ZAGREB – Ove godine u Hrvatskoj već objavljenim zanimljivim zbirkama kratkih pripovijedaka (Igor Ivko, Korana Serdarević, Miro Škugor…) svakako treba pridodati i »Vrijeme promatranja« čija je autorica Nada Brčić Crnogorac (Županja, 1952.) – već znana kao pjesnikinja (»Otvorena vrata«, 2000. i »Jedrenjak kapetana Kuke«, 2018.), a sad se potvrđuje i kao prozna autorica. Naravno, lirske okvire i nedvojbeni pjesnički senzibilitet Brčić Crnogorac zadržala je i pri pisanju kratkih priča, nadogradivši ga zanimljivim sadržajima, jako dobro izgrađenim likovima te upečatljivim porukama koje često imaju jasnu društveno-kritičku, najčešće i uočljivo feminističku notu. Naslov zbirke proizlazi iz raznovrsnosti ponuđenih priča stvorenih, dojam je, na autoričinom promatranju svakodnevice pa ćemo tako kroz njene pripovijetke svjedočiti isječcima iz života djevojke zaposlene u trgovini parfema, nekolicine žena kojima je brak na izdisaju ili samo u njemu nijemo traju, osamljenog liječnika, dječaka i djevojčica kojima baš nije jasno zašto se odrasli tako čudno ponašaju…

24 kratke priče

Svoju je zbirku autorica podijelila u tri djela, koji zajedno nude 24 kratke priče prenijete čitatelju iznimno kvalitetnim pripovjedačkim stilom, najčešće kratkim, moćnim i jasnim rečenicama te isto tako dojmljivim dijalozima. Zbivanja i likovi koje nam Brčić Crnogorac predočava tvore zajedničku cjelinu, odnosno knjigu proze o samoći, porazima, umrlim i iščezlim ljubavima, umoru od obveza u vezama, iščeznuću ideala, čak i smisla života. Jasno je to već i iz naslova cjelina pri čemu »Naučena bespomoćnost« i »Samo u mašti sam ono što nisam« to potvrđuju i direktno, a uvodni ciklus nazvan »Tek jedna od mnogih« taj desperatan stav potvrđuje kroz niz od devet sjajnih priča u kojima su glavne junakinje (ili je bolje reći antijunakinje) žene koje su same i osamljene čak i kad su u naizgled sretnom braku.
Ta »tek jedna od mnogih« je i bezimena mlada majka u priči »Pod suncobranom«, koja živi u braku u kojem više nema ljubavi pa je fokusirana samo na kćerkicu, ali i junakinja priče »Auto« koja, na svu sreću, pronalazi snage za izlaskom iz takve bračne »veze«, kao i žena iz priče »Bajker« koja nema više puno toga zajedničkog sa suprugom koji bi na kraju svojih četrdesetih želio kupiti motor i postati bajker, ali pritom jasno kaže kako putovati želi – sam.

Žene, muškarci, djeca

U prvom ciklusu priče pripovijedaju isključivo žene, u drugom su to mahom muškarci, a u trećem im se priključuju djeca i mladi koji sa stajališta svoje dobi pokušavaju, uglavnom neuspješno, shvatiti koji se to vrag događa u svijetu odraslih. Nemogućnost shvaćanja najčešće je rezultat nemogućnosti ili nedostatnosti komunikacije, što je divno iskazano kroz odličnu priču »Crveni javor« u kojoj se dječak nižih razreda osnovne škole pita »kako se to ljudi ne razumiju, a govore jedni drugima iste riječi, upotrebljavaju potpuno iste riječi, a još se na kraju svega posvađaju…«, govori dječak koji, da bi otkrio tajnu, ispiše sve riječi koje je čuo tijekom svađe svog oca i susjeda, izreže ih na papiriće te ih pokuša »složiti« tako da – nikoga ne posvađaju! Ovaj sjajan poetski primjer opisa pogrešne komunikacije nije i jedini jer likovi Nade Brčić Crnogorac često razmišljaju o riječima i jeziku kao temelju ne za svađu, već za razumijevanje. Nažalost, puno se češće događa baš svađa ili sukob, ili kako to sjajno u rečenici iz priče »Kavalir« stoji: »Kad su razgovarali, udaljavali su se kao dvije pruge poslije skretnice.«

Gorka istina

U tom košmarnom svijetu nerazumijevanja i sukoba dolazi, logično, i do gubitka osobnosti pa je često stanje u brakovima razorenim svađama takvo da »ti i ja više nismo ti i ja«, a jedina normalno u tom kolopletu negativnih emocija je priroda (priča »Zove se gugutka«) kojoj se prerijetko i premalo okrećemo. Uz temu emocionalne izgubljenosti u vezama autorica zna jako dobro prikazati i niz drugih karakteristika suvremenog života pa, primjerice, u pažnje vrijednoj »Čovjek koji se promijenio« duhovito progovara o ispraznosti izvanjskog, ali i značaja koji se tom izvanjskom danas daje, a u još boljoj »Io sono Africano« žestoko udara na minuse i nesavršenosti hrvatskog društva pišući završnu rečenicu koja glasi: »Ovoj zemlji ne trebaju imigranti da rade zabadava, na crno, za neku siću, ona je sve nas pretvorila u imigrante koji rade na crno, zabadava, za siću.«
Ipak, »Vrijeme promatranja« prije svega je uspješno prozno poetsko putovanje arhipelagom izgubljenih ljubavi, odnosno brakova koji su daleko od onoga što se sanjalo kad se u njih ulazilo. Jer, kako na kraju odlične priče »Auto« konstatira od svega umorna supruga, njihov se brak sveo na – laž: »Lažna ljetovanja. Lažni život. Lažna obitelj. Lažni ručkovi. Lažni kolači. Kada nestane ljubav, ostane samo laž. Gluma«, piše Nada Brčić Crnogorac u čijim je pričama, suprotno ovom citatu, sve puno gorke istine.