židovskoj obitelji, a preminuo je 2007. u Cahorsu. Njegov otac Charles Mangel, košer mesar koji se bavio i pjevanjem, upoznao ga je s glazbom i kazalištem. Kad je Marcel imao pet godina, majka Anne Mangel odvela ga je da pogleda film Charlieja Chaplina, što ga je toliko opčinilo da se odlučio baviti pantomimom. Također su ga zanimale umjetnost i književnost. Studirao je engleski jezik, pa je uz već ranije poznavanje francuskog i njemačkog postao trojezičan.

Početkom Drugog svjetskog rata morao je kriti svoje židovsko podrijetlo i promijenio je prezime u Marceau (naziv je izabran kao referenca na Francoisa Severina Marceau-Desgraviersa, generala Francuske revolucije). Njegov je otac zarobljen i deportiran u ozloglašeni koncentracijski logor Auschwitz, gdje je 1944. ubijen. Marcelova majka je preživjela. S mlađim bratom Alainom pridružio se francuskom Pokretu otpora. Prvi put je koristio pantomimu kad je Francuska napadnuta, kako bi židovska djeca bila tiha dok im je pomagao da pobjegnu u Švicarsku. Da bi umirio zbunjene i razdražene mališane, Marceau je prvi put upotrijebio vlastitu glumačku tehniku – pantomimu. Djeca su zapanjeno promatrala njegove graciozne i prenaglašene pokrete, a što je još važnije – ostala su tiha i uspješno prebjegla u susjednu državu. Upravo bez ijedne riječi uskakao je u grotlo opasnosti, bezrezervno human. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, već upoznat sa svojim budućim pozivom, pronašao je način kako da uz pomoć svojeg fascinantnog umijeća spasi tisuće života.

Njegov prvi veliki javni nastup bio je pred 3.000 vojnika u kolovozu 1944. nakon oslobođenja Pariza. Po završetku rata upisao se u Školu dramskih umjetnosti Charlesa Dullina i u Kazalište Sarah Bernhardt u Parizu. Ondje mu je učitelj bio Étienne Decroux, dok je Jean-Louis Barrault angažirao Marcela Marceaua za ulogu Harlekina. U kreativnom smislu najviše su ga inspirirali Charlie Chaplin, Buster Keaton i braća Marx. Godine 1947. je kombinirajući harlekinski lik 19. stoljeća s gestama Chaplina i Keatona stvorio Bipa, njegov najpoznatiji mimski karakter. Bip je modernizirani Pierrot iz tradicionalne komedije (Bip kao krotitelj, kao ulični pjevač, kao putnik na brodu, kao David i Golijat…). Pri izvođenju nosio je prugasti džemper i istrošeni svileni operni šešir, kao i lice obojeno bijelim puderom, što će kasnije postati obilježje gotovo svih pantomimičara. Svaki element nastupa, kao i sam izgled, su simbolični – prekratak kaput i predugačke hlače predstavljale su hommage Marcelovu idolu Charlieju Chaplinu, šešir je označavao prohujalu eru romantike, a karanfil je podsjećao Bipa na sretnija vremena. Odjevna kombinacija označavala je životnu nestabilnost i Bip je postao njegov alter ego. Bipove avanture sa svima, počevši od leptira do lavova, od brodova do vlakova, od plesnih dvorana do restorana, bile su neograničene.

Bip se može usporediti s Don Quijoteom, jer je uvijek u potrazi za avanturom i višim ciljem, ali je bespomoćan pred vjetrenjačama života. Bip je na neki način, kako je i njegov tvorac priznao, slika i prilika svakog čovjeka, što je i razlog zašto je bio toliko voljen. Marcel Marceau je o svojoj kreaciji rekao: »Bip je romantični heroj našeg vremena. Njegov pogled je usmjeren isključivo prema raju, ali sagorijeva u srcima svih ljudi.«

Kao stil pantomime Marceau je bio priznat bez premca. Godine 1949. osnovana je trupa Compagnie de mime »Marcel Marceau«, gdje se istaknuo u »Smrti prije zore« kafkijanskoga nadahnuća. Služeći se gestom, grimasom i nijemošću kao jedinim elementima svoje umjetnosti, Marceau je obnovio pantomimu kao umjetnost koja može nositi pečat vlastitog stila. Ovaj majstor pantomime dao je nove impulse toj vrsti scenskog izraza, poetski i s dubokim humanizmom oblikujući različite karaktere. Godine 1978. osnovao je prvu međunarodnu školu za pantomimičare (École internationale de mimodrame de Paris), a 1990. dobio je nagradu »Molière« za životno djelo. Među raznim nagradama i priznanjima, imenovan je za velikog oficira Legije časti i dobio je Nacionalni orden za zasluge u Francuskoj. Dobitnik je nagrade Emmy za svoj rad na televiziji, izabran je za člana Akademije likovnih umjetnosti u Berlinu i proglašen je Nacionalnim blagom u Japanu. Bio je prijatelj američkog pjevača, tekstopisca i plesača Michaela Jacksona skoro dvadeset godina, a Jackson je rekao da je koristio neke od Marcelovih tehnika u svojim plesnim koracima.

Marcel Marceau pantomimu je doživljavao kao umjetnost tišine i nastupao je profesionalno širom svijeta više od 60 godina. Njegove tihe vježbe pantomime, uključujući »Kavez«, »Šetnja suprotno od vjetra«, »Tvorac maski« i »U parku« postale su klasici koji su ekranizirani. Satire o svemu, od kipara do matadora, opisane su kao radovi genija. Jedan kritičar je rekao: »On postiže u dvije minute više nego što većina romanopisaca ne može učiniti u većim količinama.« Dodajmo tome i ovaj citat:

»Umjetnost tišine govori s dušom, kao glazba, stvarajući tragediju ili komediju uključujući tebe i tvoj život… Stvarajući karakter i prostor, praveći šou na sceni, pokazujući naše živote, naše snove, naša očekivanja.«

Umjetnost Marcela Marceaua postala je poznata milijunima i zbog njegovih brojnih televizijskih gostovanja. Pokazao je svoju svestranost i u filmovima, kao što je uloga Profesora Pinga u »Barbarelli« (1968.), zatim film »Prvi razred« (1970.) u kojem je igrao 17 uloga, pa »Shanks« (1974.) u kojem je kombinirao tihu umjetnost, igrajući gluhog i nijemog lutkara, i svoj talent za priču u ulozi ludog znanstvenika. Igrao je samoga sebe u »Nijemom filmu« Mela Brooksa (1976.) gdje je namjerno i ironično bio jedini lik koji je imao zvučni govorni dio izgovorivši jednu jedinu riječ – »Ne!« – kad ga je Brooks pitao bi li sudjelovao u filmu. Njegova posljednja pojavljivanja na filmu odnosila su se na male uloge u »Paganiniju« Klausa Kinskog (1989.) i »Josephovu poklonu« (1998.). Također je imao ulogu u niskobudžetnom filmu temeljenom na njegovoj životnoj priči nazvanom »Obojen u bijelo«. Film nikad nije dovršen jer je drugi glumac u filmu, njegov prijatelj iz škole, umro na polovini snimanja filma.

Kao autor, Marceau je objavio dvije knjige za djecu – »Marcel Marceau – knjiga alfabeta« i »Marcel Marceau – knjiga za računanje«, te poeziju i ilustracije, uključujući »Baladu Pariza i svijeta«. Napisao je i ilustrirao »Priču o Bipu«, a »Treće oko« je kolekcija od deset originalnih litografija objavljena u Parizu s Marceauovim pratećim tekstom. Belfond of Paris objavio je 1987. »Pimporello«, a 2001. izišla je nova knjiga za djecu pod naslovom »Bip u knjizi« objavljena u izdanju Stewarta, Taborija & Changa koja se pojavila u knjižarama u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj i Australiji.

Marcel Marceau bio je glumac, redatelj, učitelj, javna osoba, imao je turneje po brojnim zemljama na pet kontinenata. Govorio je tečno nekoliko jezika i bio je sjajan komunikator. U kasnijim godinama živio je na farmi u Cahorsu, u blizini Toulousea. Nastavio je njegovati pantomimu, a bavio se i podučavanjem svojih brojnih učenika. Preminuo je u Francuskoj, 23. rujna 2007. godine, poput jesenjeg lišća nakon jesenskog ekvinocija i nakon Yom Kippura u židovskom kalendaru, imajući Dan pomirenja kao svoj zadnji zastor. Na njegovom posljednjem ispraćaju svirali su Bacha i Mozarta, a pokopan je na pariškom groblju Père Lachaise. I pritom je istaknuto da je doveo poeziju do tišine.

Unatoč svim nagradama i priznanjima, Marcel Marceau je ostao skroman, odbijajući veličati svoje uspjehe i postignuća. Jednom je prilikom izjavio: »Ne volim govoriti o sebi. Sve što sam ponizno radio tijekom rata samo je mali dio onoga što se događalo herojima koji su u svojim djelima tijekom tih opasnih vremena izgubili živote«, rekao je osvrćući se na epitet »nesebičnog heroja holokausta«. Čuvena je i njegova rečenica: »Nikada nećemo uništiti zlo, nažalost. Ali dobrota postoji kod većine.« Kazao je i:

»Nemojte pantomimi davati riječ. Nikada neće prestati govoriti« te: »Nije li čudno kako najdirljivije trenutke svog života iskusimo bez ijedne jedine riječi?«