Pjesnik i romanopisac

Zemlja zalazećeg sunca: Pročitali smo zbirku pjesama Franje Nagulova

Davor Mandić



ZAGREB – Baš negdje oko pada GUP-a u zagrebačkoj Skupštini, za što se neki nadaju da je bio početak kraja Milana Bandića, uzeli smo ponovo u ruke knjižicu malog, neubičajenog formata, crnu, kao da je u koroti, naslova »Zemlja zalazećeg Sunca«. Nismo ju uzeli slučajno, jer prvo čitanje, prije kojeg mjeseca, otključalo je njen površinski, aktivistički sloj i znali smo da ćemo joj se kad-tad vratiti.


Autor ove nevelike zbirke pjesama u prozi, okruženih pjesmom organiziranom stišno – »Pozdrav zalazećem Suncu« – vinkovački je pjesnik, romanopisac i publicist mlađe-srednje generacije Franjo Nagulov (1983.). Izdavači su Brodski kulturni krug i Đakovački kulturni krug i veliko je pitanje gdje se knjiga uopće može nabaviti, no upitali smo to autora pa dok čekamo odgovor, valja nam o njoj nešto reći. Prvo, njen crni ovitak i slova na ovitku, što bi rekao Kamov, crni cjelovi u kojima je rumena krv, nisu slučajni. Nije slučajna ni orijentacija zbirke. Ona se, naime, ne čita kao uobičajena knjiga kojoj se stranice vrte zdesna nalijevo, već se mora okrenuti za 90 stupnjeva pa se onda čita kao zidni kalendar, ili, što je bolja asocijacija, kao proglas u nastavcima. Poželjno je i čitanje naglas.


Simfonija propasti


A taj proglas u nastavcima, kako rekosmo, okružen je pjesmom u kojoj je Svjetlo Tama, a Tama Svjetlo. I to uglas pjeva Zemlja zalazećeg Sunca. U toj zemlji sve je, dakle, suprotno od onoga što se na prvi pogled čini, ili onoga kako bi trebalo biti, pa u toj zemlji glavnu riječ, ili bilo koju riječ, ne vode i nemaju zaslužni, već podobni.




Ti podobni su se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme, oni su očevi Domovine, ili njihovi sinovi, koji uživaju plodove velike pljačke. To je zemlja ljudi koji odlaze, a ne onih koji dolaze, eventualno zemlja onih koji ostaju zato što im je kretanje onemogućeno. To nije, dakle, zemlja za sve nas i sve naše ljude, kao što pjeva Milan Mladenović, a djelomično ga citira novi predsjednik Milanović.


Ili jest, ako odijelimo »nas« i »njih« pa utvrdimo da nismo »naši«. Perspektiva, dakle, nije sjajna, a pjesnik na to odgovara dvojako, s jedne strane aktivnim podsjećanjem na pljačku i na nosioce pogrešnih istina, sarkazmom koji takvu konstelaciju stvari prati, a s druge strane prozivkom onih pod čijim se parolama i uz čiju se svesrdnu pomoć cijela ta noćna mora događa. »Pjesnici« su to koji su se jeftino prodali i koji sada samo mogu čekati kraj u kojem će sve biti uništeno. Jer takva je zemlja zalazećeg Sunca.


Inkantacija »U zemlji zalazećeg Sunca…« pojavljuje se u mnogim pjesmama kao lajtmotiv simfonije propasti, tog u lice sasutog, direktnog, vrlo komunikativnog govora o stanju nacije. Naravno, pjesnik kalibra Nagulova uvijek je pjesnik, pa i kad je aktivist, te stoga njegova poezija nije lišena one preoblike jezika koja nam treba da bi nam se poruka dublje i znakovitije upisala u iskustvo.


Najveći sinovi zemlje


Njegov subjekt očajan je, on se od očaja i ne brani, osim što ponekad pribjegne humoru. Recimo kada kaže: »Žene i djeca pravednih sklonjena su na sigurno. U kozmičkim predgrađima, sat vožnje od stadiona i još sat do radnog mejsta, koristeći prijeglase pri jutarnjim molitvama, oni nestrpljivo čekaju da pravednici dobiju potvrde o pravednosti ovjerene kod javnog bilježnika koji, tek kad se nakašlje, podsjeti na ovozemaljskog činovnika spremnog prestati s pušenjem.«


Ima u toj zemlji zalazećeg Sunca i dobronamjernika koji bi upozorili pjesnika, možda i ne uvijek tako dobronamjerno, da je opasno raditi to što radi, ili onih koji bi ga upozorili da odustane, jer je zlo nepobjedivo. No unatoč upozorenjima subjekt se ipak odlučuje na napad »koristeći se svim raspoloživim sredstvima«: novcem koji je skupio radeći dopunske poslove, jezikom koji nije njegov, savješću posuđenom iz filmskih klasika…


Najveći sinovi zemlje zalazećeg Sunca ništa ne rade, jer drugi rade umjesto njih dok se oni samo druže jedni s drugima skrbeći za nacionalne interese. Možda im se i subjekt pokuša umiliti, postati jedan od njih. Ima li šanse za takvo što? Čini se ipak da nema, jer kada kucne čas, sve će ih posmicati »iz revolvera uručenog za posebne zasluge u kulturi«.


U subjektovu obračunu s njima nastradat će možda i pokoji nevini, iako u zemlji zalazećeg Sunca nema nevinih. Nije to ni subjektova majka, iako će ona doći na red za kaznu zbog njega i njegovih aktivnosti. Taj sin osvjedočene vještice potom će biti osuđen na doživotnu političku korektnost. Ima li gore kazne u zemlji zalazećeg Sunca, u kojoj je »srednji prst (…) mjerilo svega«?


Gotovo samizdat


Franjo Nagulov svojom jedanaestom zbirkom pjesama, u kojoj je zatomio metaforičnost za račun aktivističke poruke koju odašilje javnosti, širi spektar pjesničkog djelovanja u sfere koje u hrvatskoj poeziji često ostaju netaknute. Tzv. stvarnosna poezija, ako nije podlegla dominantnom podcjenjivačkom diskursu, najčešće se utječe intimističkim, na subjekt okrenutim kompleksima, a aktivizam, koji mjerimo molekularno, pak se počesto gubi u pamfletu.


Nagulov sasvim fino balansira svoje poruke, koje nisu puko prepisivanje nihilističke matrice očaja, već slojeviti, a opet direktni, pozivi na otvaranje očiju. Pritom je izabrao strategiju ostajanja u sferi općenitosti, što bi mu aktivisti iz prvih redova mogli zamjeriti, jer Bandića ćemo u tu zbirku upisati mi, bez pomoći Nagulova. Naravno, s druge strane bi takvo upisivanje moglo donijeti suprotan, reducirajući efekt, pa takvu strategiju nećemo pjesniku nametati, već ćemo je ostaviti za neku drugu knjigu, i/li nekog drugog pjesnika.


Oni, pak, koji bi željeli pročitati ovu knjigu, morat će se malo pomučiti, jer tiskana je, kako nam pjesnik javlja, tek u 200 primjeraka i u principu, kao što smo i pretpostavili, gotovo je samizdat koji teško da će se naći u knjižarama. Ali oko svijeta (teksta) dobro se ponekad malo pomučiti, pa onome tko želi u »Zemlju zalazećeg Sunca« ne ostaje drugo nego da u to uloži neki trud.


O autoru


Franjo Nagulov rođen je 1983. u Vinkovcima. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost te knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavljivao je u nizu utjecajnih književnih časopisa te je zastupljen u više antologija suvremene hrvatske poezije. Pjesničke radove te književne kritike objavljivao je u emisijama Poezija naglas, Šest minuta poezije u šest te Bibliovizor Trećega programa Hrvatskoga radija.Objavio: »Dečko. Žena? Dečko: Naranča!« (poezija, 2006), »Tanja« (poezija, 2008), »VK biceps« (poezija, 2008), »Sadomazoteka« (poezija, 2008), »Smrtište« (poezija, 2009), »Crveno&Crno=Bijelo« (poezija, 2009), »Knjiga izlaska« (poezija, 2010), »Crtač« (roman za djecu, 2011), »Punomasni anđeo« (roman, 2011), »Recepti za jezikovu juhu: polistilistička raščlamba pjesničkoga opusa Branka Maleša« (studija, 2011), »Soba 66« (poezija, 2011), »Signali« (poezija, 2012), »Zimsko računanje vremena« (2017). Dobitnik je mnogih nagrada.