Živimo u zemlji užasa. Mladi bježe s djecom koju će bake i djedovi moći vidjeti samo preko skajpa. Pa ipak, nitko se ne buni. Ne uznemiruju ih akcije »naših« zločinačkih banaka ni činjenica da su nas vlasti prodale
Na Interliberu, prije petnaestak dana, Vedrana Rudan predstavila je svoju najnoviju knjigu »Amaruši«. U svim izvještajima s tog događanja novinari su opisali atmosferu u kojoj su neki ljudi uživali u komunikaciji s književnicom, a drugi pak to nisu mogli podnijeti. Kako je prošlo predstavljanje knjige iz očišta autorice, pitanje je kojim otvaramo razgovor Vedranom Rudan.
– Neočekivano dobro! Prvi put sam u Zagrebu imala predstavljanje knjige na način kako ja to inače radim – dakle u kontaktu s čitateljima: nakon kratkog izlaganja o knjizi – najprije ja, potom moj urednik Glamuzina – ušla sam među čitatelje i pitala ih kako njihov seksualni život. Svi su mi odgovorili.
Znači li to da je vaša knjiga o seksu? – Ljudi su stekli takav dojam. S jedne strane to je dobro, seks se u zemlji u kojoj ne znaš tko koga jebe odlično prodaje. Ja ipak ne bih željela da se moju knjigu prije čitanja krivo čita. »Amaruši« je knjiga o ljubavi, o velikoj ljubavi. Ljubav je, po meni, jedino zbog čega vrijedi živjeti. Pišem o ženi koja godinama živi sa junakom svog života, presretna, a onda je on napušta. Već godinama se mučim kako opisati nesreću u kojoj živi onaj tko je napušten. To je za mene zaista bio velik izazov jer, srećom, nemam takvoga iskustva. Imaju ga one oko mene. Ostati bez ljubavi gore je od smrti, za ostavljenu osobu smak svijeta. O tome govori moja »Amaruši«.
Tko je radio naslovnicu? – Kao i većinu naslovnica mojih knjiga izradio ju je Mirko Ilić, svjetski dizajner. Knjiga izgleda fenomenalno. Nedavno sam pročitala tekst o tome po kojem se principu kupuju knjige o kojima ništa ne znaš. Naslovnica je ono što te zgrabi. Možda se moje knjige kupuju zbog Mirka Ilića?
Životni projekt blog
Naslovnica prikazuje običnu djevojčicu, ali je portret postavljen naglavce. – Iliću sam prepričala sadržaj, shvatio je poantu. Djevojčica Amaruši živi u Hrvatskoj danas. Položaj djece u Hrvatskoj je zastrašujući. Roditelji koji rade crnče od jutra do sutra. Djeca postaju predmet koji se odlaže u vrtić, baca u bazen. Igraonice koje niču poput gljiva poslije kiše samo su odlagališta djece. Vrtići su prenatrpani, jedna teta brine o tridesetoro jadničaka koje jedu uši i koji spavaju na podu. Živimo u zemlji strave i užasa. Mladi ljudi bježe odavde glavom bez obzira. Odlaze u Kanadu, Novi Zeland i vode sa sobom svoju djecu koju će bake i djedovi moći vidjeti samo preko skajpa. Mojim prijateljima koje je zadesila takva sudbina srce puca. Pa ipak, nitko se ne buni.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja?
– Moje knjige izdaje VBZ, najjači su u Hrvatskoj pa onda i plaćaju. Nikad se izdavači i pisci nisu slagali oko toga što je bilo prvo, kokoš ili jaje, pisac ili izdavač? Da nema jakog izdavača ne bi bilo čitanog pisca, da nema čitanog pisca izdavač ne bi imao što prodati. Ne žalim se na honorare, ali od pisanja ne bih mogla pristojno živjeti. Srećom, mrtvi su mi i otac i mater, ostavili su iza sebe neke nekretnine tako da mi je život ljepši nego mnogima. Moram biti precizna, novac nije ono što me pokreće. Pisanje je moja najveća strast i najveće veselje. Pisala bih i da me ne plaćaju. Nadam se da vlasnik VBZ-a Boško Zatezalo ne čita Novi list.
Vaš osobni vid pobune je internetski blog koji pišete u posljednje tri godine. – Rudan.info mi jako mnogo znači. Preciznije, to mi je životni projekt. Na pisanje bloga nagovorio me sin. Ponosan je na mene. Tvrdi da ni američki pisci nemaju toliku posjećenost. Ne vjerujem mu baš, ali činjenica je da imam 36 000 »sljedbenika« i da je blog do sada pročitan četiri milijuna puta. Ni moji čitači se ne bune. Ne uznemiruju ih akcije »naših« zločinačkih banaka ni činjenica da su nas vlasti prodale. Naši su vlastodršci bogati poput Krezova. Kad vidim što sve posjeduje Nadan Vidošević pitam se živimo li on i ja u istoj zemlji. A penzioneri plaćaju porez na penzije. Ljudi koji imaju talijansku mirovinu u visini od 100 eura na nju u Italiji ne plaćaju porez, a onda ih ovdje odere Linić. On je opet sklopio prljavi dil sa bankama pa ćemo nastradati mi koji vraćamo kredite. Ponekad PROTIV ove strave i užasa neki pošten sudac digne glas, zove se Željko Rogić, onda ga politika tresne po glavi. Korumpirani suci žive u miru božjem. Bajić s vremena na vrijeme iz svoje ladice izvuče kriminalca kapitalca, ali nikome nije jasno po kojim kriterija baš njega, zašto danas a ne pred desetak godina. Navodno Bajić u svojoj ladici drži nekoliko desetaka vidoševića. Zašto tamo počivaju u miru? Tko vlada ovom zemljom? Vidjeli smo što je »Stožer« u Vukovaru učinio hrvatskoj vlasti. I? A danas čitam kako je policija pozvala na »razgovor« književnicu Ivanu Simić-Bodrožić jer je u Vukovaru… Što je to ona učinila u Vukovaru gore od ljudi u crnom? Na ovim smo prostorima uvijek na startu. Hapse se pisci a toleriraju fašisti.
Starost nije spolna bolest
Često ističete kako je u ovoj zemlji prednost biti star. – Nikad nisam mislila da je starost spolna bolest koju treba sakrivati. U čitavom svijetu se starost doživljava kao nepotreban zločin koji neki sebi čine. A ima toliko estetskih kirurga… Biti star nije sramota. Dapače, ovdje je to velika prednost. Da danas u Hrvatskoj imam trideset godina, kvocijent inteligencije sto i žive roditelje koji nisu lopovi, ubila bih se. Zato me moja starost usrećuje. Krepat ću uskoro jer nema lijekova, liječnika, bolnice se raspadaju, moje muke su pri kraju. Ali što će biti s mojom djecom, kakav će život imati moja unuka? U smrti je spas.
Tu ste situaciju pismom »prijavili« papi Franji. Je li vam odgovorio? – Naravno da nije. Ostrašćena sam nevjernica, ali taj Papa kome baš sve ne vjerujem ni kad darove donosi, ipak lopinama u našoj Katoličkoj crkvi šalje poruku. Ne biste smjeli biti okićeni zlatom, voziti džipove, živjeti u dverima od oniksa. Ja im poručujem da onoj Željki Markić, koja se raspada od borbe PROTIV istospolnih veza, ne bi smjeli mojim novcem plaćati boravak nje i njene porodice u skupom hotelu u Dubrovniku. Poručujem joj da bi se morala maknuti od našeg međunožja. Neka pod kontrolom drži svoje, koji šape guraju u dječje gaćice, o spolnim odnosima sa istim spolom da se ne govori. Znam da su moji apeli uzaludni. Nikad se Bozanić neće odreći zlata ni Pozaić fašizma. No, ako su nam dobri popovi lopovi, popovi fašisti, popovi licemjeri, popovi pedofili, popovi pederi, ako su takvi dobri Liniću iako nemaju fiskalne kase –onda smo možda zaslužili sve što smo dobili. I o tome govori moja knjiga.
Kroz dijalošku formu opisala sam život u Hrvatskoj. Ovdje nitko nikoga ne sluša, mi se samo jadamo jedni drugima. Ja imam svoje velike probleme, vi vaše, vi samo čekate da ja udahnem pa da krenete sa svojom pričom. Međusobno se ne možemo tješiti jer smo svi u istom kurcu. Uzimaš apaurine i paxitene i život ide dalje.
Više me igraju u svijetu
Volim kazalište i jako me žalosti što se na daskama ne igraju predstave mladih autora koji bi progovorili o Hrvatskoj danas. Kad u Rijeku na Festival malih scena stignu strane predstave vidimo da to u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Srbiji baš i nije tako. Riječki Festival malih scena pravo je čudo. Kako je opstao u ovoj zemlji i u ovom gradu pitaj boga i Nenada Šegvića. Zašto ne gledamo predstave o nama, o našim bijednim hrvatskim životima, o nama žrtvama, o nama robovima, o nama panjevima… Sita sam Shakespearea ma koliko bio »prilagođen« našem vremenu. I Krleže sam sita ma koliko bio »vječan« i »suvremen«. Hoću moj život na hrvatskoj pozornici. Moj. Jebe mi se za Ričarda Lavljeg Srca.
